Naučna istraživanja

Povodom 25. godišnjice od zatvaranja koncentracionog logora smrti Omarska

Povodom 25. godišnjice od zatvaranja koncentracionog logora smrti Omarska

Permanentna borba protiv genocida ne obavezuje samo poslije koncentracionog logora smrti Aušvic, nego i poslije koncentracionog logora smrti Omarska

Pripremio akademik Emir Ramić

Direktor Instituta za istraživanje genocida, Kanada

Ovaj tekst je zasnovan na naučno verifikovanim saznanjima i bitnim rezultatima naučnih istraživanja brojnih i eminentnih istraživača genocida i drugih oblika zločina protiv čovjećnosti i meÄ‘unarodnog prava. Izvori naučnih saznanja korištenih u izradi ovog teksta su: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i meÄ‘unarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Institut za istraživanje genocida, Kanada, MeÄ‘unarodni krivični tribunal za područije bivše Jugoslavije, MeÄ‘unarodni sud pravde i naučno istraživačko djelo akademika Smaila ÄŒekića.


06. augusta 1992. godine poznati američki i britanski novinari Roy Gutman, Penny Marshall, Ed Vulliamy i Ian Williams otkrili su koncentracioni logora smrti Omarska. Zbog zločina počinjenih u koncentracionom logoru smrti Omarska došlo je do formiranja MeÄ‘unarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Den Hagu. Prvi proces i prva presuda pred tim sudom bili su upravo za zločine počinjene u ovome logoru. Iz razloga masovnog silovanja u ovom logoru nad zatvorenim logorašicama silovanje je po prvi put u sudskoj praksi okarekterisano kao ratni zločin.U logoru Omarska bilo je zatočeno preko 3334 logoraša a oko 700 logoraša Omarske je ubijeno.


Otvaranje logora Omarska, kao i drugih, predstavljalo je, po ocjeni Pretresnog vijeća ICTY-a u predmetu Predrag Banović, “jednu od ključnih karakteristika udruženog zločinačkog poduhvata, čiji je cilj bilo trajno uklanjanje nesrpskog stanovništva s teritorije planirane srpske države unutar Bosne i Hercegovine. Raspoloživi validni, vjerodostojni i autentični izvori saznanja i potpuno nepobitni dokazi Internacionalnog ekspertnog tima Instituta za istraživanje genocida Kanada potvrÄ‘uju da su nad Bošnjacima i Hrvatima u koncentracionom logoru Omarska s namjerom izvršeni svi oblici zločina protiv čovječnosti i meÄ‘unarodnog prava. Na taj način su ispunjeni svi uslovi koji se tiču materijalnog elementa genocida: svi akti genocida (actus reus), definirani u članu II (a-e) Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Svi zločini u koncentracionom logoru smrti Omarska izvršeni su s namjerom da se unište Bošnjaci i Hrvati, pripadnici nacionalne, etničke i vjerske grupe kao takve, što potvrÄ‘uje i dokazuje da je riječ o zločinu genocida.

Srpski agresor je u noći 27/28. maja 1992. u prostorijama Upravne zgrade rudnika željezne rude u Omarskoj otvorio koncentracioni logor (sastojao se od dvije velike zgrade, hangara, Upravne zgrade i dvije manje zgrade, poznate kao “bijela kuća” i “crvena kuća”). Milicija (Stanica milicije Omarska) bila je zadužena “za neposredno obezbjeÄ‘enje samog objekta Upravne zgrade, radionica i garaža za radne mašine, a vojska je preuzela dubinsko obezbjeÄ‘enje u vidu stražarskih mjesta i miniranja odreÄ‘enih površina prema vlastitom nahoÄ‘enju”.[1]

U Omarsku su “skupa sa zarobljenicima prešli i mješoviti timovi operativnih radnika sa istim zadatkom, tako da je isti dobio radni naziv Istražni centar ratnih zarobljenika Omarska”.[2] Upravnik logora bio je Željko Mejakić, komandir Stanice policije Omarska, a zamjenici Miroslav Kvočka i Drago Prcač.[3]

U Omarskoj je od 28. maja do 16. augusta 1992. bilo zatočeno 3.334 osobe, od čega 3.197 Bošnjaka, 125 Hrvata, 11 Srba i 1 Ostalih.[4] MeÄ‘u logorašima je od ukupnog broja (3.334) 3.297 muškaraca i 37 žena, uključujući i one sa maloljetnom djecom, pri čemu je “bilo 28 lica ispod 18 i 68 lica preko 60 godina”. MeÄ‘u zatočenicima logora bilo je i hendikepiranih lica.[5]

Uslovi u logoru bili su užasni. Veliki broj zatočenika “držan je u veoma skučenom prostoru tako da su jedva imali gdje sjediti ili leći spavati. Ponekad je po 200 ljudi bilo zatvoreno u prostoriji od 40 kvadratnih metara. U jednoj maloj prostoriji bilo je zatočeno tristo zatvorenika. Neki zatvorenici bili su zbijeni po nužnicima. U nužnicima su zatvorenici bili tako nagurani da su često morali ležati i usred izmeta. Tokom vrelih ljetnih mjeseci pretrpane prostorije bile su zagušljive, a stražari često nisu dopuštali da se otvore prozori ili su tražili da im zatvorenici daju šta god su uspjeli zadržati u zamjenu za otvaranje prozora ili za plastični kanister vode”.[6] “Do 600 zatočenika moralo je potrbuške ležati napolju na ’pisti’, poneki neprekidno danima i noćima, bez obzira na vremenske prilike, a poneki čak i mjesec dana. Za sve vrijeme na njih su bili upereni mitraljezi.”[7]

Zatočenici su “prozivani na isljeÄ‘ivanje obično nekoliko dana poslije dolaska, a stražar bi ih vodio do prvog sprata upravne zgrade, sve vrijeme ih udarajući rukama i nogama. Tokom isljeÄ‘ivanja neki zatvorenici vrlo su teško pretučeni. Stražar bi stajao iza zatvorenika, udarajući ga rukama i nogama, često ga rušeći sa stolice na kojoj je sjedio. Bilo je slučajeva kada su stražari gazili oborene zatvorenike ili skakali po njima i na taj način im nanijeli teške povrede. Sve se to dogaÄ‘alo pred isljednikom, koji je to samo gledao. Postupak se razlikovao od zatvorenika do zatvorenika, a čini se da je više zavisio od grubosti pojedinog isljednika i stražara nego na ponašanje samog zatvorenika. Nakon isljeÄ‘ivanja zatvorenici su često morali potpisati lažne izjave o svom učestvovanju u djelima protiv Srba”.[8]

Zatočenici “nisu prozivani samo na isljeÄ‘ivanje. Naveče bi se pojavljivale grupe koje su dolazile izvan logora, prozivale odreÄ‘ene zatvorenike iz prostorije, zatim ih napadale raznim motkama, željeznim šipkama ili komadima teškog električnog kabla. Ponekad je ovo oružje imalo eksere koji bi probijali kožu. U nekim slučajevima zatvorenici su zasijecani noževima. Svi zatvorenici više su se bojali grupa ljudi koji su dolazili izvan logora nego redovnih stražara u logoru. Izgleda da su takve grupe imale slobodan pristup u logor i njihove posjete uveliko su pojačavale atmosferu straha koja je vladala u logoru. Prozvani zatvorenici često se nisu vraćali, a svjedoci koji su im bili bliski roÄ‘aci svjedočili su da otada više nikad nisu viÄ‘eni i da se pretpostavlja da su ubijeni”.[9]

Zatočenici u Omarskoj “kontinuirano su bili izloženi najstrašnijim mučenjima: vaÄ‘ene su im oči, odsijecani organi, lomljeni ekstremiteti; prisiljavali su ih da se meÄ‘usobno tuku, da jedni drugima odgrizaju genitalije, da jedni druge siluju; žive su ih bacali u vatru, posebno djecu; rastezali ih pomoću posebnih sprava za mučenje (tzv. škripova) ...”.[10] Zatočenike su “gonili kroz špalir i tukli ih svim i svačim”.[11] Sakaćenje logoraša “bila je specijalnost, posebno vaÄ‘enje očiju i odsijecanje spolnih organa”.[12] Ratni zločinac Duško Tadić “imao je poseban užitak da žive zatočenike sjecka na komade i vrhom noža ispisuje srpske simbole po njihovom tijelu”.[13]

