Naučna istraživanja
BiH protiv Srbije: Presuda i Äinjenice utvrÄ‘ene presudom
BiH protiv Srbije: Presuda i Äinjenice utvrÄ‘ene presudom
MeÄ‘unarodni sud pravde u Hagu donio je 26. februara 2007. godine Presudu o predmetu BiH protiv Srbije i Crne Gore zbog kršenja Konvencije o sprijeÄavanju i kažnjavanju zloÄina genocida kojom je okonÄao Äetrnaestogodišnji spor.
Presudom je utvrđeno:
1. Da je Srbija prekršila obavezu sprijeÄavanja genocida iz Konvencije o sprijeÄavanju i kažnjavanju zloÄina genocida u vezi sa dogaÄ‘ajima koji su se desili u Srebrenici u julu 1995.godine.
2. Da je Srbija prekršila obaveze iz Konvencije o sprijeÄavanju i kažnjavanju zloÄina genocida time što nije predala Ratka Mladića optuženog za genocid, sauÄešništvo u genocidu, radi suÄ‘enja pred MeÄ‘unarodnim kriviÄnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, Äime je propustila da u cjelosti saraÄ‘uje sa Tribunalom.
3. Da Srbija nije ispunila obaveze iz privremenih mjera koje je Sud naredio 8. aprila i 13. septembra 1993.godine u ovom predmetu, tako što je propustila poduzeti sve mjere koje je imala na raspolaganju da sprijeÄi genocid u Srebrenici u julu 1995. godine.
4.(Sud) je odluÄio da Srbija mora odmah preduzeti efikasne korake da bi osigurala ispunjenje svojih obaveza prema Konvenciji o sprijeÄavanju i kažnjavanju zloÄina genocida kako su definisane u Älanu II Konvencije ili bilo koje druge mjere propisane Älanom III Konvencije, i predati optužene za genocid ili drugi od tih zloÄina za suÄ‘enje MeÄ‘unarodnom kriviÄnom tribunlau te u cjelosti saraÄ‘ivati s Tribunalom.
5. (Sud) je utvrdio da, u vezi s kršenjem obaveza navedenih u podstavu 5 i 7 zakljuÄak Suda u tim podstavovima predstavlja odgovarajuću satisfakciju, te da ovo nije predmet u kojem bi bilo odgovarajuće narediti plaćanje kompenzacije ili narediti davanje garancija i uvjerenja da se kršenje neće ponoviti
6. Presudom je utvrÄ‘eno da su bosanski Srbi osmislili i implementirali genocid u i oko Srebrenice, kao i da je genocid poÄinjen u ime vlasti Republike Srpske.
Činjenice utvrđene ili potvrđene presudom
1. MeÄ‘unarodni sud pravde prvi put u historiji je utvrdio odgovornost jedne države zbog kršenja Konvencije o sprijeÄavanju i kažnjavanju zloÄina genocida.
2. Predmet ovog spora nije bilo utvrÄ‘ivanje karaktera oružanog sukoba u BiH, niti je utvrÄ‘ivanje karaktera oružanog sukoba uslov za utvrÄ‘ivanje postojanja genocida. ZloÄin genocida može se poÄiniti u bilo kojem oružanom sukobu, ali i u vrijeme mira. Stoga ovo pitanje nije bio predmet posebne pažnje Suda.
Uprkos tome, Sud je baveći se pitanjem odgovornosti SR Jugoslavije za genocid poÄinjen u BiH utvrdio da je vojska SR Jugoslavije uÄestvovala u ratu u Bosni i Hercegovini. Sud konstatuje da postoji mnoštvo dokaza koji potvrÄ‘uju direktno ili indiirektno uÄešÄ‡e zvaniÄne vojske SR Jugoslavije zajedno sa vojnim snagama bosanskih srba, u vojnim operacijama u Bosni i Hercegovini.
MeÄ‘unarodni sud pravde utvrdio je uÄešÄ‡e SR Jugoslavije u ratu u BiH što razrješava pitanje prirode oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini.
