Oružane snage Republike Hrvatske {Hrvatska vojska i njeni kolaboracionisti - Hrvatsko vijeće obrane koji su djelovali pod općom - sveukupnom kontrolom Republike Hrvatske i za njene interese, de facto i de iure organ, instrument Republike Hrvatske, koja je vršila opću kontrolu i efektivno rukovoÄ‘enje nad oružanim snagama i civilnim vlastima paradržavne tvorevine Hrvatske zajednice Herceg-Bosne /Hrvatske republike Herceg-Bosne, pri čemu se i zločini Hrvatskog vijeća obrana pripisuju Republici Hrvatskoj} u srednjoj Bosni, dolini Rame i Neretve, te u zapadnoj Hercegovini, nad Bošnjacima, civilima i civilnim stanovništvom, izvršile su brojne zločine protiv čovječnosti i meÄ‘unarodnog prava, kao što su:

masovna i pojedinačna ubistva i spaljivanja, te ranjavanja, uključujući žene, djecu i starce; protjerivanje i raseljavanje;
masovna i sistematska hapšenja i zatočenja civila u koncentracionim logorima i drugim mjestima zatočenja, napadi na civile i civilne objekte;
terorisanje civila;
silovanja i seksualna zlostavljanja;
vojni napadi na gradove i sela, te njihovo razaranje;
uništavanje stambenih, vjerskih, historijskih, obrazovnih, naučnih, kulturnih, zdravstvenih, sportskih, privrednih i drugih civilnih objekata, uključujući i Stari most u Mostaru;
pljačkanje i spaljivanje javne imovine;
pljačkanje bošnjačkih kuća, stanova i druge bošnjačke imovine, kao i njihovo spaljivanje;
masovno otpuštanje s posla;
prevođenje u katoličanstvo;
prisilni rad na linijama fronta, gdje su logoraši i zatvorenici prisiljavani (prisiljeni) da budu ljudski štit; namjerno obustavljanje humanitarne pomoći;
napadi na humanitarne radnike; uvođenje ogromnih taksi na humanitarnu pomoć i drugi oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

To je, u skladu sa hrvatskom nacionalističkom ideologijom i politikom formiranja “zajedničke hrvatske države u njenim etničkim i povijesnim granicama”, za čiju je realizaciju na kraju XX stoljeća postojao udruženi zločinački poduhvat, na čijem je čelu bilo državno, političko i vojno rukovodstvo Republike Hrvatske, pod voÄ‘stvom predsjednika Franje TuÄ‘mana, dio smišljene i sistematske politike i prakse zločina genocida, koju su hrvatske oružane snage organizovano činile u navedenim područjima Republike Bosne i Hercegovine.

Takva genocidna politika i genocidna praksa provoÄ‘ena je u općinama: Stolac, ÄŒapljina, Ljubuški, Tomislav-Grad, Mostar, Jablanica, Prozor, Gornji Vakuf, Bugojno, Kiseljak, Busovača, Vitez, Žepče,Vareš i drugim mjestima, što, pored brojnih dokaza, potvrÄ‘uju i masovne grobnice. Najeklatantniji primjeri masovnih zločina protiv čovječnosti i meÄ‘unarodnog prava je zločin genocida u Ahmićima, Vrbanji, Stupnom Dolu, Prozoru, u naseljima Tulica, Grahovci, Radanovići i Han-Ploča (Kiseljak), gdje su mnogi civili, uključujući žene i djecu, ubijeni i živi spaljeni, a kuće i drugi civilni objekti zapaljivim mecima, granatama i benzinom zapaljeni.
Napad Hrvatskog vijeća obrane (HVO), vojnih snaga Herceg-Bosne, na jedinice Armije Republike BiH započeo je oružanom akcijom u Prozoru, u oktobru 1992. godine. Nastavljen je napadima na Gornji Vakuf u januaru 1993. godine i Mostar u maju iste godine, te se proširio na cijeli prostor srednje Bosne i Hercegovine.

Kao povod za napad na Gornji Vakuf uzet je nikad prihvaćeni Vance-Owenov mirovni plan prema kojem su ti teritoriji s većinskim bošnjačkim stanovništvom trebali pripasti Herceg-Bosni, te je od Armije RBiH zatraženo da položi oružje i preda se. Budući je predaja odbijena, došlo je do napada.

Jedinice HVO-a i regularne Hrvatske vojske (HV) su izvršili brojne zločine diljem Hercegovine i srednje Bosne, a najpoznatiji su u Ahmićima kod Viteza i Stupnom Dolu kod Kiseljaka gdje su ukupno stradale 154 osobe, meÄ‘u kojima i mnogo djece. Pod opsadom su mjesecima držani istočni Mostar i Gornji Vakuf.

Organizirano je više koncentracionih logora u kojima su Bošnjaci sistematski mučeni i ubijani. Poznati su logori "Heliodrom", "Gabela", "Vojno", "Dretelj", logor u Ljubuškom... Istovremeno, istočni dio Mostara je bio žrtva neviÄ‘ene opsade, a na vrhuncu 9. novembra 1993. godine, tenkovskim projektilima srušen je i čuveni Stari most izgraÄ‘en izmeÄ‘u 1557. i 1566. godine, u vrijeme osmanskog sultana Sulejmana Veličanstvenog ili Kanunija.

Glavni cilj, a što je potvrÄ‘eno i u TuÄ‘manovim stenogramima bila je uspostava Hrvatske s granicama na Neretvi, odnosno rijeci Vrbas, što se poklapa s granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine koje su dogovorili predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiša Cvetković i predsjednik Hrvatske seljačke stranke i Seljačko-demokratske koalicije, odnosno tadašnji predstavnik Hrvata Vladko Maček. Sporazum je doveo do formiranja koalicijske vlade u kojoj je Maček postao potpredsjednik, te do proglašenja Banovine Hrvatske. Bosna i Hercegovina je tim sporazumom podijeljena izmeÄ‘u dvije susjedne zemlje.

Tačno 52 godine kasnije, prema iskazima više svjedoka,  sličan sporazum su u martu 1991. godine u KaraÄ‘orÄ‘evu postigli hrvatski predsjednik TuÄ‘man i Slobodan Milošević, tada najmoćniji čovjek u Jugoslaviji, dogovorivši podjelu BiH.


Izvor: Naučno istraživačka dokumentacija
Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava iz Sarajeva
Instituta za istraživanje genocida, Kanada