Zatočenici su bili “stalno izgladnjeli. Obroke su dobijali u grupama po trideset, s tim da su svakog dana, kada su išli jesti i pri povratku, morali trčati, a stražari su ih, kada su dolazili i odlazili, često tukli. Neki zatvorenici izgubili su od dvadeset do trideset kilograma tokom boravka u Omarskoj, a neki i znatno više... ”.[14]

Logoraši u Omarskoj, “logoru smrti, u koji su srpske vlasti otpremile na hiljade Muslimana”, ubijani su “gotovo na svakom mjestu: u golemoj zgradi sličnoj hangaru, u kojoj je smještena oprema za odgrtanje zemlje, naoružani stražari nareÄ‘ivali su bolna mučenja prijeteći oružjem, ponekad prisiljavajući zatvorenike da jedan drugoga kastriraju. Asfaltna pista je predstavljala zatvor na otvorenom, gdje je 500 do 1.000 muškaraca moralo od zore do mraka ležati potrbuške. Još hiljade zatvorenika bile su natrpane u kancelarijama, radionicama, u hangarskim skladištima i upravnoj zgradi izgraÄ‘enoj od stakla i cigli. Svi su izgladnjivani.

Dva mjesta od kojih se najviše strahovalo, bile su dvije zgrade, podalje od glavnog dijela rudnika: ’Crvena kuća’, iz koje se ni jedan zatvorenik nije vratio, i ’Bijela kuća’, u kojoj je bila soba za mučenje gdje su stražari danima tukli zatvorenike, sve dok ne bi izdahnuli”.[15]

U Omarskoj su zatočenike sistematski (danju i noću) tukli, čak i do smrti: električnim kablovima, kundacima, pendrecima, drvenim toljagama, palicama za bejzbol, lancima, šakama i čizmama.[16]

Stražari su u Omarskoj, “tvornici smrti”, gdje su bile zatočene kompletne porodice, u “bijeloj kući”, logoraše “tukli drvenim palicama i željeznim šipkama obično ciljajući u glavu, polne organe, kičmu i bubrege. Ponekad bi zatvorenicima glave razbijali o radijatore”, gdje su se “mogli vidjeti komadići mesa ili mozga”. Najgore mučenje je “bilo kad bi zatvorenika stjerali uza zid i tukli ga debelim užetom od žice”. Tim “debelim žičanim užetom ubili su barem 50 ljudi”.[17]

U logoru Omarska svakodnevno su na najmonstruozniji način vršena ubistva, egzekucije logoraša. Mnoga ubistva izvršena su u zgradama poznatim pod nazivom “bijela kuća” i “crvena kuća”.[18] Svake noći stražari su “prozivali pet do deset muškaraca i odvodili”.[19]

Logoraši su “svako jutro iznosili leševe na asfaltni put ispred ’Bijele kuće’. Drugi su potom leševe ukrcavali u mali žuti kamion koji je neposredno prije toga korišten za dovoženje hrane u logorsku kuhinju. Odred za sahranu, u kojem su bila četiri muškarca, zatim bi slijedio kamion, ali samo jedan od njih bi se vratio živ”.[20]

U logoru Omarska je (samo) u toku jedne noći ubijeno “izmeÄ‘u 200 i 300 ljudi”. Zatočenici su čuli “jauke, lupu, viku stražara, premlaćivanje, pucnjavu … uz riječi ’nemojte, nisam ništa kriv’ … utovarivač je tijela utovarao na žuti kamion, koji je bio napunjen do vrha, tijela su odvožena u dvije ture, i to puna dva šlepera. …, vidjela tijela ispred bijele kuće, uz procjenu da je bilo preko 240 tijela. …, da je bilo oko 200 leševa koji su bili poredani i da se sve dobro moglo vidjeti. …, prevezene su 3-4 ture kamiona sa mrtvim tijelima …, jer je vidio da niz kamione curi krv, …”[21]

Srpski vojnici su u logoru Omarska, jula 1993, prilikom proslave Petrovdana, srpskog pravoslavnog praznika, “brojne zatočenike žive spalili”.[22] U Omarskoj su obješena dvojica braće.[23]

Agresor je iz logora Omarska 6. augusta 1992. godine 1.331 logoraša premjestio u logor na Manjači i 1.773 u logor Trnopolje. Sredinom augusta u Omarskoj se, “na kriminalističkoj obradi”, još uvijek nalazilo 179 logoraša (muškarci starosti izmeÄ‘u 18 i 60 godina).[24]


________________________________

[1] AIIZ, inv. br. 2-4676, Srpska republika Bosna i Hercegovina, Ministarstvo za unutrašnje poslove, Centar službi bezbjednosti Banja Luka, Stanica javne bezbjednosti Prijedor, Str. pov. br. 11-12-20; 31. maj 1992. – Kriznom štabu i drugima, NAREDBA; AIIZ, inv. br. 2-4674, Srpska republika, Ministarstvo za unutrašnje poslove, Centar službi bezbjednosti Banja Luka, Banja Luka, 18. august 1992, IZVJEŠTAJ o zatečenom stanju i pitanjima u vezi sa zarobljenicima, sabirnim centrima, iseljavanju i ulozi SJB u vezi sa ovim aktivnostima, str. 3-4; AIIZ, inv. br. 2-4688, Srpska republika Bosna i Hercegovina, Ministarstvo Banja Luka, Stanica javne bezbjednosti Prijedor, Službena tajna, Strogo povjerljivo, 16. august 1992, IZVJEŠTAJ, str. 4-5; AIIZ, inv. br. 2-4687, Srpska Republika Bosna i Hercegovina, VLADA, Komisija za obilazak sabirnih centara i drugih objekata za zarobljenike u Srpskoj republici Bosni i Hercegovini, Str. pov., IZVJEŠTAJ Komisije o obilasku sabirnih centara i drugih objekata za zarobljenike u Autonomnoj regiji Krajina, Pale, 17. august 1992. godine, str. 2; T. Mazowiecki, nav. dj., str. 63; ICTY, Predmet br. IT-94-1, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV DUŠKA TADIĆA, PRESUDA, 16. juli 1997, paragraf 155; ICTY, Predmet br. IT-02-54-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV SLOBODANA MILOŠEVIĆA, ODLUKA PO PRIJEDLOGU ZA DONOŠENJE OSLOBAĐAJUĆE PRESUDE, 16. juni 2004, paragraf 190; * * * MILOŠEVIĆU DOKAZAN GENOCID U BOSNI ..., str. 116; ICTY, Predmet br. IT-97-24, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM II, TUŽILAC PROTIV MILOMIRA STAKIĆA, PRESUDA, 22. mart 2006, paragraf 166; ICTY, Predmet br. IT-00-39-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM I, TUŽILAC PROTIV MOMÄŒILA KRAJIŠNIKA, PRESUDA, 27. septembar 2006, paragrafi 489-900; * * * VRIJEME BEŠÄŒAŠÄ†A …, str. 235-238; * * * MOLILA SAM IH DA ME UBIJU ..., str. 234-238; Sud Bosne i Hercegovine, Broj: X-KR/06/200, TUŽILAC PROTIV ŽELJKA MEJAKIĆA, MOMÄŒILA GRUBANA I DUŠKA KNEŽEVIĆA, PRESUDA, Sarajevo, 30. maj 2008, paragraf 160 i str. 71-74 i 89; M. Begić, nav. dj., str. 113-138 i 521-522.

   U logor Omarska su u noći 27/28. maja 1992. “počeli pristizati prvi zatočenici”. Sljedećeg dana je “veliki broj autobusa sa zatočenicima pristigao u logor”. Tada je “oko 1.000 ljudi prebačeno iz logora Keraterm u logor Omarska”. Nakon formiranja logora, svakodnevno su pristizali novi zatočenici (Sud Bosne i Hercegovine, Broj: X-KR/06/200, TUŽILAC PROTIV ŽELJKA MEJAKIĆA, MOMÄŒILA GRUBANA I DUŠKA KNEŽEVIĆA, PRESUDA, Sarajevo, 30. maj 2008, str. 71-72 i 89).