Pored direktnog uÄešÄ‡a vojske SR Jugoslavije u vojnim operacijama u BiH, Sud je ustanovio da je SRJ pružala znaÄajnu vojnu i finansijku pomoć Republici Srpskoj bez Äije pomoći ova ne bi mogla izvršiti najvažnije vojne i paravojne aktivnosti. Dio te pomoći svakako je upotrebljen u Äinjenju zloÄina genocida u i oko Srebrenice.
TakoÄ‘er, Sud je utvrdio da je SRJ tokom kritiÄnog perioda imala mogućnost utjecaja na bosanske Srbe koji su osmislili i proveli genocid u Srebrenici, za razliku od drugih država ugovornica Konvencije o genocidu, zahvaljujući jaÄini politiÄkih, vojnih i finansijskih veza izmeÄ‘u SRJ s jedne, i Republike Srpske i VRS s druge strane, koje su iako nešto slabije nego u prethodnom periodu, ipak i u vrijeme dogaÄ‘anja u Srebrenici ostale veoma bliske
3. Sud je utvrdio da je u Bosni i Hercegovini poÄinjen genocid, i da su poÄinioci genocida postupali u ime Republike Srpske i izvršavali su dijelove javnih ovlasti Republike Srpske.
4. Sud je utvrdio da je genocid poÄinjen nad bosanskim muslimanima
5. Sud je prihvatio kao dokazane Äinjenice da su u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do 1995.godine, nad graÄ‘anima Bosne i Hercegovine, a naroÄito nad bosanskim Muslimanima poÄinjeni zloÄini u formi ubijanja pripadnika zaštićene grupe, koji su ravni genocidu u fiziÄkom smislu rijeÄi, tako da oni više ne mogu biti predmet osporavnja. Sud je analizirao dogaÄ‘aje u Sarajevu, dolini rijeke Drine kao i u logorima širom Bosne i Hercegovine.
Sud je utvrdio da su tokom perioda 0d 1992. do 1995. godine izvršena masovna ubistva u odreÄ‘enim oblastima i logorima na teritoriji cijele BiH. Meta su uglavnom bilii bosanski Muslimani kao pripadnici zaštićene grupe. Stoga je Sud zakljuÄio da su se na Äitavoj teritoriji i u toku cijelog perioda dešavala masovna ubistva i da je materijalni element (actus reus)zloÄina genocida, kako je definisano u Älanu II Konvencije ispunjen.Ovakvo stanovište uglavnom je utemljeno na rezultatima kriviÄnih postupaka okonÄanim pred ICTY-em.
6. Sud je utvrdio da su na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine bosanski Muslimani kao zaštićena grupa bili žrtve masovnih maltertiranja, prebijanja, silovanja i muÄenja koja uzrokuju teške fiziÄke ili psihiÄke povrede iz Älana II, a koje su ravne genocidu, ali nije dokazano da je to Äinjeno genocidnom namjerom.
7. U ovom postupku je takÄ‘er utvrrÄ‘eno da su nad bosanskim Muslimanima vršene deportacije i protjerivanja i da je razarana njihova vjerska, historijska i kulturna baština. TakoÄ‘er, uutvrÄ‘eno je postojanje logora širom Bosne i Hercegovine u kojima su ljudi ubijani, povreÄ‘ivani ili bili izvrgnuti užasnim uslovima života.
8. U radnjama genocida uÄestvovali su vojska i policija Republike Srpske
9. ZloÄin genocida poÄinjen je u i oko Srebrenice koja je bila Rezolucijom Vijeća sigurnosti broj 819 od 16.aprila 1993. godine ustanovljena kao zaštićena zona UN-a gdje je ubijeno više od 7000 vojno sposobnih muškaraca. Ovaj broj nisu Äinili samo bosanski muslimani stanovnici Srebrenice nego i mnoge muslimanske izbjeglice iz okolnih regija
10.Srbija nije ispunila obaveze iz privremenih mjera koje je Sud naredio tako što je propustila poduzeti sve mjere koje je imala na raspolaganju da sprijeÄi genocid u Srebrenici u julu 1995.godine.
Tužba BiH protiv Srbije: Šta BiH nije uspjela dokazati
Odluka o pokretanju zahtjeva za reviziju presude MeÄ‘unarodnog suda pravde po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid, izazvala je brojne reakcije i novu politiÄku krizu.
