"Dejtonsko mirovno slovo je nečitko našvrljano, tako da se na njega mogu pozivati i oni koji BiH vole i oni koji žele da je sahrane"

"Bili smo iznenaÄ‘eni mjestom za sjednicu, predviÄ‘enom samo za ratne okolnosti. U bunkeru je bilo hladno, ogrnuli su nas nekim kabanicama, a okolo je bilo puno naoružanih uniformisanih ljudi, sve u cilju posrednoga zastrašivanja i pritiska. Tada nismo znali da nas tajno prate i kamere, čiji snimci se sve do danas prikazuju u televizijskim programima. Zabrinutost se očitovala na licima kolega Drnovšeka, Mesića i Tupurkovskog, na mome takoÄ‘er. Mislili smo da smo uhapšeni. Naravno da mi nije bilo nimalo ugodno, pogotovo što nisam imao nikakvu vrstu olakšavajućih okolnosti kakve su imala njih trojica. Oni su za glasanje imali stavove svojih parlamenata, koji su bili protiv bilo kakvog uplitanja vojske, pogotovo protiv davanja vanrednih ovlašÄ‡enja voÄ‘stvu JNA. Naša skupština u Sarajevu, nažalost, u tom vremenu je bila blokirana, nacionalno podijeljena i posvaÄ‘ana, i nije bila u stanju da donese nijednu važniju odluku, pa tako ni o ovom pitanju.
Odluka da glasam protiv uvoÄ‘enja vojne uprave u SFRJ, iako je rukovodstvo BiH bilo u pat-poziciji, ipak nije bila strogo privatna. U glavi sam vagao razmišljanja graÄ‘ana svoje republike, koje sam predstavljao u Beogradu - ne samo Srba, nacije kojoj sam roÄ‘enjem pripao, nego i Hrvata i muslimana, kako su tada službeno kategorisani, kao i Jevreja, Slovaka, Roma, Bosanaca, Hercegovaca, Jugoslovena i drugih koji su živjeli u tadašnjoj BiH. Izabran na referendumu svih graÄ‘ana BiH 1989. godine, osjećao sam odgovornost prema njima i njihovoj budućnosti.
Glasajući protiv želje Miloševića i vojnoga vrha, da na ovaj način podjarme kompletnu zemlju i njene ljude, mislim da sam izrazio volju većine graÄ‘ana BiH. Poslušao sam i glas svoje savjesti, jer da je spomenuta zamisao provedena u djelo, u Jugoslaviji bi proključao pakao.