MEĐUNARODNI SUD PRAVDE JE SAHRANIO KONVENCIJU O SPREČAVANJU I KAŽNJAVANJU ZLOČINA GENOCIDA

Akademik  Prof. dr. SMAIL ÄŒEKIĆ

 

 

MEĐUNARODNI  SUD  PRAVDE  JE SAHRANIO

KONVENCIJU O SPREČAVANJU I KAŽNJAVANJU ZLOČINA GENOCIDA

 

 U vezi sa praksom MeÄ‘unarodnog suda pravde često se, pored ostalog, vode ozbiljne i značajne rasprave, iz kojih proizilazi značajna dilema, prisutna kod naučnih radnika - istraživača  i stručnjaka iz prakse, kao i kod nekih društvenih i političkih subjekata. Ta dilema iskazuje se pitanjem - da li se radi o pravnoj ili političkoj praksi, odnosno da li je to političko ili pravno pitanje ili je ono i pravno i političko?

Opšte poznata činjenica je da je pravo bitan instrument politike i da politika donosi odreÄ‘ene zakone, odnosno odreÄ‘ene sisteme pravnih normi, što nam može poslužiti kao argument koji potvrÄ‘uje osnovnu postavku dileme o tome da je navedeno pitanje političkog karaktera. Uvažavajući nezavisnost institucija sudstva, koje na osnovu odreÄ‘enih dokaza (dovoljnih, valjanih i pouzdanih) i savjesnom i odgovornom primjenom odgovatrajućih zakona formalno i faktički donosi presude bez političkih ili drugih pritisaka, može se konstatovati da  navedeno pitanje ima karakter prvenstveno pravnog pitanja.

Najilustrovaniji aktuelni društveni i politički problem, koji je inicirao oštru polemiku meÄ‘u raznim i različitim subjektima i podijeljenost u akademskoj zajednici i sudskoj praksi je Presuda MeÄ‘unarodnog suda pravde u Predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore, od 26. februara 2007, zbog kršenja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Sličnog su karaktera i različita ponašanja političkih subjekata u Bosni i Hercegovini, regionu i meÄ‘unarodnoj zajednici u vezi sa pitanjem revizije Presude.

Istraživanjem i proučavanjem Presude otkrili smo i utvrdili da stavovi - ocjene, zaključci i odluka nisu konzistentni, koherentni i korespodentni sa relevantnim i pouzdanim činjenicama i dokazima, te konsekventno i analogno tome, iznijete ocjene i odluke, ne samo da su neistinite i netačne, već su kontradiktorne, protivuriječne i apsurdne.[1] Ne uvažavanje činjenica društvene stvarnosti i iznošenje neosnovanih vrijednosnih sudova, u čijoj osnovi nisu činjenice, doprinijelo je teorijskim konstrukcijama, koje se ne mogu konkretizovati i specificirati i koje, ne samo da ne odgovaraju činjenicama društvene stvarnosti, već su i u suprotnosti sa relevantnim činjenicama i uvjerljivim i pouzdanim dokazima o postojanju namjere (mens rea) da se potpuno ili djelimično unište Bošnjaci, nacionalna, etnička i vjerska grupa  kao  takva, i akatâ (djelâ) zločina genocida – actus reus (planska, organizovana i sistematska ubistva, zlostavljanja, premlaćivanja, silovanja, mučenja i drugi oblici zločina protiv čovječnosti i meÄ‘unarodnog prava) nad pripadnicima zaštićene grupe (Bošnjacima) u Republici Bosni i Hercegovini - u svim okupiranim  mjestima, gradovima u opsadi i sigurnim zonama Ujedinjenih nacija.

Presuda je i u suprotnosti sa konfirmiranim i verifikovanim naučnim saznanjima savremenih rezultata istraživanja najpoznatijih i najpriznatijih naučnih autoriteta, koji decidno tvrde da je genocid prvenstveno zločin države. Svi zločini genocida u XX stoljeću su (iz)vršeni uz planiranje, pripremanje, znanje, saglasnost, organizaciju i učešÄ‡e države /država i njihovih najviših organa vlasti, što je slučaj i sa državom Saveznom Republikom Jugoslavijom (Srbijom i Crnom Gorom), koja je na kraju XX stoljeća vodila osvajački rat protiv Republike Bosne i Hercegovine i pri tome, pored ostalog, izvršila genocid nad Bošnjacima.

Faktičko oslobaÄ‘anje Srbije za zločin genocida u Republici Bosni i Hercegovini je tipični primjer neosnovanih, kontroverznih, kontradiktornih i pogrešnih ocjena i zaključaka MeÄ‘unarodnog suda pravde, što potvrÄ‘uje i dokazuje da je riječ o političkoj odluci. U suštini, ova politička odluka (Presuda), puna brojnih falsifikata, laži i obmana, koje relevantna dokumenta ne mogu potvrditi,  sama po sebi predstavlja zločin nad meÄ‘unarodnim pravom, njegovim sistemom i logikom, zatim nad Poveljom Ujedinjenih nacija i principima meÄ‘unarodnog mira, pravde i sigurnosti, ali nadasve monstruozan zločin nad dignitetom žrtava genocidâ uopšte, a posebno genocida u Republici Bosni i Hercegovini na kraju XX stoljeća. I pored brojnih relevantnih dokaza koje je imao na raspolaganju, a koji govore suprotno, Sud je donio političku odluku, čime je nagradio Srbiju za genocid, a preživjele žrtve genocida ovim činom najgrublje povrijedio i kaznio. Ova presuda je najlošija poruka malim narodima, malim državama, nemoćnim i slabim u svijetu, da im se isto ili čak i gore može dogoditi u svakom trenutku, a što isključivo zavisi samo od motiva, interesa i ciljeva velikih, jakih i moćnih država. To je vjerovatno, pored ostalog, izraz stanja sloboda i prava i razvijenosti današnje demokratije, razvoja civilizacije i kulture predstavnika velikih sila, evropskih i svjetskih država, vodećih članica OUN-a, koji ovom presudom govore i o sebi i svom odnosu prema zločinu genocida.

Presuda MeÄ‘unarodnog suda pravde je, takoÄ‘er, eklatantan primjer kontinuirane najnegativnije politike i političke prakse meÄ‘unarodne zajednice, dominantnog, posebno uticajnog, dijela meÄ‘unarodne zajednice, prema Republici Bosni i Hercegovini i Bošnjacima – žrtvama genocida, čime se nameće najozbiljnije pitanje – pitanje opstanka Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.

 Dostupni, upotrebljivi, vjerodostojni, značajni, autentični i relevantni dokumenti sadrže obavještenja, podatke i iskaze kojima se nesumnjivo može dokazati meÄ‘unarodna odgovornost Srbije i Crne Gore u planiranju, pripremanju, organizovanju, učešÄ‡u i izvršenju zločina genocida nad Bošnjacima u Republici Bosni i Hercegovini na kraju XX stoljeća. Naime, genocid nad Bošnjacima u Republici Bosni i Hercegovini je, u skladu sa velikosrpskom genocidnom ideologijom, politikom i praksom, a po uzoru na fašizam i nacizam, (iz)vršen u kontinuitetu, sa manjim ili većim intenzitetom, bez obzira na broj likvidiranih. Najmasovniji akti genocida izvršeni su u regijama od po desetak općina sa bošnjačkom većinom (stanovništva) u Podrinju, Bosanskoj posavini, Potkozarju i u dolini Sane, regijama koje su prije izvršenja genocida naznačene kao strateški prioriteti velikosrpskog agresora i njegovih kolaboracionista. Masovne grobnice i koncentracioni logori su, pored ostalog, bitni pokazatelji agresije i realizacije njene osnovne namjere - biološko i duhovno uništenje  Bošnjaka, odnosno zločin genocida nad tim narodom.

*

*       *

 

MeÄ‘unarodni sud pravde nije prihvatio zahtjev za reviziju Presude iz 2007. u  predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije zbog kršenja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Navedenu odluku, odnosno obavještenje, od 9. marta 2017, Sud je urgentno, administrativno-činovnički, bez ikakvog razumijevanja za žrtve genocida, bez imalo osjećaja za njihove patnje i boli, bez ikakve pažnje i/ili moralne odgovornosti, donio, uglavnom, na osnovu pisama ("različite komunikacije") članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, odnosno iz tehničkih, proceduralnih razloga. Sud je morao, bar zbog žrtava genocida, imati u vidu činjenicu da suprotstavljeni stavovi članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine ne mogu rezultirati podnošenjem zahtjeva za reviziju Presude. Jedan član Presjedništva otvoreno, javno i drsko štiti interese susjedne države (odgovorne za genocid), a nominalno-formalno i faktički je na čelu najvišeg izvršnog organa vlasti u Bosni i Hercegovini. Drugi politikantski kalkuliše i pruža podršku takvoj politici, pri čemu faktičkim ponašanjem i formalnom podrškom amnestira zločince i izvršene zločine i nad narodom, kako on sam kaže, koga predstavlja. Nije nam poznato da li on, kao legalni i legitimni predstavnik hrvatskog naroda, ima ovlaštenje naroda – žrtava zločina hrvatskog naroda da u njihovo ime amnestira zločine izvršene nad njima. Treći član Predsjedništva je, svjestan činjenice da u takvoj konstelaciji političkih odnosa Presjedništvo neće donijeti zajedničku odluku o reviziji Presude, a pod pritiskom lične savjesti, odgovornosti i pijeteta prema žrtvama genocida i iz ljudskih i moralnih razloga, ostao u uvjerenju opravdanosti podnošenja zahtjeva za reviziju Presude.

Zahtjev za reviziju Presude Sud u suštini nije ni razmatrao. Naime, Sud je, kako to s pravom tvrdi prof. dr. Francis Boyle, oduzeo žrtvama genocida pravo na reviziju Presude, te, prema prof. dr Davidu Schefferu, "praveći grešku, jednostavno prihvatio srpsku argumentaciju i odbacio slučaj o genocidu kao tehnikaliju…". Očigledno je takva odluka donesena, kao i Presuda 2007, iz političkih razloga - u interesu i za račun države Srbije, a protiv žrtava genocida, kojom se više vodilo računa o interesu države Srbije – tužene strane, države odgovorne za genocid, a protiv žrtava genocida.

I odluka MeÄ‘unarodnog suda pravde od 9. marta 2017, bez obzira na osnovanost pitanja o statusu pravnog zastupnika i/ili njegovu aktivnost/neaktivnost i volju, htijenje i verbalne i/ili stvarne želje legitimnih predstavnika bošnjačke politike za uspjeh/neuspjeh revizije Presude, predstavlja kontinuitet (dosadašnje) politike i prakse tog suda. Ovo je uvreda, poniženje, uznemiravanje i ponovno dodatno ubijanje žrtava genocida. Ovo je, takoÄ‘er, uvreda i poniženje i za Rafaela Lemkina i sve njegove saradnike, a to je i poraz svih njegovih napora i aktivnosti da se, na rezultatu iskustva meÄ‘unarodne zajednice iz holokausta i genocida u Drugom svjetskom ratu, tekovina ljudske civilizacije, zaštite žrtve genocida. Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, najznačajniji meÄ‘unarodno-pravni dokument, donesena je sa osnovnim ciljem da spriječi i kazni zločin genocida, da štiti žrtve genocida, da im omogući ostvarenje pravde i utvrdi istinu, te preživjelim žrtvama genocida omogući, bar donekle, dostojanstven biološko-fizički  opstanak. Nažalost, u praksi je to drugačije. Politika i praksa MeÄ‘unarodnog suda pravde u suštini  štiti  državu (Srbiju),  meÄ‘unarodno odgovornu za zločin genocida. Tako je, o Rafaele Lemkin, umrla i sahranjena Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, o čemu te, skrhani teškim bolom i nanesenom nepravdom, ovim putem obavještavamo, jer žrtve genocida na ovom svijetu nemaju kome da se obrate! Odluku o njenoj smrti, samo da znaš, donio je  MeÄ‘unarodni sud pravde 9. marta 2017.

 MeÄ‘unarodni sud pravde, Rafaele Lemkin, nažalost, iz političkih razloga, nije htio da prihvati stvarnost da je genocid, po definiciji, najteži, najkompleksniji i najgnusniji oblik zločina u historiji čovječanstva i jedna od nesumljivo najsloženijih društvenih pojava, projektirana u vremenu i prostoru kao proces koji je rezultat (kolektivne) ideologije, politike i prakse, koji ima svoje faze, sistemski i planski karakter, dinamiku i intenzitet i koji se vrši u kontinuitetu nad nezaštićenim, bespomoćnim, nedužnim i nenaoružanim žrtvama, odabranim samo što pripadaju nekoj, po meÄ‘unarodnom pravu, žaštićenoj grupi, koja je meta-cilj napada samo što zbog takve pripadnosti, kao niz meÄ‘usobno funkcionalno povezanih različitih djelâ, počinjenih od velikog broja organiziranje udruženih učesnika u procesu koji karakterizira planiranje, pripremanje, organiziranje i izvoÄ‘enje, uz potpunu saglasnost, koordinaciju, neposredno učešÄ‡e i kontrolu najviših državnih organa i vlasti, što je karakteristično i za genocid nad Bošnjacima u Republici Bosni i Hercegovini na kraju XX stoljeća. Nesumnjivo je da se radi o pojavi koju najneposrednije proizvodi i iza koje stoji država, najmoćniji politički subjekt u meÄ‘unarodnim odnosima.

MeÄ‘unarodni sud pravde je u suštini bio “prisiljen” da od ICTY-a preuzme sudsku presudu o zločinima genocida nad Bošnjacima Bosne i Hercegovine u sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija Srebrenici, jula 1995. Sud je svjesno “izgubio” iz vida činjenicu da je genocid  najteži oblik zločina protiv čovječnosti i meÄ‘unarodnog prava, najteži oblik kršenja meÄ‘unarodnog humanitarnog prava, potpuno i/ili djelimično uništavanje nacionalnih, etničkih, rasnih ili vjerskih grupa kao takvih, zločin nad zločinima, zločin koji je čovječanstvu, uključujući i Bosni i Hercegovini, u svim periodima historije, posebno u XX stoljeću, nanio ogromne ljudske žrtve - civilne žrtve i velika materijalna razaranja.

I genocid nad Bošnjacima u Republici Bosni i Hercegovini na kraju XX stoljeća je zločin u meÄ‘unarodnom pravu, zločin koji nije samo stvar Bošnjaka, žrtava genocida, već je to stvar i problem cijelog čovječanstva.

Dragi Rafaele, ti si nas učio, a mi naučeno i usvojeno savjesno i odgovorno prenosimo studentima, kako istraživači genocida, preživjele žrtve genocida, meÄ‘unarodni i nacionalni sudovi, uključujući i MeÄ‘unarodni sud pravde, moraju govoriti u ime  Å¾rtava genocida, u ime onih koji ne mogu govoriti, podsjećati na njihove patnje i suze i potiskivati strah od zaborava. Oni moraju – to je njihova ljudska obaveza i dug - govoriti i u ime svih nevino ubijenih žrtava genocida u XX stoljeću, nažalost, stoljeću genocida, uključujući i  žrtve genocida na Balkanu (na početku, sredinom i na kraju XX stoljeća): Bošnjacima, Albancima, Srbima, Jevrejima i Romima, a posebno o žrtvama genocida u Republici Bosni i Hercegovini na kraju tog stoljeća – Bošnjacima, pripadnicima nacionalne, etničke i vjerske grupe kao takve. O žrtvama genocida mora se govoriti samo plemenito, istinito, sa dignitetom i samo na osnovu relevantne dokumentacije. To je i naša, svih nas, zajednička dužnost i civilizacijska i kulturna potreba i obaveza prema nevino ubijenim ljudskim bićima- civilima i civilnom stanovništvu, kako bi spasili čovječanstvo i civilizaciju, očuvali najviše ljudske vrijednosti, ljudske slobode, ljudska prava i živote svih, a posebno malih, slabih i nemoćnih ljudskih grupa, zajednica i naroda.

Na dokaze o genocidu ljudska bića – homo sapiens, bez obzira na nacionalnu, etničku, rasnu, vjersku, ideološku ili političku pripadnost i opredijeljenost, moraju reagovati, moraju aktivno djelovati, ne smiju prikrivati činjenice, ne smiju biti neutralna, ne smiju biti ravnodušna, ne smiju šutjeti, ne smiju lagati, manipulirati, izmišljati..., ne smiju minimizirati, osporavati niti negirati genocid.

Nažalost, forma – proceduralno pitanje (status pravnog zastupnika) je za MeÄ‘unarodni sud pravde važnije od suštine – od zločina genocida i žrtava genocida, od prava, pravde, pravičnosti, istine, budućnosti i opstanka univerzalnih ljudskih i društvenih vrijednosti savremene civilizacije i kulture na planeti Zemlji. Nakon svega, postavlja se pitanje da li će (preživjele) žrtve genocida, kojima je MeÄ‘unarodni sud pravde ponovo (po drugi put) nanio teške psihičke povrede (actus reus), moći preživjeti?

 

*

*       *

 

Odbijanjem zahtjeva za reviziju Presude Sud je istovremeno uputio poruke različitog sadržaja, forme, intenziteta i usmjerenosti izvršiocima zločina genocida i žrtvama zločina genocida. Izvršioci zločina genocida ovakvom odlukom su nagraÄ‘eni, ohrabreni, podstaknuti i stimulisani na ponovno planiranje, pripremu, organiziranje i izvršenje zločina genocida, potpuno svjesni činjenice da neće biti kažnjeni i da se na zločinu genocida najbolje može profitirati, odnosno biti nagraÄ‘en.

Žrtve genocida su dodatno, potpuno i definitivno ponižene. One nisu tretirane kao ljudska, razumna bića, sa ljudskim dostojanstvom, pravom na život i drugim pravima i ljudskim slobodama. One su, nakon ovoga, izložene svim mogućim negativnim uticajima i obnovljeno je njihovo etiketiranje kao meta – cilj napada koga treba uništiti.

Poruka MeÄ‘unarodnog suda pravde nije poruka samo za izvršioce zločina genocida i žrtve zločina genocida, već je to istovremeno i poruka svim ljudskim živim bićima i svim društvima i državama, malima i velikima, moćnima i nemoćnima, da je genocid, najteži oblik zločina protiv čovječnosti i meÄ‘unarodnog prava, uvijek moguć i izvjestan.

Jedno od pitanja, koje se, poslije svega nameće, jeste pitanje istine, odnosa istine i saznanja, istine i pravde. Da li je istina jedna ili ima više istina i kakav je njihov meÄ‘usobni odnos, te da li meÄ‘u njima postoje ikakve, a pogotovu logične ili smislene veze i odnosi, samo su neka od pitanja koja se vezuju za istinu, odnosno za istinito saznanje o izvršenom zločinu genocida nad Bošnjacima, pripadnicima nacionalne, etničke i vjerske grupe kao takve, u Republici Bosni i Hercegovini na kraju XX stoljeća.

Na sadašnjem stepenu razvoja ljudskog društva, nauke i struke i odnosa istine i saznanja može se govoriti o naučnim i drugim saznanjima – stručnim i iskustvenim i njihovoj istinitosti. Istinitost vezujemo za procedure, pravila i principe, odnosno metode kojima se dolazi do saznanja i subjekte saznanja. Imajući to u vidu, nauka, tačnije njena metodologija, razlikuje naučna i stručna istraživanja, koja pripremaju odreÄ‘eni subjekti, s odreÄ‘enim ciljevima i svrhama, potrebama i mogućnostima korištenja stečenog saznanja.

Navedene postavke su i osnov za razlikovanje istinitosti saznanja, odnosno istine u širem smislu riječi, koja korelira sa navedenim vrstama istraživanja i subjektima istraživanja, a koju označavamo i imenujemo kao sudsku, naučnu, političku i ljudsku istinu.

Žrtve genocida, a posebno naučnike istraživače, prvenstveno i isključivo interesuje NAUÄŒNA ISTINA do koje se dolazi kroz odreÄ‘enu naučnu procedure, uz strogu primjenu logičkih i metodoloških pravila procedure, primjenom valjanog i pouzdanog projekta naučnog istraživanja i naučnih metoda istraživanja kojima se obezbjeÄ‘uje objektivno, istinito saznanje.

Nažalost, Međunarodni sud pravde žrtvama zločina genocida nije obezbijedio potvrdu istine, te im je preostala jedina mogućnost dolaženja do istine pomoću nauke i njenih naučnih istraživanja i kompententnih, savjesnih, odgovornih i moralnih naučnika istraživača.