Donosimo vam sažetak dijelova presude s naglaskom na Äinjenice koje je BiH nastojala dokazati, a u tome nije uspjela.
Bosna i Hercegovina je tražila da Sud presudi:
1. Da je Srbija i Crna Gora pomoću organa i entiteta pod njenom kontrolom povrijedila svoje obaveze po Konvenciji o sprijeÄavanju i kažnjavanju zloÄina genocida, namjerno djelomiÄno uništavajući nesrpske nacionalne, etniÄke i religijske grupe unutar, ali ne ograniÄavajući se samo na teritoriju Bosne i Hercegovine, ukljuÄujući naroÄito muslimansko stanovništvo:
-ubijanjem pripadnika grupe;
-izazivanjem ozbiljnih fiziÄkih i psihiÄkih povreda pripadnika grupe;
-namjernim nametanjem uslova života grupi sraÄunatog da izazove fiziÄko uništenje grupe, u cjelosti ili djelomiÄno;
-nametanjem mjera usmjerenih na sprijeÄavanju raÄ‘anja unutar grupe;
- namjerenim premještanjem djece iz jedne u drugu grupu;
2. Supsidijarno:
(i) da je Srbija i Crna Gora prekršila obaveze propisane u Konvenciji o sprjeÄavanju i kažnjavanju zloÄina genocida, sauÄesništvom u genocidu.
(ii) da je Srbija i Crna Gora prekršila obaveze propisane u Konvenciji o sprjeÄevanju i kažnjavanju zloÄina genocida pomažući i podstiÄući pojedince, grupe i tijela ukljuÄene u genocid, na naÄin odreÄ‘en naprijed u stavu 1.
3.da je Srbija i Crna Gora prekršila obaveze propisane u Konvenciji o sprjeÄavanju i kažnjavanju zloÄina genocida udruživanjem radi poÄinjenja genocida i podsticanjem na genocid, na naÄin odreÄ‘en naprijed u stavu 1.
Istina da je Sud u paragrafu 297 Presude utvrdio da je poÄinjen genocid u i oko Srebrenice
(“297. Sud zakljuÄuje da su radnje poÄinjene uu Srebrenici, koje ulaze u okvir Älana II(a) i (b) Konvencije, poÄinjene sa specifiÄnom namjerom da se djelomiÄno uništi grupa Muslimana Bosne i Hercegovine; shodno tome, te radnje predstavljaju radnje genocida koje su poÄinili pripadnici Vojske Republike Srpske u i oko Srebrenice negdje oko 13.jula 1995.godine”)
MeÄ‘utim, Sud smatra da ovaj zloÄin BiH nije uspjela prepisati Srbiji.
Sud je presudio da Bosna i Hercegovine nije uspjela dokazati sljedeće taÄke tužbenog zahtjeva zbog Äega Sud:
UtvrÄ‘uje da Srbija nije poÄinila genocid putem svojih organa ili osoba Äije djelovanje povlaÄi njenu odgovornost prema meÄ‘unarodnoom uobiÄajnom pravu, suprotno obavezama iz Konvencije o sprjeÄavanju i kažnjavanju zloÄina genocida;
UtvrÄ‘uje da Srbija nije uÄestvovala u udruživanju radi izvršenja genocida, niti da je podsticala na genocid suprotno obavezama iz Konvencije o sprjeÄavanju i kažnjavanju zloÄina genocida;
UtvrÄ‘uje da Srbija nije sauÄestvovala u genocidu suprotno obavezama iz Konvencije o sprjeÄavanju i kažnajavnju zloÄina genocida;
U tekstu Presude Sud se detaljno bavio pitanjem pripisivosti ovog zloÄina tuženoj strani kako bi obrazložio razloge Presude. Kao što je već reÄeno:
“ 376. Sud je već zakljuÄio da, osim u sluÄaju Srebrenice, tužilac nije dokazao da su široke rasprostranjenjene i ozbiljne zloÄine, za koje tužilac smatra da krše Älan II stav (a) do (e) Konvencije o genocidu, poÄinioci izvršili sa specifiÄnom namjerom. Sud takoÄ‘er smatra da tužilac nije dokazao postojanje namjere tužene strane, bilo na osnovu postojanja usklaÄ‘enog plana ili na osnovu tvrdnje da analizirani dogaÄ‘aji otkrivaju konzistentan obrasac ponašanja koji iskljuÄivo ukazuje na postojanje takve namjere. meÄ‘utim, nakon što je utvrdio da je u sluÄaju masakra u Srebrenici iz jula 1995. godine u operacijama koje su vodili pripadnici VRS poÄinjen genocid,Sud će ispitati da li ta djela mogu biti stavljena na teret tuženoj strani.”
