Naučna istraživanja

"Dejtonsko mirovno slovo je nečitko našvrljano, tako da se na njega mogu pozivati i oni koji BiH vole i oni koji žele da je sahrane"

"Dejtonsko mirovno slovo je nečitko našvrljano, tako da se na njega mogu pozivati i oni koji BiH vole i oni koji žele da je sahrane"
12. marta 1991. godine je Predsjedništvo SFRJ otpočelo svoju trodnevnu sjednicu u svojstvu vrhovne komande oružanih snaga, na kojoj je generalski vrh JNA zahtijevao odobrenje za uvoÄ‘enje vanrednog stanja u Jugoslaviji. Satjerani u komandni bunker JNA na Dedinju, Borisav Jović (Srbija), Jugoslav Kostić (Vojvodina), Nenad Bućin (Crna Gora) i Riza Sapundžiju (Kosovo) podržali su generalski prijedlog. Stipe Mesić (Hrvatska), Vasil Tupurkovski (Makedonija), Janez Drnovšek (Slovenija) i Bogić Bogićević (BiH) glasali su protiv. U saradnji sa Karadžićem JNA je  Å¾eljela zavladati BiH. Negativni glas Bogića Bogičevića bio je ključni za suzbijanje generalskih i Miloševićevih apetita.

"Bili smo iznenaÄ‘eni mjestom za sjednicu, predviÄ‘enom samo za ratne okolnosti. U bunkeru je bilo hladno, ogrnuli su nas nekim kabanicama, a okolo je bilo puno naoružanih uniformisanih ljudi, sve u cilju posrednoga zastrašivanja i pritiska. Tada nismo znali da nas tajno prate i kamere, čiji snimci se sve do danas prikazuju u televizijskim programima. Zabrinutost se očitovala na licima kolega Drnovšeka, Mesića i Tupurkovskog, na mome takoÄ‘er. Mislili smo da smo uhapšeni. Naravno da mi nije bilo nimalo ugodno, pogotovo što nisam imao nikakvu vrstu olakšavajućih okolnosti kakve su imala njih trojica. Oni su za glasanje imali stavove svojih parlamenata, koji su bili protiv bilo kakvog uplitanja vojske, pogotovo protiv davanja vanrednih ovlašÄ‡enja voÄ‘stvu JNA. Naša skupština u Sarajevu, nažalost, u tom vremenu je bila blokirana, nacionalno podijeljena i posvaÄ‘ana, i nije bila u stanju da donese nijednu važniju odluku, pa tako ni o ovom pitanju.
Odluka da glasam protiv uvoÄ‘enja vojne uprave u SFRJ, iako je rukovodstvo BiH bilo u pat-poziciji, ipak nije bila strogo privatna. U glavi sam vagao razmišljanja graÄ‘ana svoje republike, koje sam predstavljao u Beogradu - ne samo Srba, nacije kojoj sam roÄ‘enjem pripao, nego i Hrvata i muslimana, kako su tada službeno kategorisani, kao i Jevreja, Slovaka, Roma, Bosanaca, Hercegovaca, Jugoslovena i drugih koji su živjeli u tadašnjoj BiH. Izabran na referendumu svih graÄ‘ana BiH 1989. godine, osjećao sam odgovornost prema njima i njihovoj budućnosti.
Glasajući protiv želje Miloševića i vojnoga vrha, da na ovaj način podjarme kompletnu zemlju i njene ljude, mislim da sam izrazio volju većine graÄ‘ana BiH. Poslušao sam i glas svoje savjesti, jer da je spomenuta zamisao provedena u djelo, u Jugoslaviji bi proključao pakao.

Krvoproliće kasnije ipak nije izbjegnuto. No, mislim da bi posljedice bile još gore da je to krenulo po martovskom receptu Miloševića i JNA 1991. godine. JNA bi svojom čizmom prvo zgazila Zagreb i Ljubljanu, a potom i Sarajevo i Skoplje. To bi proizvelo pravu klanicu, jer je JNA raspolagala kolosalnim oružanim potencijalima. Zamislite da je organizovano krenula armada sa 180.000 vojnika i oficira, 1.850 tenkova, 455 borbenih aviona i 198 vojnih helikoptera, više od dvije hiljade krupnokalibarskih artiljerijskih oruÄ‘a, sa izuzetno jakim pomorskim snagama..."

Vijesti: