Povodom godišnjice od jednog od najtežeg urbicida 20. vijeka – rušenje Starog mosta u Mostaru.

Rušenje Starog mosta je pucanj u bosanskohercegovačku slobodu, nezavisnost, državnost, integritet, politički subjektivitet. Rušenje Starog mosta je vrhunac fašizma. Pucanj u Stari most je pucanj u bosanskohercegovačku državu i društvo, pucanj u čovjeka i civilizaciju koji su se pobjedom nad fašizmom, poslije Holokausta zavjetovali nikada više. Rušitelji Starog mosta su samo potvrdili da Mostar nije njihov grad, niti će biti, a  cijelom hrvatskom narodu su sazidali veliki stub srama i osude, koji će dok budu živi nositi. Onaj ko može srušiti takvu arhitektonsku ljepotu i svijetski ukras pred čijom lepotom i monumentalnošÄ‡u čovjek, ali samo čovjek, postaje dobar i miroljubiv, taj rušitelj ne može pripadati čovjeku i civilizaciji. On pripada barbarima, neljudima, zločincima. Stari Most je simbol: neuništivosti ideje bosne i bosanskog duha, simbol neuništivosti bosanskog jedinstva u različitosti, simbol sinteze Istoka i Zapada, simbol vječnog postojanja države Bosne i Hercegovine i bošnjačkog bića i njegove tradicije, kulture, nacije, jezika, vjere i historije. On se može ponekad rušiti ali će se uvjek obnavljati iznova još jači i čvršÄ‡i zbog svojih simbola značenja, zbog Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, zbog ideje Bosne i bosanskog duha. Zbog pokaza i dokaza o mogučnostima življenja različitosti u jedinstvu.
/E. R./