Put u Kanadu 3.

PUT U KANADU, III. nastavak

Piše: Ibrahim Kajan

Prvo kanadsko sunce nije pokazivalo razliku od mostarskog; uspješno me probudilo a ja se nisam nimalo ljutio – osjećao sam se čilim i spremnim za osvajanjem civiliziranih prerija ne tako davno nestalih kanadskih Indijanaca, onih iz ranih, dječjim očima gledanih filmova o „divljacima s perjanicom“ koji su barbarski od „bljedolikih sa šeširom“ – temeljito istrijebljeni  i doslovno uništeni.

Silazeći niz drvene basamke u prostorije dnevnoga boravka obitelji Obradović, čuo sam dječji glasić koji je prvi put počeo imenovao vidljive stvari ovoga svijeta. Zatekao sam Alminu majku kako hrani svoga unuka, gospoÄ‘u Fahiru, zauzetu tek prohodalim dječakom, baš onakvim kako se to i kaže: najljupkijim oblikom budućeg čovjeka!

 

Sabahajrosum, reče mi „na mostarsku“, a ja na isti način uzvratih pozdravom obradovan akcentima koji se ni tisuće milja udaljenosti od njihova zemljopisnog rasprostiranja, nisu ni oštetili, niti su ih dokinuti. „ÄŒekam ja s kahvom, reče, samo da je prelijem!“ Imam taj naopaki običaj da prije doručka, samo što progledam iza sna, popijem jedan fildžan pa kud puklo da puklo!

 

Sjeli smo u sunčani vrt iza kuće pun zetovog povrća iz starog zavičaja, u sjenicu, u londžu, jedno – čini mi se - od naprijatnijih mjesta na kojima sam se jutrom zadržavao tijekom cijelog boravka u toj dalekoj zemlji. Kahva je mirisala svojim neusporedivim mihurom, a kajmak joj je bio podignut poput blage, niske kupole koja samo što ne prekipi ne nekoj tačci svog blještavog, zlatnog džezvina grla dugo obraÄ‘ivanog majstorskom, kujundžijinom rukom. Iz sjajne srebrenkaste posudice izvijao se pramičak pare s mlijeka po kojem se hvatala nježna blijedožuta pokožica skorupa.

 

E, taj je trenutak izabrao Mirsad Smajić da „svrati“ po mene – a bezbeli je i kahvu namirisao, jer njoj nije bilo drúge odavde do Bune i šeher Blagaja. Namjerno ja Bunu spominjem, ne rijeku nego mjestašce na rijeci, jer tamo je kuća Mustafića, u kojoj ljeto provoditi suprug Fahirin... S njim je u ovom u Torontu, prije rata i penziju zaradila. Pa se vratili na Bunu, na svoje bašÄe blizu Ali-pašinih, bujne i zelene.  „Ko se samo ratu nadati mogao, Ibrahime?“ – govori mi još uvijek u nekom čudu, u nekoj neprevladanoj nevjerici. A kad je zaratilo, ponovno su se s Almom vratili u ovaj isti golemi grad, u kojem je Alma i roÄ‘ena.

Prije nego što krenusmo na put, Mirsad je morao obaviti još nekoliko usputnih, sitnijih nabava za kafe-restoran u BIC-u. Dok je iskrcavao namirnice na toj adresi, uÄ‘oh u jednu od kancelarija u kojoj je smještena Bosansk-kanadsko humanitarno društvo, da se pozdravim s Muhamedom Džumhurom, koji me nazvao prije polaska i podsjetio na „rano studentsko doba“ kad smo se družili, zajedno s Aličelebićem, a što sam ja, gledaj ti to! – poprilično zaboravio! Mimoilazili smo se Mirsad i ja s košÄatim k'o Hercegovcem, pa ga Mirsad zaustavi i reče mu: Evo ti jednog Mostarca, pa reci da se ne brinem... Nasmijasmo se obojica; on je Peco, a i moju je knjigu Grad velike svjetlosti ne samo kupio, nego i pročitao. Drag mi je bio taj oblik dobrodošlice. „Vidjet ćemo se na promociji“ – reče nam i odjuri za svojim poslom koji ne smije zastati.

Uskoro smo bili u najbržoj dopuštenoj brzini na autocesti, a njih bar vidite na sve strane, jednu pored druge, u odvajanju, preskakivanju, kao da je sve kamo pogledaš, osobito pri gradovima, zatrpano velikim i brzim autotrasama. ÄŒini mi se da najveća dopuštena brzina ne smije preći 100 kilometara na sat, a da se u tu dobro uvjerite, vidjet ćete uz ceste velike table s oštrim i upozorenjima „šta vam se sve može dogoditi“ ako baš te i takve upute vozačima - ignorirate kao suhe šljive.

 

Ušli smo u Hamiltonovu gradsku jezgru i pred jednim zaštitnim udubljenjem uz vrata „kuće u nizu“, na klupici je sjedio dr. Emir Ramić i baš pokušavao pripaliti cigaretu. No, vjetar je imao svojih pet minuta igre, pa mu nikako nije dopuštao tu nezdravu aktivnost.  Vidjevši nas, odustao je od naumljenog ćeifa, pa me srdačno pozdravi, bratski zagrli i poželi mi sve lijepo što bi mi se u Kanadi moglo desiti! Znao sam, jer smo večer prije imali telefonski zdogovor, da se sad trebamo odvesti do medžlisa, gdje bih se, i kao dječji pisac iz bosanskih čitanki, obratio najmlaÄ‘im Bošnjacima hamiltonske zajednice.

 

U prostorijici je bilo 15-kak djevojčica i dječaka, izmeÄ‘u sedam i 15 godina, čini mi se. Predstavio sam se i promatrao kako me osmatraju kao prvog živog pisca koji im je došao u posjet. Govorio sam im kakve su čitanke njihovih vršnjaka u zemlji koja im pripada po roditeljima, po jeziku, po narodu iz kojeg su i sami potekli. I sad su tu, istodobno i KanaÄ‘ani i Bošnjani - svoji i svjetski...  Govorio sam o pričama koje postoje u bosanskoj i humskoj zemlji, o bajkama i o onim Hromadžićevim patuljcima iz Zaboravljene Zemlje. Nisam siguran, ali mislim da sam im ostavio primjerak svoje antologijske čitanke bošnjačkog dječjeg pjesništva Pod beharom moje janje spava, objavljene u zagrebačkom „Preporodu“ davne 1996. godine.

 

Uz prozor je sjedila gospoÄ‘a Trnovac, kako će mi se predstaviti, i željela je bar nekoliko riječi, nekoliko rečenica izmijeniti sa mnom, ne bi li bar za tren prigušila svoju nostalgiju za zavičajem. Poznavao sam u Mostaru nekoliko Trnovaca, spomenuo sam svog vrijednog automehaničara u Opinama, a ona mi je potvrdila da zna o komu govorim. Dok smo razgovarali, prebacivala je iz jedne ruke u drugu jednu bijelu kovertu po kojoj bijahu prosuti cvjetovi dječjim drvenim bojama  nacrtani,  i raznobojna slova koja su sastavljala moje ime i moje prezime. Ponekad bi je otvorila, izvlačila bi pa ponovno uvlačila unutarnji preklopljeni karton, poput raskošne roÄ‘endanske ili novogodišnje čestitke. Kad nas je Emir upozorio da bismo morali krenuti, gospoÄ‘a Trnovac mi je zaželjela sretan put i pružila veselu kovertu, s molbom da je uzmem i ponesem sa sobom. Uzeo sam kovertu i stavio je u torbu obješenu o moje rame. Zahvalio se gospoÄ‘i na lijepim trenucima koje su mi priredili – i izašao za svojim prijateljima. (Tek ću uvečer, vadeći knjige iz torbice, ponovno vidjeti tu kovertu; kad sam je otvorio, unutar preklopljenog kartona vidjet – sjajnu, raznobojnu kanadsku novčanicu od 100 dolara! Bio sam – zatečen, pa i ganut brižnošÄ‡u gospoÄ‘e koja me nikad nije vidjela i koja ne zna da sam ja sasvim pristojnih primanja.)

 

„Hajde da još pogledaš ovu gradnju u skelama“, reče mi Emir. A ta „gradnja“ bila je ili mi se takvom učinila – ogromna! Unišli smo u njezino središte, pogledao po visokim zidovima, pogledao u visoku krovnu konstrukciju i shvatio: Ovo je džamija! Džamija hamiltonska. „Naša džamija u skelama“, možda će tako djeca koju sam danas upoznao, kad odrastu, pokazivati na požutjeloj fotografiji prizor koji sam upravo vidio  – i govoriti svojoj djeci: Ovo je snimak džamije u Hamiltonu, 2014. godine, kad je bila pod skelama!

 

Uskoro će naš džip početi gutati beskrajnu traku asfalta povaljanu izmeÄ‘u dviju zelenih ploha kojima se ne vide krajevi na horizontima... To su bili sati i sati vožnje, ispunjeni našim pričama, uzajamnim pitanjima i odgovorima, o onom što sam malo ili nimalo znao o Kanadi, o stanovništvu, o klimi i sposobnosti adaptiranja – ali i o Bošnjačkom kongresu Sjeverne Amerike i njegovom ogranku u Kanadi,o Institutu za genocid – o tim institucijama u kojima je neprikosnoveno ime prof. Emira Ramića.  Emir je, kako bih rekao, jedan profinjeni, jedan izuzetno obrazovani i jedan izuzetno stabilni čovjek ispunjen sviješÄ‡u svakog svog misaonog čina. Vjerujem da ću o njemu imati prilike još ponešto napisati u svom putopisnom dnevniku.

 

U glavnom kanadskom gradu Ottawi čekali su nas gospođa Hipka i gospodin Mahmut Adulović. Uskoro ćemo na večeri, pa vas sad moram poselamiti do prvog javljanja!