   Koncentracioni logor Omarska faktički je počeo funkcionisati 28. maja 1992, a naredba o formiranju tog logora smrti je donesena tri dana kasnije - 31. maja 1992. Naime, Simo Drljača, načelnik Stanice javne bezbjednosti Prijedor, je, u skladu sa Odlukom Kriznog štaba, 31. maja 1992. izdao nareÄ‘enje o formiranju koncentracionog logora Omarska (AIIZ, inv. br. 2-4676, Srpska Republika Bosna i Hercegovina, Ministarstvo za unutrašnje poslove, Centar službi bezbjednosti Banja Luka, Stanica javne bezbjednosti Prijedor, Str. pov. broj: 11-12-20, 31. maj 1992. – Kriznom štabu i drugima; ICTY, Predmet br. IT-02-54-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM III, TUŽILAC PROTIV SLOBODANA MILOŠEVIĆA, DRUGI PRETPRETRESNI PODNESAK TUŽILAŠTVA (OPTUŽNICE U VEZI SA HRVATSKOM I BOSNOM I HERCEGOVINOM), 31. maj 2002, paragraf 272; ICTY, Predmet br. IT-98-30/1-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV MIROSLAVA KVOÄŒKE, DRAGE PRCAÄŒA, MLADE RADIĆA, MILOJICE KOSA I ZORANA ŽIGIĆA, PRESUDA, 2. novembar 2001, paragraf 17; Sud Bosne i Hercegovine, Broj: X-KR/06/200, TUŽILAC PROTIV ŽELJKA MEJAKIĆA, MOMÄŒILA GRUBANA I DUŠKA KNEŽEVIĆA, PRESUDA, Sarajevo, 30. maj 2008, paragraf 156 i str. 71-72 i 89), čime je tom naredbom pravno legalizovano postojanje logora; M. Begić, nav. dj., str. 114).

   “Hangar je bio velika pravougaona zgrada, postavljena u smjeru sjever-jug, a duž njene istočne strane bio je niz pomoćnih vrata koja su vodila u prostor duž cijele zgrade, s tim što je prizemlje bilo namijenjeno za održavanje teških kamiona i strojeva koji su se koristili u rudniku željezne rude. Na zapadnoj strani hangara nalazila su se dva sprata prostorija, preko četrdeset sve skupa, koje su se protezale cijelom dužinom zgrade po strani sjever-jug i koje su zauzimale manje od polovine ukupne širine hangara. Pristup ovim prostorijama bio je moguć ili kroz vrata na zapadnoj strani ili sa unutrašnje strane, iz velikog prostora za održavanje kamiona koje smo gore opisali. Većina zatvorenika bila je smještena u ovoj zgradi. Sjeverno od hangara i odvojena od njega otvorenim betoniranim prostorom poznatim kao ’pista’, nalazila se upravna zgrada, gdje su zatvorenici jeli i gdje su neki od njih bili smješteni, sa prostorijama na spratu gdje su bili isljeÄ‘ivani. ’Bijela kuća’ služila je za posebno surovo postupanje prema odabranim zatvorenicima. Druga manja zgrada, poznata kao ’Crvena kuća’, bila je takoÄ‘e mjesto na koje su zatvorenici odvoÄ‘eni na teška premlaćivanja i odakle se najčešÄ‡e nisu vraćali živi. Upravna zgrada bila je djelomično jednospratnica, s tim da se kuhinja i trpezarija nalazila u prizemnom zapadnom dijelu. Dvije manje garaže predstavljale su krajnju sjevernu tačku zgrade. Zapadno od hangara bio je travnjak, na čijoj se zapadnoj strani nalazila ’Bijela kuća’, mala pravougaona prizemna zgrada sa hodnikom u sredini, dvije prostorije sa svake strane i jednom malom prostorijom na kraju koja nije bila šira od samog hodnika. Mala ’Crvena kuća’ nalazila se na istoj strani kao i ’Bijela kuća’, preko puta kraja hangara” (ICTY, Predmet br. IT-94-1, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV DUŠKA TADIĆA, PRESUDA, 16. juli 1997, paragraf 156; ICTY, Predmet br. IT-98-30/1-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV MIROSLAVA KVOÄŒKE, DRAGE PRCAÄŒA, MLADE RADIĆA, MILOJICE KOSA I ZORANA ŽIGIĆA, PRESUDA, 2. novembar 2001, paragraf 46; Sud Bosne i Hercegovine, Broj: X-KR/06/200, TUŽILAC PROTIV ŽELJKA MEJAKIĆA, MOMÄŒILA GRUBANA I DUŠKA KNEŽEVIĆA, PRESUDA, Sarajevo, 30. maj 2008, paragraf 161).

   Sjeverno od hangara “i odvojena od njega otvorenim betonskim prostorom, poznatim kao ’pista’ nalazila Upravna zgrada, gdje su zatočenici jeli i gdje su neki od njih bili smješteni, sa prostorijama na spratu, gdje su bili isljeÄ‘ivani” (ICTY, Predmet br. IT-94-1, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV DUŠKA TADIĆA, PRESUDA, 16. juli 1997, paragraf 47; Sud Bosne i Hercegovine, Broj: X-KR/06/200, TUŽILAC PROTIV ŽELJKA MEJAKIĆA, MOMÄŒILA GRUBANA I DUŠKA KNEŽEVIĆA, PRESUDA, Sarajevo, 30. maj 2008, paragraf 162).

   Zapadno od hangara “bio je travnjak, na čijoj se zapadnoj strani nalazila ’bijela kuća’, mala pravougana prizemna zgrada sa hodnikom u sredini, dvije prostorije sa svake strane i jednom malom prostorijom sa svake strane i jednom malom prostorijom na kraju, koja nije bila šira od samog hodnika” (ICTY, Predmet br. IT-94-1, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV DUŠKA TADIĆA, PRESUDA, 16. juli 1997, paragraf 156; Sud Bosne i Hercegovine, Broj: X-KR/06/200, TUŽILAC PROTIV ŽELJKA MEJAKIĆA, MOMÄŒILA GRUBANA I DUŠKA KNEŽEVIĆA, PRESUDA, Sarajevo, 30. maj 2008, paragraf 164).

   “Mala ’crvena kuća’ nalazila se na istoj strani kao i ’bijela kuća’, preko puta kraja hangara” (ICTY, Predmet br. IT-94-1, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV DUŠKA TADIĆA, PRESUDA, 16. juli 1997, paragraf 156; Sud Bosne i Hercegovine, Broj: X-KR/06/200, TUŽILAC PROTIV ŽELJKA MEJAKIĆA, MOMÄŒILA GRUBANA I DUŠKA KNEŽEVIĆA, PRESUDA, Sarajevo, 30. maj 2008, paragraf 165).

[2] AIIZ, inv. br. 2-4674,  Srpska Republika, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Centar službi bezbjednosti Banja Luka, Banja Luka, 18. avgust 1992, IZVJEŠTAJ o zatečenom stanju i pitanjima u vezi sa zarobljenicima, sabirnim centrima, iseljavanju i ulozi SJB u vezi sa ovim aktivnostima, str. 4.

[3] ICTY, Predmet br. IT-99-36-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM II, TUŽILAC PROTIV RADOSLAVA BRĐANINA, PRESUDA, 1. septembar 2004, paragraf 837; M. Omerdić, nav. dj., str. 249.

[4] AIIZ, inv. br. 2-4688, Srpska Republika Bosna i Hercegovina, Ministarstvo Banja Luka, Stanica javne bezbjednosti Prijedor, Službena tajna, Strogo povjerljivo, 16. avgust 1992, IZVJEŠTAJ, str. 5-6; AIIZ, inv. br. 2-4674,  Srpska Republika, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Centar službi bezbjednosti Banja Luka, Banja Luka, 18. avgust 1992, IZVJEŠTAJ o zatečenom stanju i pitanjima u vezi sa zarobljenicima, sabirnim centrima, iseljavanju i ulozi SJB u vezi sa ovim aktivnostima, str. 4; AIIZ, inv. br. 2-4687, Srpska Republika Bosna i Hercegovina, VLADA, Komisija za obilazak sabirnih centara i drugih objekata za zarobljenike u Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini, Str. pov., IZVJEŠTAJ Komisije o obilasku sabirnih centara i drugih objekata za zarobljenike u Autonomnoj regiji Krajina, Pale, 17. avgusta 1992. godine, str. 2; ICTY, Predmet br. IT-94-1, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV DUŠKA TADIĆA, PRESUDA, 16. juli 1997, paragraf 155; ICTY, Predmet br. IT-99-36-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM II, TUŽILAC PROTIV RADOSLAVA BRĐANINA, PRESUDA, 1. septembar 2004, paragrafi 840-841; ICTY, Predmet br. IT-98-30/1-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV MIROSLAVA KVOÄŒKE, DRAGE PRCAÄŒA, MLADE RADIĆA, MILOJICE KOSA I ZORANA ŽIGIĆA, PRESUDA, 2. novembar 2001, paragraf 21; Sud Bosne i Hercegovine, Broj: X-KR/06/200, TUŽILAC PROTIV ŽELJKA MEJAKIĆA, MOMÄŒILA GRUBANA I DUŠKA KNEŽEVIĆA, PRESUDA, Sarajevo, 30. maj 2008, paragrafi 74-75, 166 i 184; M. Begić, nav. dj., str. 118 i 611. Navedena lica su, prema Izvještaju Komisije za obilazak opština i SJB Prijedor, Bosanski Novi i Sanski Most, od sredine avgusta 1992, “zarobljena od strane vojske u neposrednim oružanim sukobima ili se zatekla na prostorima gdje su izvoÄ‘ena borbena dejstva, kao i lica koja su privedena na osnovu rezultata operativne obrade u Istražnom centru” (AIIZ, inv. br. 2-4674, Srpska Republika, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Centar službi bezbjednosti Banja Luka, Banja Luka, 18. avgust 1992, IZVJEŠTAJ o zatečenom stanju i pitanjima u vezi sa zarobljenicima, sabirnim centrima, iseljavanju i ulozi SJB u vezi sa ovim aktivnostima, str. 4). Očigledno je riječ o lažima u stilu nacističke propagande - u pitanju su civili i civilno stanovništvo.

[5] AIIZ, inv. br. 4899, Srpska Republika Bosna i Hercegovina, Ministarstvo za unutrašnje poslove Sarajevo, Centar službi bezbjednosti Banja Luka, Stanica javne bezbjednosti Prijedor, juni 1993, Izvještaj o radu za prvo polugodište 1992. godine; AIIZ, inv. br. 2-4674, Srpska Republika, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Centar službi bezbjednosti Banja Luka, Banja Luka, 18. avgust 1992, IZVJEŠTAJ o zatečenom stanju i pitanjima u vezi sa zarobljenicima, sabirnim centrima, iseljavanju i ulozi SJB u vezi sa ovim aktivnostima, str. 5; AIIZ, inv. br. 2-4688,  Srpska Republika Bosna i Hercegovina, Ministarstvo Banja Luka, Stanica javne bezbjednosti Prijedor, Službena tajna, Strogo povjerljivo, 16. avgust 1992, IZVJEŠTAJ, str. 5-6; ICTY, Predmet br. IT-02-54-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM III, TUŽILAC PROTIV SLOBODANA MILOŠEVIĆA, DRUGI PRETPRETRESNI PODNESAK TUŽILAŠTVA (OPTUŽNICE U VEZI SA HRVATSKOM I BOSNOM I HERCEGOVINOM), 31. maj 2002, paragraf 859; ICTY, Predmet br. IT-94-1, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV DUŠKA TADIĆA, PRESUDA, 16. juli 1997, paragraf 155; ICTY, Predmet br. IT-02-54-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV SLOBODANA MILOŠEVIĆA, ODLUKA PO PRIJEDLOGU ZA DONOŠENJE OSLOBAĐAJUĆE PRESUDE, 16. juni 2004, paragraf 190; * * * MILOŠEVIĆU DOKAZAN GENOCID U BOSNI ..., str. 116; ICTY, Predmet br. IT-99-36-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM II, TUŽILAC PROTIV RADOSLAVA BRĐANINA, PRESUDA, 1. septembar 2004, paragrafi 840-842; ICTY, Predmet br. IT-98-30/1, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV MIROSLAVA KVOÄŒKE, DRAGE PRCIĆA, MLAĐE RADIĆA, MILOJICE KOSA I ZORANA ŽIGIĆA, PRESUDA, 2. novembar 2001, paragraf 21; Sud Bosne i Hercegovine, Broj: X-KR/06/200, TUŽILAC PROTIV ŽELJKA MEJAKIĆA, MOMÄŒILA GRUBANA I DUŠKA KNEŽEVIĆA, PRESUDA, Sarajevo, 30. maj 2008, str. 76; M. Omerdić, nav. dj., str. 252-253; * * * MOLILA SAM IH DA ME UBIJU ..., str. 105-106; M. Begić, nav. dj., str. 118 i 667.

   U logoru je je od 28. maja do 16. avgusta 1992. “kriminalistički obraÄ‘eno 3.334 lica” (AIIZ, inv. br. 2-4688, Srpska Republika Bosna i Hercegovina, Ministarstvo Banja Luka, Stanica javne bezbjednosti Prijedor, Službena tajna, Strogo povjerljivo, 16. avgust 1992, IZVJEŠTAJ, str. 6; Sud Bosne i Hercegovine, Broj: X-KR/06/200, TUŽILAC PROTIV ŽELJKA MEJAKIĆA, MOMÄŒILA GRUBANA I DUŠKA KNEŽEVIĆA, PRESUDA, Sarajevo, 30. maj 2008, str. 74-75). Nakon što su “angažovani operativni radnici”, “nakon kriminalističke obrade, zavisno od rezultata, privedena lica svrstali u tri kategorije po stepenu lične odgovornosti” u navodnoj oružanoj pobuni i za “svakog pojedinca formirali prikupljenu dokumentaciju sa materijalnim dokazima”. (AIIZ, inv. br. 2-4674, Srpska Republika, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Centar službi bezbjednosti Banja Luka, Banja Luka, 18. avgust 1992, IZVJEŠTAJ o zatečenom stanju i pitanjima u vezi sa zarobljenicima, sabirnim centrima, iseljavanju i ulozi SJB u vezi sa ovim aktivnostima, str. 5; AIIZ, inv. br. 2-4688,  Srpska Republika Bosna i Hercegovina, Ministarstvo Banja Luka, Stanica javne bezbjednosti Prijedor, Službena tajna, Strogo povjerljivo, 16. avgust 1992, IZVJEŠTAJ, str. 6; AIIZ, inv. br. 2-4687, Srpska Republika Bosna i Hercegovina, VLADA, Komisija za obilazak sabirnih centara i drugih objekata za zarobljenike u Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini, Str. pov., IZVJEŠTAJ Komisije o obilasku sabirnih centara i drugih objekata za zarobljenike u Autonomnoj regiji Krajina, Pale, 17. avgusta 1992. godine, str. 2; ICTY, Predmet br. IT-99-36-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM II, TUŽILAC PROTIV RADOSLAVA BRĐANINA, PRESUDA, 1. septembar 2004, paragrafi 443 i 843).

   “Ispitivanja u Omarskoj vodili su, uglavnom, službenici prijedorskog SUP-a. Neki su bili iz CSB-a Banja Luka, a neki iz vojske. Policija je znala za loše uslove u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju” (ICTY, Predmet br. IT-99-36-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM II, TUŽILAC PROTIV RADOSLAVA BRĐANINA, PRESUDA, 1. septembar 2004, paragraf 838).

   U julu 1992. Radoslav BrÄ‘anin je, “zajedno s više drugih lica, meÄ‘u kojima su bili i Radoslav Vukić, Stojan Župljanin i Predrag Radić, posjetio logor Omarska. Zatočene muškarce su postrojili, prisilili ih da pjevaju srpske pjesme i pozdravljaju srpskim pozdravom sa tri prsta” (Isto, paragraf 839).

[6] ICTY, Predmet br. IT-94-1, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV DUŠKA TADIĆA, PRESUDA, 16. juli 1997, paragrafi 157-162: ICTY, Predmet br. IT-02-54-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM III, TUŽILAC PROTIV SLOBODANA MILOŠEVIĆA, DRUGI PRETPRETRESNI PODNESAK TUŽILAŠTVA (OPTUŽNICE U VEZI SA HRVATSKOM I BOSNOM I HERCEGOVINOM), 31. maj 2002, paragraf 859; ICTY, Predmet br. IT-98-30/1, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV MIROSLAVA KVOÄŒKE, DRAGE PRCIĆA, MLAĐE RADIĆA, MILOJICE KOSA I ZORANA ŽIGIĆA, PRESUDA, 2. novembar 2001, paragrafi 58 i 67; ICTY, Predmet br. IT-99-36-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM II, TUŽILAC PROTIV RADOSLAVA BRĐANINA, PRESUDA, 1. septembar 2004, paragraf 931; ICTY, Predmet br. IT-00-39-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM I, TUŽILAC PROTIV MOMÄŒILA KRAJIŠNIKA, PRESUDA, 27. septembar 2006, paragraf 490; ICTY, Predmet br. IT-02-54-T, TUŽILAC PROTIV SLOBODANA MILOŠEVIĆA, ODLUKA PO PRIJEDLOGU ZA DONOŠENJE OSLOBAĐAJUĆE PRESUDE, 16. juni 2004, paragrafi191-192; Sud Bosne i Hercegovine, Broj: X-KR/06/200, TUŽILAC PROTIV ŽELJKA MEJAKIĆA, MOMÄŒILA GRUBANA I DUŠKA KNEŽEVIĆA, PRESUDA, Sarajevo, 30. maj 2008, paragraf 177 i str. 76-83; * * * MILOŠEVIĆU DOKAZAN GENOCID U BOSNI ..., str. 116-117; M. Begić, nav. dj., str. 118 i 119. “Muškarci, Bošnjaci - logoraši, ležali su na betonu u lokvama vode. Bili su prljavi, neuredni, ušljivi, pretučeni, polomljenih ruku i nogu ...” (* * * MOLILA SAM IH DA ME UBIJU ..., str. 235; ICTY, Predmet br. IT-99-36-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM II, TUŽILAC PROTIV RADOSLAVA BRĐANINA, PRESUDA, 1. septembar 2004, paragraf 930). “Mnogo ih je bilo zatvoreno u garažama, na skučenom prostoru bez zraka … Dva mlada muškarca usljed uslova” u jednoj od garaža “smrtno su stradala od gušenja” (ICTY, Predmet br. IT-99-36-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM II, TUŽILAC PROTIV RADOSLAVA BRĐANINA, PRESUDA, 1. septembar 2004, paragrafi 930-931).

   U logoru Omarska bilo je “veoma vruće, ljudi su vapili za vodom, a da bi je dobili morali su pjevati srpske pjesme. ÄŒak ni tada vode ne bi bilo dovoljno i morali su se meÄ‘u sobom izboriti za gutljaj …” (ICTY, Predmet br. IT-99-36-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM II, TUŽILAC PROTIV RADOSLAVA BRĐANINA, PRESUDA, 1. septembar 2004, paragraf 931).

   U logoru Omarska zatočenici su “držani u nehumanim uslovima i u logoru je vladala atmosfera ekstremnog duševnog i fizičkog nasilja. Zastrašivanje, iznuÄ‘ivanje, batinanje i mučenje je bila uobičajena praksa. Dolazak novih zatvorenika, saslušavanje, vrijeme za obrok i korišÄ‡enje sanitarija pružali su ponovo šansu za maltretiranje. Ljudi sa strane dolazili su u logor i bilo im je dopušteno da napadaju zatvorenike nasumice i koga su htjeli …” (ICTY, Predmet br. IT-98-30/1-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV MIROSLAVA KVOÄŒKE, DRAGE PRCAÄŒA, MLADE RADIĆA, MILOJICE KOSA I ZORANA ŽIGIĆA, PRESUDA, 2. novembar 2001, paragraf 45).

[7] ICTY, Predmet br. IT-94-1, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV DUŠKA TADIĆA, PRESUDA, 16. juli 1997, paragraf 159; ICTY, Predmet br. IT-00-39-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM I, TUŽILAC PROTIV MOMÄŒILA KRAJIŠNIKA, PRESUDA, 27. septembar 2006, paragraf 796.

[8] ICTY, Predmet br. IT-94-1, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV DUŠKA TADIĆA, PRESUDA, 16. juli 1997, paragraf 163; ICTY, Predmet br. IT-98-30/1, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV MIROSLAVA KVOÄŒKE, DRAGE PRCIĆA, MLAĐE RADIĆA, MILOJICE KOSA I ZORANA ŽIGIĆA, PRESUDA, 2. novembar 2001, paragraf 68; Sud Bosne i Hercegovine, Broj: X-KR/06/200, TUŽILAC PROTIV ŽELJKA MEJAKIĆA, MOMÄŒILA GRUBANA I DUŠKA KNEŽEVIĆA, PRESUDA, Sarajevo, 30. maj 2008, str. 85-87 i 167-179.

[9] ICTY, Predmet br. IT-94-1, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV DUŠKA TADIĆA, PRESUDA, 16. juli 1997, paragraf 164.

[10] ICTY, Predmet br. IT-94-1, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV DUŠKA TADIĆA, PRESUDA, 16. juli 1997, paragrafi 155 i 157; ICTY, Predmet br. IT-97-24, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM II, TUŽILAC PROTIV MILOMIRA STAKIĆA, PRESUDA, 22. mart 2006, paragrafi 208, 210 i 230; ICTY, Predmet br. IT-99-36-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM II, TUŽILAC PROTIV RADOSLAVA BRĐANINA, PRESUDA, 1. septembar 2004, paragrafi 441-448; * * * MEĐUNARODNI SUD PRAVDE, PRESUDA ­- BOSNA I HERCEGOVINA …, paragrafi 262-264; M. Omerdić, nav. dj., str. 248; T. Mazowiecki, nav. dj., str. 63-64; ICTY, Predmet br. IT-02-54-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM III, TUŽILAC PROTIV SLOBODANA MILOŠEVIĆA, DRUGI PRETPRETRESNI PODNESAK TUŽILAŠTVA (OPTUŽNICE U VEZI SA HRVATSKOM I BOSNOM I HERCEGOVINOM), 31. maj 2002, paragraf 859; Sud Bosne i Hercegovine, Broj: X-KR/06/200, TUŽILAC PROTIV ŽELJKA MEJAKIĆA, MOMÄŒILA GRUBANA I DUŠKA KNEŽEVIĆA, PRESUDA, Sarajevo, 30. maj 2008, str. 99-110; H. Ičić, nav. dj., str. 36-42; * * * TORTURE U BOSNI I HERCEGOVINI …, str. 196; M. Begić, nav. dj., str. 131. Preživjeli logoraš Omarske Hese Ičić, iznosi potresne scene o teškim mučenjima, poniženjima i fizičkim zlostavljanjima: “… Nisam ni stigao do kraja dovršiti pozdrav, a jedan od njih mi nabaci uže na vrat, poteže tako jako da izgubih ravnotežu i padoh pored starih nosila. Još dok sam padao počeše me tući svim i svačim. Cijelo vrijeme uže mi je sve više stezalo vrat, tako da sam se počeo gušiti. Dugo su me mučili i tukli. (…) ÄŒim bih se počeo gušiti  i gubiti svijest, popuštao bi uže da uhvatim zraka i da tako ponovo počnem osjećati nesnosnu bol od udaraca” (H. Ičić. nav. dj., str. 36-42; M. Begić, nav. dj., str. 131).

