Prijedor Srebrenica u kontinuitetu

Armin Čusto, Član Internacionalnog ekspertnog tima Instituta za istraživanje zločina genocida Kanada-IGK


U teorijskom smislu, pravno relevente činjenice koje se utvrÄ‘uju u krivičnom postupku, nazivaju se pravno relevantnim činjeničnim stanjem, koje u krivičnom postupku podrazumjeva  utvrÄ‘ivanje da li  Äinjenca postoji ili ne postoji, i na osnovu toga spoznati njezino postojanje odnosno nepostojanje (Bayer,V.Jugoslavensko krivično procesno pravo). Na osnovu činjenica i dokaza koje  budu predočene, sud donosi presudu. Konačna presuda je pravno obavezujuća za sve, a sa stanovišta meÄ‘unarodnog krivičnog prava, presude koje donese MeÄ‘narodni sud pravde su konačne i obavezujuće za sve članice Ujednjenijh nacija. Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, situacija je vrlo komplikovana zbog složenog državnog ureÄ‘enja, gdje jedan entitet unutar Bosne i Hercegovine, Republika Srpska, institucionalno negira presude Stalnog suda u Haggu koji je presudom utvrdio da je u Srebrenici počinjen genocid, presude MeÄ‘unarodnog suda za bivšu Jugoslaviju, gdje je u više predmeta vojno i političko rukovodstvo Republike Srpske osuÄ‘eno za krivično djelo genocida i zločine protiv čovječnosti, kao i presude domaćih sudova. Negiranje presuda za najteže ratne zločine, u kojima je utvrÄ‘ena odgovornost pojedinaca ali i države (Srbija odgovorna jer nije spriječila genocid i kaznila počinitelje) je vrlo opasna društvena stvar, i kako sociolozi tvrde, negiranje genocida je embrion za neki novi genocid. Problem koji je prisutan u Bosni i Hercegovini je činjenica da pored negiranja genocida od strane pojedinaca, isto negiranje dolazi od insitutucija vlasti koje svojim odlukama pokušavaju legalizirati posljedice genocida, nanoseći žrtvi novu bol i patnju.


Posljednji primjer jeste odluka skupštine grada Prijedora da odbije inicijativu odbornika Mirsada Duratovića za izgradnju spomen obilježja ubijenoj djeci Prijedora, kao i  finansiranje projekata kojima je cilj sjećanje na nevine žrtve rata. U pogledu Prijedora radi sagledavanja potpunog činjeničnog stanja ali i odgovora onima koji negiraju ratne zločine potrebno je navesti naučne i sudske činjenice koje dokazuju da je u Prijedoru izvršen genocid u kojem je postojala namjera potpunog ili djelomičnog uništenja Bošnjaka i Hrvata. Srpsko vojno i političko rukovodstvo je nad pripadnicima nesrpskog stanovništva u potpunosti primjenilo metode koje su korištene u Drugom svjetskom ratu prilikom izvršenja holokausta od strane nacističke Njemačke. Proces ubijanja i upostavljanja čiste Njemačke države bez stranog elementa, Hitler je označio kao naručita obrada. U naručitoj obradi ubijeno je preko šest miliona Jevreja, a nakon Jevreja drugi narod koji je najviše istrijebljen bio je Bošnjački narod, 120 hiljada ubijenih Bošnjaka, što je oko 8, 1%°od ukupne bošnjačke populacije. Nacisti su prije nego što su krenuli sa ubijanjem Jevreja, odvajali iste od drugih skupina, označavali ih posebnim trakama, odvajali djecu od roditelja, a imovinu Jevreja konfiskovali. U Prijedoru Bošnjačko i Hrvatsko stanovništvo je odvajano od Srpskog stanovništva, isti su označavani bijelim trakama, imovina konfiskovana, a muškarci odvoÄ‘eni u logore gdje su ubijani. Preko 3200 ubijenih, od čega 102 djece, 25 žena, preko 30 hiljada zatočenih u logorima, 53 hiljade protjeranih iz Prijedora, prema naučnoj analizi dr. Emira Ramića, čini grad Prijedor prvom bosanskom Srebrenicom, u kojoj je sistematski, isplaniran i proveden genocid protiv Bošnjaka i Hrvata.


