Put u Kanadu 6

PUT U KANADU / VI.NASTAVAK

Piše: Ibrahim Kajan

Izlazimo iz ottawske vreve i Mirsad nas sretno izvozi na široku kanadsku autocestu. Dan je lijep, sunčano je poslijepodne, ugodno za ćakulanje ali i neku malu inventuru našeg putovanja. Profesor Emir misli da je postignuto ono što se željelo: da se predstavi kanadska bošnjačka zajednica i pokaže svoju dobru volju (i) svojoj Ambasadi Bosne i Hercegovine -  da se izgovori i prihvati njihovo mišljenje o ranijem tretmanu „kad nisu bili ili se nisu osjećali dobrodošlim“, te da utru putanju prema budućnosti koja svima pripada. Predstavljajući se novoj bh. ambasadorici Koviljki Špirić, spomenute su moguće teme koje ih mogu okupiti a istodobno i pospješiti rad same ambasade.

Naravno, svaka ambasada koja drži do sebe, oslanit će se i na dijasporu koju zatekne, uvažavat će je i cijeniti njezine rezultate u državi u kojoj predstavlja izvornu domovinu „rasute djece“ – posebno ovakvih „složenih“ dijaspora, kakve su, uz starije ekonomske i političke, najnovije bosanske i hercegovačke, ratne, nevoljne, okupane u patnji i zlu logora i progona.

Mirsad mi kaže kako on nije birao Kanadu, nego ju je birala velika nevolja u onom danu kad je pušten iz četničkog logora Manjača i  kamionima, zajedno s drugima, prebačen u Karlovac. U Karlovcu su mu predstavnici meÄ‘unarodnog Crvenog križa ponudili mogućnost odlaska u Kanadu... u Quebec. Sa suprugom Ismetom je, preko zagrebačkog i ciriškog aerodoroma jednoga jutra osvanuo u moru francuskog jezika najvećeg francuskog grada s onu stranu Pacifika. U Quebecu je živio šest godina..., ali željeli su u Toronto, grad s većom koncentracijom bosanskih ljudi, meÄ‘u kojima su i desetine porodica dubljih kanadskih korijena, ako se ovdje uopće može govoriti o dubokim korijenima slavenskih naroda uopće.

Emir je dobar poznavatelj historije naseljavanja ove goleme zemlje, pa spominje da je već na prvim koracima bijelog istraživača Samuela Champlaina (1605-1606.), u njegovim dnevnicima zabilježeno i prisustvo bar jednog jedinog Južnog Slavena,  nekog Jacquesa iz Slavonije. Poslije su, dakako, ispunili mnoge rudnike i lučke gradove…

Bosanska dijaspora je, kaže, mlaÄ‘eg datuma; javlja se krajem 19. i početkom 20. stoljeća – s austrougarskom okupacijom Bosanskog vilajeta, a posebno nakon I. svjetskog rata. Pojave filoksere koja je obrstila i poharala sve vinograde u Hercegovina bacivši na koljena hiljade ljudi, ubrzala je i umnožila broj emigranata – budući da su većini nevoljnika vinogradi bili jedini izvor egzistencije.

Prije desetak godina prof. Ramić je napisao jedan tekst o historiji useljavanja, pa mi sad, podsjećajući se nekih podataka, kaže: „Zanimljivo je, da u Kanadu od 1945. do 1960., pristiže sve više Bosanaca – naravno da oni ne dolaze izravno iz “hermetički zatvorene policijske republike BiH”, kakva je cijela Rankovićeva Jugoslavija, nego se useljavaju iz drugih europskih zemalja u kojima su se zatekli nakon svršetka drugog svjetskog rata”.  Pretpostavljam, kažem Emiru, da je tu bilo studenata, činovnika, profesora, liječnika, inženjera, a u političkom smislu HSS-ovaca, sitnih političara ili razvojačenih tipova Dražinih „oslobodilaca“ i, poglavito, Pavelićeve tzv. Nezavisne. Ali, bilo kako bilo, svi su oni u novom svijetu – započinjali “novi život u rudnicima, na gradilištima, ili na farmama Manitobe i Alberte”. “Nova grupa doseljenika podmladila je stare – kaže Emir -  i unijela u njih nešto dinamike, osobito preko nogometnih klubova. No, pridošlice su u isto vrijeme dobrim dijelom politizirale već uspavane ili jugoslavenskom propagandom dezinformirane zajednice. Tako je nastao i odreÄ‘eni antagonizam izmeÄ‘u "starih" i novih doseljenika. Slične pojave bilježimo i u ukrajinskim, slovačkim i drugim zajednicama” – kaže prof. Emir o starijoj useljeničkoj zajednici bosanskog porijekla.

Na desnoj strani autostrade Mirsadovo “oko sokolovo” zapazi caffe-restoran; počastio nas je “dugačkim” kahvom u plastičnim čašama – a ko je video dobro kahvu – bez (barem)  jedne cigarete!

Današnji Bosanski islamski centar “Gazi Hisrev-beg”, kaže Mirsad, osnovala je 70-tih godina ondašnja “srednja” generacija koja je, nažalost, stalno imala problem nacionalne identifikacije. “Uostalom, pa prisjeti se Ibrahime – kaže mi – da je ovdje dolazio početkom devedesetih i general Franjo TuÄ‘man s “KanaÄ‘aninom” Gojkom Šuškom, agitirajući i skupljajući novčane priloge. E, ali tada na toj časnoj kući nije pisalo Bosnian Islamic Association, nego Hrvatska džamija... Ma ja, puno toga se promijenilo a i mi smo se promijenili. Kako i ne bismo - ništa isto ni na zemlji nije ostalo. 

Najnoviji bosanski val Bošnjaka useljenih od godine 1993., kada je Mirsad stigao na kvebečku obalu Kanade, velikom je većinom prošao logore, “put patnje i postaje pokleknuća” kakve je Isaa a.s. prolazio, da bi se ovdje zaustavili i odahnuli, u ovoj slobodnoj zemlji.

„Sada stasava prva, autentična, stručna i intelektualna bošnjačka generacija”, s ponosom mi obojica govore. Spominju mladog Mostarca dr. Amera Alagića, koji je doktorirao biokemiju na Univerzitetu u Torontu, dr. Jasmina Kantarevića, doktora ekonomskih nauka (dijete mekteba Zagrebačke džamije!), dr. Belmu Ljutić, koja doktorirala iz oblasti imunologije na istom Univerzitetu. Naravno, uz njih idu i već spomenuti dr. Zijad Delić i njegova supruga i brojni drugi... MeÄ‘u vodećim intelektualcima, svakako je i naš sugovornik prof. Ramić, Prijedorčanin, nekoć najblistaviji student svoje generacije na sarajevskom Fakultetu političkih nauka.

Angažiran je na hamiltonskom McMaster University. Emirov rad je dragocjen – ne samo kao osnivača i direktora Instituta za genocid, nego i istraživanjima  multidimenzionalnog bošnjačkog bića u kanadskom kulturnom mozaiku. Nevjerovatna je njegova aktivnost, i kao člana više naučnoistraživačkih institucija u BiH, Evropi, Kanadi i SAD, i kao  prvog predsjednika Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike (danas predsjednik ogranka za Kanadu), osnivača i direktora Instituta za proučavanje genocida, ostajući tim izuzetno važnim institucijama i danas glavnim strategom. Ne trebam ni spominjati njegova stradanja od genocidne ideologije u Prijedoru, ali i opasnosti koje ga prate i ovog trenutka na današnjoj, kanadskoj adresi.

Njima je prethodila malena useljenička grupa prvih bosanskih doktora znanosti  afirmiranih u kanadskom visokoobrazovanom, sručnom i naučnom miljeu: takvi su neosporno prof. emeritus dr. Naim Košarić, poznati biokemičar, dr. Asaf Duraković, afirmiran u polju atomske medicine, prof. dr. Amila Buturović, ekspert islamskih nauka, prof. dr. Šahza Hatibović Kofman, s doktoratom iz medicine - polje stomatologije.

U beskrajnoj priči o kanadskoj bošnjačkoj dijaspori, koja nije mogla stati u granice ovog zapisa, primijetih kako su sve tri trake autoceste krcate autima, pa shvatih da je cilj našeg povratnog putovanja, pri samom kraju.

U Toronto smo stigli u plavi suton. Mirsad me “predao” domaćinima Almi i Muharemu, koji su se već zabrinuli da će “moje vrijeme u Kanadi isteći a da se pošteno nećemo ni ispričati”.  Naravno, to se ni u snu nije moglo dogoditi!

Brižni me Mirsad, na rastanku, savjetuje: “Lijepo se naspavaj Ibrahime, sutra ti je predavanje...” A Emir, valjda poprimivši malo mog južnjačkog duha, opominje: “I ne zaboravi ponijeti bilješke... predavanja!”