   “Kada su zatvorenici autobusima stizali u Omarsku, obično bi ih pretražili, oduzeli im svu imovinu, zatim bi ih tukli rukama i nogama dok su oni stajali, raširenih nogu i uvis podignutih ruku, okrenuti prema istočnom zidu upravne zgrade. Novopridošli su zatim upućivani ili napolje na ’pistu’ ili u prostorije u hangaru ili u male garaže u upravnoj zgradi ili, ako su za to bili izdvojeni, u ’bijelu kuću’” (ICTY, Predmet br. IT-94-1, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV DUŠKA TADIĆA, PRESUDA, 16. juli 1997, paragraf 158).

[11] M. Omerdić, nav. dj., str. 249; ICTY, Predmet br. IT-00-39-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM I, TUŽILAC PROTIV MOMÄŒILA KRAJIŠNIKA, PRESUDA, 27. septembar 2006, paragraf 490.

[12] M. Omerdić, nav. dj., str. 251.

[13] Isto, str. 250. Na taj način ubio je Emira Karabašića, policajca. Envera Alića zločinci su “danima mučili, da bi, na koncu, jednog zatočenika natjerali da mu zubima odgrize mošnje. Umro je u nesnosnim mukama” (Isto, str. 250-251).

   U logoru Omarska zatočenike su “sistematski tukli prilikom dolaska u logor. Premlaćivanja su se vršila kao dio logorskog režima i prilikom ispitivanja, a tuklo se predmetima svih vrsta, npr. električnim kablovima, kundacima, pendrecima, drvenim toljagama, palicama za bejzbol, lancima, šakama i čizmama. Tukli su i zatočene žene. Premlaćivanja su se odvijala danju, prilikom odlaska na obroke i noću.

   Zatočenike su ponižavali: jednog zatočenika su prisilili da udara glavom o zid. Drugi je morao lizati vlastitu krv. Jednog je stražar sa bičem tjerao da nag hoda po ’pisti’. Fizički i psihički hendikepirani zatočenici, takoÄ‘er su bili ponižavani, a neki su na kraju ubijeni. Zatočenicima su redovno prijetili smrću, ne izuzimajući ni žene. Zatočenike su vrijeÄ‘ali na nacionalnoj osnovi.

   U nekim slučajevima premlaćivanja su bila tako teška da su im posljedice bile teške povrede, trajno unakaženje ili smrt. Zatočenike su tukli do smrti pred drugim zatočenicima” (ICTY, Predmet br. IT-99-36-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM II, TUŽILAC PROTIV RADOSLAVA BRĐANINA, PRESUDA, 1. septembar 2004, paragrafi 843-846).

   U logoru Omarska u premlaćivanjima su “učestvovali logorski stražari, na primjer Milutin Popović zvani Pop i Žarko Marmat. Premlaćivanja bi bila gora na vjerske praznike ili ako bi na frontu poginuo roÄ‘ak od nekog stražara. Komandir smjene MlaÄ‘o Radić zvani Krkan prisustvovao je premlaćivanjima, ali nije činio ništa da ih spriječi i upravo je on jednom prilikom organizovao špalir stražara koji će tući zatočenike. Štaviše, prilikom prozivanja imena zatočenika predviÄ‘enih za premlaćivanje bili su prisutni Žigić i Kvočka. Zatočenike su tukli i ljudi izvana koji su dolazili u logor, meÄ‘u njima srpski vojnici sa fronta, prilikom čega su logorski stražari stajali po strani” (Isto, paragraf 848).

[14] ICTY, Predmet br. IT-02-54-T, TUŽILAC PROTIV SLOBODANA MILOŠEVIĆA, ODLUKA PO PRIJEDLOGU ZA DONOŠENJE OSLOBAĐAJUĆE PRESUDE, 16. juni 2004, paragraf 193; * * * MILOŠEVIĆU DOKAZAN GENOCID U BOSNI ..., str. 117; ICTY, Predmet br. IT-99-36-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM II, TUŽILAC PROTIV RADOSLAVA BRĐANINA, PRESUDA, 1. septembar 2004, paragraf 932; Sud Bosne i Hercegovine, Broj: X-KR/06/200, TUŽILAC PROTIV ŽELJKA MEJAKIĆA, MOMÄŒILA GRUBANA I DUŠKA KNEŽEVIĆA, PRESUDA, Sarajevo, 30. maj 2008, str. 81-83 i 167-179; M. Begić, nav. dj., str. 120 i 581. U logoru Omarska “umiralo se i od gladi, od bolesti koje Srbi nisu htjeli da liječe.

   Davali su nam samo jedan obrok dnevno. To nije bila hrana. To su bile nekakve splačine. Ponekad bi u porciji našli list kupusa ili 2-3 krompira. Sve je bilo neukusno i prokislo. Kruha su nam davali veoma malo, ponekad četvrtinu, a ponekad samo osminu od kriške. Ručak je trajao svega jednu minutu ... U prostoriju za objed ulazilo je po 30 logoraša. Kada bismo ulazili, stražari su stajali na vratima i svaki put nas tukli. Udarali su nas: tojagama, motkama, šinama, kundacima ... Po prostoriji bi sipali motorno ulje, tako da bi ljudi padali jedan preko drugog. Kretali smo se trčećim korakom.

   U logoru se moglo vidjeti svašta: ljudi izbijenog oka, izbodeni noževima, pretučeni, krvavi ... Stajali smo u red da bismo uzeli tanjir, trčećim korako išli na mjesto, pojeli jelo i samo ako bi jedan pogriješio i ne bi sjeo na stolicu, svima bi zabranili jelo. Supa je bila samo malo zamašÄ‡ena voda. Kada bismo je pokusali, trčećim korakom smo vraćali porciju i izlazili ...” (* * * MOLILA SAM IH DA ME UBIJU ..., str. 236).

   “U pravilu, hrana u Omarskoj jedva je bila dovoljna da se preživi. Zatočenici su dobijali samo jedan obrok dnevno: manji komad hljeba, čorbu i nešto kupusa. Hrana je obično bila pokvarena. Naprotiv, osoblje logora se dobro hranilo. Zatočenike su prisiljavali da pojedu veoma brzo, za koju minutu, u protivnom bi ih tukli. Usljed takvih uslova, zatočenici su znatno gubili na težini.

   Voda koju su davali zatočenicima nije bila primjerena za ljudsku upotrebu: zapravo je posrijedi bila voda za industrijske potrebe. Zatočenici su usljed toga patili od crijevnih tegoba.

   Nije bilo uslova za održavanje lične higijene. Nužnici su bili začepljeni i odvratno prljavi. Umjesto kupanja, zatočenike su jednom polili šmrkom. Nisu dobijali nikakve lijekove” (ICTY, Predmet br. IT-99-36-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM II, TUŽILAC PROTIV RADOSLAVA BRĐANINA, PRESUDA, 1. septembar 2004, paragrafi 931-934).

   U logoru Omarska zatočenici su “dobijali samo jedan obrok dnevno, koji se sastojao od tanjira razvodnjene čorbe od krompira i lahke kriške kruha ili samo od pokvarenog graha i svi su gladovali. Zatvorenici su obroke dobijali u grupama od po trideset, s tim da su kada su išli da jedu i pri povratku morali trčati, dok su ih stražari pri ulasku i izlasku često tukli. Imali su samo minutu ili dvije da pojedu obrok. MeÄ‘utim, po dolasku u logor neki zatvorenici nisu dobijali ni vodu ni hranu po nekoliko dana. Mnogi od onih koji su bili zatvoreni u ’bijeloj kući’ nisu uopšte dobijali hranu za vrijeme dok su tamo bili. Poneki zatvorenici, naročito oni koji su bili teško povrijeÄ‘eni nakon premlaćivanja u logoru, često nisu ni išli na obrok iz straha od novog batinanja na odlasku i povratku sa obroka. Neki zatvorenici izgubili su dvadeset ili trideset kilograma na težini tokom vremena provedenog u Omarskoj, a neki i znatno više.

   Zatvorenicima u Omarskoj često i dugo je uskraćivana voda za piće, koja ni inače nije bila za ljudsku upotrebu, te su se od nje razboljevali. Bilo je sasvim malo toaleta; zatvorenici su satima morali čekati da im se dozvoli da ih koriste, riskirajući ponekad batine ako bi sami tražili da idu. Zatvorenici su često prisiljavani da veliku i malu nuždu obavljaju u prostorijama u kojima su boravili. Nije bilo mogućnosti za pranje, tako da su muškarci i njihova odjeća ubrzo bili prljavi. Kožna oboljenja bila su česta, kao i akutni prolivi i dizenterija” (ICTY, Predmet br. IT-94-1, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV DUŠKA TADIĆA, PRESUDA, 16. juli 1997, paragrafi 160-161).

[15] * * * OPTUŽNICE …, str. 225, 288, 346 i 404; R. Gutman, nav. dj., str. 78 i 134-135; M. Omerdić, nav. dj., str. 364; ICTY, Predmet br. IT-94-1, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV DUŠKA TADIĆA, PRESUDA, 16. juli 1997, paragrafi 166-167; ICTY, Predmet br. IT-02-54-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM III, TUŽILAC PROTIV SLOBODANA MILOŠEVIĆA, DRUGI PRETPRETRESNI PODNESAK TUŽILAŠTVA (OPTUŽNICE U VEZI SA HRVATSKOM I BOSNOM I HERCEGOVINOM), 31. maj 2002, paragraf 859; ICTY, Predmet br. IT-97-24, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM II, TUŽILAC PROTIV MILOMIRA STAKIĆA, PRESUDA, 22. mart 2006, paragraf 231; ICTY, Predmet br. IT-00-39-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM I, TUŽILAC PROTIV MOMÄŒILA KRAJIŠNIKA, PRESUDA, 27. septembar 2006, paragraf 490; Sud Bosne i Hercegovine, Broj: X-KR/06/200, TUŽILAC PROTIV ŽELJKA MEJAKIĆA, MOMÄŒILA GRUBANA I DUŠKA KNEŽEVIĆA, PRESUDA, Sarajevo, 30. maj 2008, str. 4-5, 7-12, 78, 87-89 i 167-179; M. Begić, nav. dj., str. 123, 300 i 584. U Omarskoj su “težak fizički rad, izgladnjelost, četničko orgijanje i silovanje svaku večer, premlaćivanja, mučenja, ubijanja” bila “turobna svakodnevnica” (* * * MOLILA SAM IH DA ME UBIJU ..., str. 106).

   U Omarskoj su “ubistva, teško zlostavljanje, seksualno zlostavljanje i opšte zlostavljanje bili svakodnevna pojava. Premlaćivanje, mučenje i drugo okrutno postupanje i ponižavanje u načelu je vršeno pred drugim zatočenicima i zatočenike su prisiljavali da jedan drugog tuku”. “Zatočenici su gladovali i uslovi su bili krajnje nezadovoljavajući” (ICTY, Predmet br. IT-02-54-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM III, TUŽILAC PROTIV SLOBODANA MILOŠEVIĆA, DRUGI PRETPRETRESNI PODNESAK TUŽILAŠTVA (OPTUŽNICE U VEZI SA HRVATSKOM I BOSNOM I HERCEGOVINOM), 31. maj 2002, paragraf 859). “Bijela kuća je bila “mjesto posebnih grozota. Jedna od prostorija u ’bijelo kući’ bila je rezervisana za surovo zlostavljanje zatvorenika, koji bi često bili razodijeveni, udarani rukama i nogama i na drugi način zlostavljani. Mnogi su umrli od posljedica ovakvih učestalih zlostavljanja. Zatvorenici koji su morali čistiti nakon tih premlaćivanja govorili su kako su po podu nalazili krv, zube i kožu žrtava. Hrpe leševa često su se mogle vidjeti na travi pored ’bijele kuće’. Tijela bi se izbacivala iz ’bijele kuće’ i kasnije tovarila na kamione i odvozila iz logora” (ICTY, Predmet br. IT-94-1, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV DUŠKA TADIĆA, PRESUDA, 16. juli 1997, paragraf 166).

   “Crvena kuća” bila je “druga mala zgrada u koju su zatvorenici odvoÄ‘eni radi premlaćivanja i ubijanja. Kada su zatvorenici morali čistiti ’crvenu kuću’, često su nalazili kosu, dijelove odjeće, krv, obuću i prazne čahure od metaka. TakoÄ‘er su na kamione tovarili tijela zatvorenika koji su bili premlaćeni i ubijeni u ’crvenoj kući’” (Isto, paragraf 167).

[16] T. Mazowiecki, nav. dj., str. 63; ICTY, Predmet br. IT-99-36-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM II, TUŽILAC PROTIV RADOSLAVA BRĐANINA, PRESUDA, 1. septembar 2004, paragrafi 844-848; * * * MOLILA SAM IH DA ME UBIJU ..., str. 133 i 135; M. Begić, nav. dj., str. 119-120 i 318-319. Logoraše su danima tukli na smrt (“palicama, željeznim šipkama, nogama, drvenim letvama, kablovima od rasvjete, gumenim cijevima u kojima je bila bakrena žica ili olovo, kundacima ...”), posebno “kada dolaze na ručak i kada se vraćaju. Dolazili su trčeći i tako se vraćali. Imali su samo 2-3 minute da pojedu svoj prokisli obrok” (* * * MOLILA SAM IH DA ME UBIJU ..., str. 136).

   U ljeto 1992. (“u junu ili julu 1992”) “jedan stražar bosanski Srbin u logoru Omarska u maskirnoj uniformi tukao je Rizu Hadžalića teškim vojničkim čizmama i kundakom puške. Stražar je skakao po tijelu Rize Hadžalića dok ga nije usmrtio. Taj incident su vidjeli ostali zatočenici logora. Još jedan zatočenik, koji se prezivao Sulić, usmrćen je batinanjem ispred logorskog restorana” (ICTY, Predmet br. IT-99-36-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM II, TUŽILAC PROTIV RADOSLAVA BRĐANINA, PRESUDA, 1. septembar 2004, paragraf 506).

[17] R. Gutman, nav. dj., str. 19 i 140-141; M. Mazowiecki, nav. dj., str. 63-64; M. Omerdić, nav. dj., str. 385-386; * * * MOLILA SAM IH DA ME UBIJU ..., str. 106. U tzv. “bijeloj kući” je “bilo užasno. Prostorija 16 m2, a 50 osoba. Tokom noći vršili smo nuždu u jednu kantu koju bi ujutro ispraznili i oprali, te tokom dana pili vodu iz te iste posude. Ni u snu nismo smjeli tražiti da idemo u WC, jer ko bi to učinio dobio bi takve batine da se ne bi mogao vratiti sam” (M. Omerdić, PRILOZI IZUÄŒAVANJU GENOCIDA ...., str. 364).

[18] ICTY, Predmet br. IT-94-1, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV DUŠKA TADIĆA, PRESUDA, 16. juli 1997, paragrafi 155-158, 163-167 i 194-206; ICTY, Predmet br. IT-98-30/1, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV MIROSLAVA KVOÄŒKE, DRAGE PRCIĆA, MLAĐE RADIĆA, MILOJICE KOSA I ZORANA ŽIGIĆA, PRESUDA, 2. novembar 2001, paragrafi 21-50, 98-108 i 114; ICTY, Predmet br. IT-97-24, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM II, TUŽILAC PROTIV MILOMIRA STAKIĆA, PRESUDA, 22. mart 2006, paragrafi 208, 210 i 229-336; ICTY, Predmet br. IT-99-36-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM II, TUŽILAC PROTIV RADOSLAVA BRĐANINA, PRESUDA, 1. septembar 2004, paragrafi 441-442, 448 i 515-517; T. Mazowiecki, nav. dj., str. 63-64; * * * VRIJEME BEŠÄŒAŠÄ†A …, str. 236-237; Sud Bosne i Hercegovine, Broj: X-KR/06/200, TUŽILAC PROTIV ŽELJKA MEJAKIĆA, MOMÄŒILA GRUBANA I DUŠKA KNEŽEVIĆA, PRESUDA, Sarajevo, 30. maj 2008, str. 3-6, 8-9, 11, 89-108, 167-179 i 185-186; M. Omerdić, nav. dj, str. 249 i 385; * * * MOLILA SAM IH DA ME UBIJU ..., str. 136 i 235; W. Tochman, nav. dj., str. 146; M. Begić, nav. dj., str. 123-128, 664, 722 i 724. “Crvena kuća” i “bijela kuća” su “bile samo za masakre. Gledala sam kako logoraši kupe mrtva tijela i odnose ih prema živici, gdje je dolazio kamion da ih odveze ...” (* * * MOLILA SAM IH DA ME UBIJU ..., str.  136).

[19] R. Gutman, nav. dj., str. 89 i 131; T. Mazowiecki, nav. dj., str. 63-64; M. Omerdić, nav. dj., str. 249. Agresor je krajem jula 1992. iz logora Omarska odveo u nepoznatom pravcu “oko 50 logoraša, čija su tijela kasnije pronaÄ‘ena u prirodnoj jami Lisac u Bosanskoj Krupi, a 31.7.1992. godine iz istog logora odvedeno je tri autobusa zatočenika, čija su tijela pronaÄ‘ena u prirodnoj jami Hrastova Glavica na teritoriji Sanskog Mosta” (J. Odobašić, GENOCID NA PODRUÄŒJU BOSANSKE KRAJINE 1992-1995, * * * GENOCID U BOSNI I HERCEGOVINI: POSLJEDICE PRESUDE MEĐUNARODNOG SUDA PRAVDE, Zbornik radova MeÄ‘unarodne naučne konferencije, održane 10. i 11. jula 2009. godine u Potočarima (Srebrenica), Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i meÄ‘unarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2011, str. 753-754).

   U Omarskoj su “svake večeri izvoÄ‘eni ljudi i ubijani. Ubijeni su i logoraši koji su morali tovariti leševe na kamione. Od velikog broja ubijenih ljudi malo ih je ubijeno vatrenim oružjem. Uglavnom su ubijeni maljevima, sjekirama, vješani za dizalice, tjerani da zubima kidaju spolne organe, tjerani da piju pregorjelo motorno ulje ili naftu …” (M. Begić, nav. dj., str. 584 i 610).

   U Omarskoj su jednog logoraša ubili na najgori način. “Vezali su ga za stub za ruke, a noge su mu vezali za traktor i tako ga živog rastrgali” (* * *  TORTURE U BOSNI I HERCEGOVINI …, str. 196).

   Posmrtni ostaci žrtava logora Omarska otkriveni su u više masovnih grobnica: Tomašica, Stari Kevljani, Jakarina Kosa i jama Lisac (M. Begić, nav. dj., str. 222-227; J. Odobašić, nav. dj., str. 607).

[20] R. Gutman, nav. dj., str. 141-142; * * * VRIJEME BEŠÄŒAŠÄ†A …, str. 238; M. Omerdić, nav. dj., str. 252;    * * * MOLILA SAM IH DA ME UBIJU ..., str.  235-237. Zločinci su u jame s ubijenim bacali i žive logoraše (* * * MOLILA SAM IH DA ME UBIJU ..., str. 235-236).

[21] Sud Bosne i Hercegovine, Broj: X-KR/06/200, TUŽILAC PROTIV ŽELJKA MEJAKIĆA, MOMÄŒILA GRUBANA I DUŠKA KNEŽEVIĆA, PRESUDA, Sarajevo, 30. maj 2008, str. 89-90, 95-96  i 100-128.

[22] * * * OPTUŽNICE …, str. 62; R. Gutman, nav. dj., str. 142.

[23] M. Omerdić, nav. dj., str. 251. Nakon što su objesili braću Hameda i Muju Jukića, “danima su se na vrelom suncu njihova tijela raspadala, a logoraši su morali biti tu i gledati taj grozni prizor bez mogućnosti da bilo šta učine” (Isto).

[24] AIIZ, inv. br. 2-4901, SJB Prijedor, Depeša br. 11-12-2178, 5. avgust 1992. - MUP SRBiH Sarajevo – Ministru CSB Banja Luka - načelniku; AIIZ, inv. br. 2-4674, Srpska Republika, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Centar službi bezbjednosti Banja Luka, Banja Luka, 18. avgust 1992, IZVJEŠTAJ o zatečenom stanju i pitanjima u vezi sa zarobljenicima, sabirnim centrima, iseljavanju i ulozi SJB u vezi sa ovim aktivnostima, str. 5; AIIZ, inv. br. 2-4688,  Srpska Republika Bosna i Hercegovina, Ministarstvo Banja Luka, Stanica javne bezbjednosti Prijedor, Službena tajna, Strogo povjerljivo, 16. avgust 1992, IZVJEŠTAJ, str. 6; AIIZ, inv. br. 2-4687, Srpska Republika Bosna i Hercegovina, VLADA, Komisija za obilazak sabirnih centara i drugih objekata za zarobljenike u Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini, Str. pov., IZVJEŠTAJ Komisije o obilasku sabirnih centara i drugih objekata za zarobljenike u Autonomnoj regiji Krajina, Pale, 17. avgusta 1992. godine, str. 2; ICTY, Predmet br. IT-02-54-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM III, TUŽILAC PROTIV SLOBODANA MILOŠEVIĆA, DRUGI PRETPRETRESNI PODNESAK TUŽILAŠTVA (OPTUŽNICE U VEZI SA HRVATSKOM I BOSNOM I HERCEGOVINOM), 31. maj 2002, paragraf 859; ICTY, Predmet br. IT-99-36-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM II, TUŽILAC PROTIV RADOSLAVA BRĐANINA, PRESUDA, 1. septembar 2004, paragraf 935; ICTY, Predmet br. IT-00-39-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM I, TUŽILAC PROTIV MOMÄŒILA KRAJIŠNIKA, PRESUDA, 27. septembar 2006, paragrafi 489 i 492; Sud Bosne i Hercegovine, Broj: X-KR/06/200, TUŽILAC PROTIV ŽELJKA MEJAKIĆA, MOMÄŒILA GRUBANA I DUŠKA KNEŽEVIĆA, PRESUDA, Sarajevo, 30. maj 2008, str. 73-74; M. Omerdić, nav. dj., str. 362 i 386; M. Begić, nav. dj., str. 133-134, 304, 330, 393, 624 i 646. U Omarskoj je na Spisku lica I kategorije 28. jula 1992. bilo 176 logoraša, od čega 172 Bošnjaka i 4 Hrvata (AIIZ, inv. br. 2-4902, PC  /Prihvatni centar - prim. S. ÄŒ./ Omarska, 28. juli 1992, SPISAK lica I kategorije).

   Na putu “od Omarske do Manjače osam ljudi je ubijeno. Pošto je dosta ljudi imalo dezinteriju u putu je podleglo 22 čovjeka. Kad su autobusi stali kod logora, ubili su još neke ljude. Te ljude ubili su … i još mnogo ljudi. Sve to je bilo noću kada smo došli. Mi smo bili u autobusima, ali nismo smjeli dizati glave niti koga gledati. Neke od tih ljudi su odmah klali, nekima su nožem odrezali ruku ili komad po komad mesa. Neke ljude su izvodili iz autobusa i tukli …” (ICTY, Predmet br. IT-97-24, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM II, TUŽILAC PROTIV MILOMIRA STAKIĆA, PRESUDA, 22. mart 2006, paragrafi 198 i 213; ICTY, Predmet br. IT-99-36-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM II, TUŽILAC PROTIV RADOSLAVA BRĐANINA, PRESUDA, 1. septembar 2004, paragraf  453; Sud Bosne i Hercegovine, Broj: X-KR/06/200, TUŽILAC PROTIV ŽELJKA MEJAKIĆA, MOMÄŒILA GRUBANA I DUŠKA KNEŽEVIĆA, PRESUDA, Sarajevo, 30. maj 2008, paragrafi 315-317; M. Begić, nav. dj., str. 669 i 682-683).

Vijesti: