Put u Kanadu 2.

PUT U KANADU - II. nastavak

Piše: Ibrahim Kajan

Od prvog sam se trenutka osjetio dobrodošlim u Toronto a prijatelje koji su me dočekali - Mirsada Smajića  i Muharema Obradovića - nekako sam, istodobno, počeo doživljavati „starim prijateljima“ koji se poznaju dugo godina. Toga sam postao svjestan u prvim minutama vožnje rentiranim džipom, oslovljavajući ih s ti, jer se samo prijateljima tako obraćam. U vožnji smo, napokon, do kraja razriješili i pitanje hoću li konačiti u motelu ili kod svog Hercegovca, Obradovića, čija mi je porodica odmah ponudila gostoprimstvo i želju da ga prihvatim.

 Prva bosanska, prekooceanska, kahva: s gospoÄ‘ama

Vozili smo se prema Bosanskom islamskom centru „Gazi Husrev-beg“. Mirsad je kao savršeni šef protokola, podsjećao na sutrašnje obaveze, pa će naše zaustavljanje pred Centrom biti kratko i najavljivačko, dovoljno za prvu pravu bosansku kahvu napravljenu na drugoj strani planeta. Nju mi je ispekla Mirsadova supruga Ismeta, a kahva je bila bez prigovora, baš ono – amaha! Ja ću je pamtiti, kao i Kolumbo što je pamtio ponuÄ‘eni mu kakao otkrivši „svoju Indiju“, ne znajući da je uvozni, kao i „bosanska kahva“, uostalom!

Mirsad nam je podastro sutrašnji plan: doći će ujutro ranije, vozit ćemo se džipom u Ottawu, pa zato i kaže – „najbolje je da dobro odspavaš, Ibrahime“. Bio je trenutak da krenem prema "svojoj" novoj, privremenoj adresi. Slijedio sam Muharema, udobno se smjestivši u njegov auto parkiran ispred sjenice BIC-a.

Obradović je vozio već utihnulim Toronta prema svom domu koji se nalazi u sklopu naselja lijepih jedokatnih kuća. Mada su kuće tipske, razlikuju se jedna od druge. Svaka od njih ima neko svoje vanjsko obilježje po čemu bih i Obradovićevu  mogao, ako se izgubim, opisati, pronaći i prepoznati.  U noćnoj vožnji, od „Gazi Husrev-bega“ do Muharemove kuće, spominjali smo se jedne izuzetne osobe: njegovog roÄ‘aka Džafera Obradovića, briljantnog esejiste, iznenada preminulog pisca, autora neusporedive zbirke Borojevići, selo uzvjetar. ÄŒudno, u godini 2005., u kojoj je preselio, naslijedili smo i njegov esej u kojem o smrti i kaže ovu, vedru rečenicu filozofskog stava o našem postojanju, ovdje: ”Šta je, zaista, smrt jednog čovjeka, pa makar se radilo i o svojoj vlastitoj smrti, spram obilja života oko mene.” Znam, dok spominjemo odsutnog, da je i moj sugovornik, Muharem, dobio u porodičnoj „raspodjeli skrivenog blaga“ nešto od te duboke zamišljenosti nad životom i da pokušava u formama eseja ili stiha doći do odgovora uronjenog u naše  složeno  i ne baš uvijek „čitko“ biće.

Uparkirao se u kućnu garažu, a iz nje smo ušli izravno u dom mlade porodice, kanadskog dijela hercegovačke slobodne tertorije! Dok sam izuvao svoje patike „ilustrirane“ modrim bh. bajrakom sa žutim trokutom i zlatnim zvijezdama, niz stepenice je sišla mladolika gospoÄ‘a po čijoj sam čehri „znao“ da može biti Muharemova supruga: smiješak koji joj se širio licem, kao da je iz Blagaja ili s Bune,  bio mi je znak dobrodošlice, uz riječi kojim mi je poželjela lijepe dane u velikoj Kanadi u kojoj je, uskoro ću saznati, i roÄ‘ena. „A ovdje se odjećajte kao u svojoj kući“, dodala je. Odmah da vam kažem: Tako sam se Bogami i osjećao.

Tada smo, kao da smo u zavičaju, pijući još jednu (kasnu) kahvu, pokazala je brigu pitajući jesam li gladan, pa je, ne dočekavši odgovor počela redati po stolu kuhane i pečene ljepote s podosta „stolačkih zerzevata“ koje Muharem uzgaja u svojoj bašÄi i čijim se plodovima javno hvalio na facebooku: kavadama, paprikama, mahunom, lukom, mrkvom, majdonosom, tikvicama i, najposlije... malinama!  Jedino, kaže, nije mu uspjela bamja, zemlja joj nešto ne odgovara, pa eto ti! Sutra ujutro ću, prije dolaska Mirsada Smajića, vidjeti Obradovićevu bašÄu punu zelenog obilja sa već krupnim ali još zelenim kavadama, raskošnim majdonosom i prvim tikvinim cvjetićima!

(Nastavit će se)