Analizirajući elemente genocida, sadržane u meÄ‘unarodnim propisima, ali i domaćem pozitivnom pravu Bosne i Hercegovine, jasno se može vidjeti namjera vojnog i političkog rukovodstva grada Prijedora , da sa tog područja trajno istrijebi Bošnjake, posebno imajući u vidu da su u Prijedoru Bošnjaci predstavljali relativnu većinu oko 43% od ukupnog stanovništva, 6% su činili Hrvati, dok su Srbi predstavljali 42 % stanovništva. Preko 60 masovnih grobnica nalazi se na području Prijedora, a masovna grobnica Tomašica predstavlja najveću masovnu grobnicu nakon 2. svjetskog rata,  iz koje je do sada ekshumirano preko 435 žrtava. Radnje koje su preduzimane nad nesrpskim stanovništvom u potpunosti oslikavaju radnje koje su sadržane u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (ubistvo članova grupe, teške povrede fizičkog ili mentalnog integriteta članova grupe, namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uslovima koji treba da dovedu do njenog potpunog ili djelomičnog fizičkog uništenja, mjere usmjerene ka sprječavanju raÄ‘anja u okviru grupe, prinudno premještanje djece iz jedne grupe u drugu). Na osnovu radnji koje su izvršene prema bošnjačkom i hrvatskom stanovništvu, postavlja se pitanje da li je kod vojnog i političkog rukovodstva grada Prijedora postojala namjera za izvršenje genocida, tzv. subjektivni element genocida-mens rea (genocidna namjera). Kako se kod genocida traži postojanje direktnog umišljaja ili dolus specialis, iz naredbi rukovodećeg kadra grada Prijedora vidi se postojanje plana za izvršenje genocida. Simo Drljača, član Kriznog štaba grada Prijedora i haški optuženik je izrekao sljedeću rečenicu :“Kod njihovih’ džamija, ne možete samo uništiti minarete. Morate uzdrmati i fundamente jer će to da znači da ne mogu napraviti novu. Ako to učinite, sami će željeti ići. Otići će sami.“


Prema naredbama vojnog i političkog kadra u Prijedoru su Bošnjaci i Hrvati masovno ubijani, a uporedo sa tim uništvane su vjerske i kulturne institucije Bošnjaka i Hrvata uz sistematsko uklanjanje  tijela u masovne grobnice. Masovne grobnice, uništenje vjerskih i kulturnih insitucija predstavljaju tzv. indirektni način u utvrÄ‘ivanju postojanja genocidne namjere. Srpske vlasti u Prijedoru su u potpunosti provodile “politku srbizacije”, kojoj je cilj da pored ubistva nesrpskog stanovništva kroz rušenje kulturnih i vjerskih institucija Bošnjaka i Hrvata zauvijek prekrije materijalne tragove kulture, religije, odnosno življenja Bošjaka i Hrvata na području grada Prijedora. Sljedeća činjenica kada je u pitanju Prijedor jeste podatak da je Prijedor po broju osuÄ‘enih i optuženih zločinaca (njih preko 30) pred Haškim sudom za bivšu Jugoslaviju, grad zločinaca.Zločini u Prijedoru u potpunosti oslikavaju definiciju genocida koju je dao Rubinstein, koji gencid definira  kao najradikalnije sredstvo države u cilju eliminacije odreÄ‘ene skupine stanovništva. Rubinstein u definisanju genocida polazi od radnji koje preduzima država u cilju izvršenja genocida, što bi u slučaju Prijedora značilo da su vojne i političke strukture u Prijedoru u potpunosti slijedile naredbu tzv.države Republika Srpska, gdje je za uspostavljanje etnički čiste države potrebno masovno ubijanje stranog “nečistog” elementa, rušenje vjerskih i kulturnih insititucija Bošnjaka i Hrvata kao i ukopavanje leševa u masovne grobnice. Gore navedene činjenice nam govore o monstruoznosti počinjenih zločina u Prijedoru i stoga odluka da se Bošnjacima i Hrvatima zabrani kultura sjećanja na genocid, kroz izgradnju spomenika ubijenoj djeci Prijedora, predstavlja pokazatelj stanja u tom gradu, koji se ogleda u nepostojanju spremnosti organa grada Prijedora da se suoče sa krvavom prošlošÄ‡u koja bi prema svim standardima ljudskog dostojanstva morala natjerati na katarzu. Priznati da se desio genocid, etničko čišÄ‡enje, logori smrti, silovanja, predstavlja njihov prioritet u cilju svjetlije budućnosti ovog područja, jer institucionalno negiranje genocida je uvertira u novi genocid.