Pravni tim Bosne i Hercegovine tvrdio je da je Srbija i Crna Gora, u Deklaraciji Savjeta ministara od 15.juna 2005. godine, priznala odgovornost za genocid u Srebrnici. Tekst deklaracije glasi:
“Oni koji su izvršili ubistva u Srebrenici, kao i oni koji su naložili i organizovali taj masakr nisu predstavljali ni Srbiju ni Crnu Goru, već jedan nedemokratski režim terora i smrti, protiv kojeg je većina graÄ‘ana Srbije i Srne Gore pružila najsnažniji otpor”
Sud je odbio prihvatiti da je izjava data u Deklaraciji priznanje odgovornosti tvrdeći da je ovo zapravo akt politiÄke prirode jer namjera Vlade nije bila da ovim aktom proizvede pravno dejstvo.
“386...istina da postoji mnoštvo dokaza o direktnom ili indirektnom uÄešÄ‡u zvaniÄne vojske SRJ, zajedno sa vojnim snagama bosanskih Srba, u vojnim operacijama u Bosni i Hercecgovini u godinama prije dogaÄ‘aja u Srebrenici. Ovo uÄešÄ‡e stalno su osuÄ‘ivali politiÄki organi Ujedinjenih nacija, što je zahtijevalo da SRJ to zaustavi. MeÄ‘utim, nije dokazano da je takvog uÄešÄ‡a bilo u maskrima poÄinjenim u Srebrenici. Dalje, ni Republika Srpska, a ni VRS nisu bili de jure organi SRJ zato što nisu imali status organa te države prema njenom domaćem pravu.”
Po pitanju 1.800 oficira 30 Kadrovskog centra u Beogradu, Sud je zakljuÄio da nije dokazano da su ove osobe bili oficiri SRJ prema njenom unutrašnjem zakonodavstvu.
“388.Sud prije svega, zapaža da nisu prezentovani nikakvi dokazi o tome da su general Mladić, ili bilo koji drugi oficir Äija je personalna pitanja vodio 30. Kadrovski centar, bili oficiri tužene strane u skladu s njenim domaćim zakonom, dakle da nisu bili de jure organi. Nema nikakve sumnje da je SRJ pružala znaÄajnu finansijsku podršku Republici Srpskoj i da je jedan od tih oblika bila i isplata plaća i drugih beneficija nekim oficirima VRS. Ovo ih meÄ‘utim nije automatsku uÄinilo organima SRJ. Te oficire je u komandu imenovao predsjednik Republike Srpske i bili su podreÄ‘eni politiÄkom voÄ‘stvu Republike Srpske.”
Po pitanju Škorpiona koji su bili pripadnici regularnih policijskih snaga Srbije, Sud zakljuÄuje:
“389. OdluÄujući na osnovu ovih materijala, Sud ne može utvrditi da su Škorpioni sredinom 1995. godine bili de jure organi tužene strane. Osim toga sud zapaža da se, djela organa koji je država stavila na raspolaganje nekim drugim javnim vlastima, neće smatrati dijelima te države ukoliko je taj organ postupao u ime javnih vlasti kojima je bio stavljen na raspolaganje”.
(izvor: Međunarodni sud pravde i knjiga ''Revizija presude Međunarodnog suda pravde'' autora Sakiba Softića)
1. Prema Älanu 42. Statuta MeÄ‘unarodnog suda pravde u Hagu, stranke pred Sudom zastupaju agenti. Predsjedništvo BiH je Odlukom broj: 01-2529-22/02 od 4. oktobra 2002. godine imenovalo g. Sakiba Softića za pravnog agenta Bosne i Hercegovine pred MeÄ‘unarodnim sudom pravde u Hagu po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Savezne Republike Jugoslavije. U svojstvu agenta BiH pred MeÄ‘unarodnim sudom pravde g. Softić je ovlašten da zastupa BiH i ima legitimaciju da u ime BiH poduzima sve pravne radnje u vezi sa tužbom BiH koje su propisane Statutom i Pravilima Suda. Jedna od tih pravnih radnji jeste i radnja pokretanja postupka revizije Presude od 26. februara 2007. godine.
2. Odluka Predsjedništva BiH od 4. oktobra 2002. godine donesena je u skladu sa Ustavom BiH i Poslovnikom o radu Predsjedništva BiH. Odluka je stupila na snagu danom donošenja. U Odluci nije propisano bilo kakvo ograniÄenje mandata g. Softića. Ova odluka Predsjedništva BiH nikada nije izmijenjena, niti je ikada stavljena van snage. Predsjedništvo BiH nije razriješilo g. Softića s dužnosti agenta BiH pred MeÄ‘unarodnim sudom pravde nakon što je MeÄ‘unarodni sud pravde izrekao Presudu od 26. februara 2007. godine. Shodno svemu naprijed navedenom, Odluka Predsjedništva BiH od 4. oktobra 2002. godine predstavlja službeni stav Predsjedništva BiH, koji je na snazi, koji se mora poštovati i u skladu sa kojim se mora postupati.
3. U Statutu i Pravilima MeÄ‘unarodnog suda pravde ne postoji niti jedna odredba koja nalaže da postupak revizije presude mora biti praćen novom odlukom nadležnog organa države kojom se nanovo imenuje agent te države pred MeÄ‘unarodnim sudom pravde. Dakle, prema Statutu i Pravilima Suda nije neophodna nova odluka Predsjedništva BiH kojom se nanovo imenuje agent BiH pred MeÄ‘unarodnim sudom pravde za postupak revizije. To potvrÄ‘uje i Äinjenica da je MeÄ‘unarodni sud pravde, na osnovu iste Odluke Predsjedništva BiH od 4. oktobra 2002. godine, prihvatio g. Softića kao agenta BiH u postupku revizije Presude MeÄ‘unarodnog suda pravde od 11. jula 1996. godine, koji je Savezna Republika Jugoslavija pokrenula 24. aprila 2001. godine.
4. Pravno je neutemeljena teza g. Ivanića da je neophodno da Predsjedništvo BiH donese novu odluku o pokretanju postupka revizije Presude od 26. februara 2007. godine i da u odsustvu te odluke g. Softić nema legitimaciju da u ime BiH podnese aplikaciju za pokretanje postupka revizije Presude od 26. februara 2007. godine. Predsjedništvo BiH je Odlukom od 4. oktobra 2002. godine imenovalo g. Softića za agenta BiH pred MeÄ‘unarodnim sudom pravde, i na osnovu te Odluke Predsjedništva BiH prema Statutu i Pravilima Suda g. Softić u svojstvu ovlaštenog agenta BiH ima legitimaciju da zastupa BiH i da u ime BiH pred Sudom poduzima sve pravne radnje u vezi sa tužbom BiH koje su propisane Statutom i Pravilima Suda, ukljuÄujući i radnju podnošenja aplikacije za pokretanje postupka revizije Presude od 26. februara 2007. godine.
5. Pismo koje je g. Ivanić juÄer "posredstvom specijalnog izaslanika" uputio MeÄ‘unarodnom sudu pravde, u kojem je “osporio bilo Äije pravo da u ime BiH podnosi aplikacije”, u direktnoj je koliziji sa legalnom i legitimnom Odlukom Predsjedništva BiH od 4. oktobra 2002. godine. Ta Odluka Predsjedništva BiH, koja je i dalje na snazi, predstavlja službeni stav Predsjedništva BiH. Ivanićevo pismo predstavlja neustavno djelovanje u svrhu komuniciranja privatnih stavova koji su direktno suprotni službenom stavu Predsjedništva BiH izraženom u Odluci Predsjedništva BiH od 4. oktobra 2002. godine.
Vijesti: