Naučna istraživanja
Sjećanje na dr. Esu Sadikovića Povodom 25 godina od mućkog ubistva dr. Ese Sadikovića u koncentracionom logoru Omarska
Sjećanje na dr. Esu Sadikovića
Povodom 25 godina od mućkog ubistva dr. Ese Sadikovića u koncentracionom logoru Omarska
Ono što genocid u Prijedoru posebno izdvaja jeste masovno, organizovano i namjerno eliminisanje prijedorskih intelektualnih prvaka u cilju erozije egzistencijalnih temelja i sloma bošnjaÄkog i hrvatskog naroda. Elitocid kao sastavni dio genocida je nepravedno zanemaren iako upravo ovaj aspekt nudi potencijalni niz odgovora za objašnjenje cilja i svrhe agresije i genocida na BiH. Svrha elitocida u Prijedoru je bila uništenje elita u cilju zauzimanja grada i uspostavljanja srpske vladavine nad Prijedorom. Radilo se o socijalnom, kulturnom ekonomskom i fiziÄkom uništenju elite u ime onemoguÄavanja dugoroÄne revitalizacije preživjelog bošnjaÄkog i hrvatskog etniÄkog korpusa sa osnovnim ciljem raspada bošnjaÄke i hrvatske zajednice, kako bi se tako izvršila potpuna dezintegracija Prijedora iz Ideje Bosne i Bosanskog duha. Zato je elitocid sastavni dio genocida. Prijedorski intelektualci su ubijeni sami zato što su svojim intelektom i duhovnošÄ‡u odavali svoju unutrašnju smirenost, što su svojim djelom ostavili snažan peÄat u razvoje bosanskohercegovaÄke svijesti i grada Prijedora, što su nas uÄili da budemo pametni, razumni, pismeni, kulturni, dostojanstveni i hrabri, što su nas uÄili da ne mrzimo, što su bili biseri ljudskog uma. Idejni tvorci i realizatori elitocida su tvorci velikog ništa, pred kojim Äovjek zanijemi. To su ostaci nebeskog naroda, pobješnjeli od volje da vladaju drugim, uništavanjem drugih.
Na svirep naÄin u Prijedoru su ubijeni izmeÄ‘u ostalih: Benić Latif - profesor fizike, Crnić Uzeir - profesor struÄnih predmeta, Crnkić Husein - profesor matematike, ÄŒehajić Muhamed - profesor maternjeg jezike, Hamzić Mersud - profesor struÄnih predmeta, Hergić Besim - profesor struÄnih predmeta, Kulenović Hidajet - profesor njemaÄkog jezika, Mujakić Fikret - profesor hemije, Musić Ilijaz - profesor struÄnih predmeta, Peretin Ivica - profesor muzike, Puškar Abdulah - profesor matematike, Tadžić Mustafa - profesor fiziÄkog vaspitanja, Adolf Zec - profesor fiziÄkog, Mahmuljin Velida - nastavnik, Medunjanin Bećir - nastavnik, Medunjanin Sadeta - nastavnik, Nadareviæ Ekrem - nastavnik. ÄŒineći svoj Äastan posao, imali su veliki ugled u narodu, što je Äetnićkoj bratiji dalo povoda da ih istrijebi. Samo zato što su bili ljudi, nasilno su ubijeni: Eniz Begić - doktor, Kemal Cerić - mikrobiolog, Osman Mahmuljin - internista, Razim Musić - doktor, Jusuf Pašić - doktor, Esad Sadiković - specijalistu za uho, grlo i nos, struÄnjak svjetskog glasa, Željko Sikora - doktor, Rufad Suljanović - doktor. Ovoj tužnoj grupi nasilno ubijehih, treba dodati i poslijeratne žrtve, doktore Hašima i Mirsada Rešića, Äija srca nisu izdržala svu silnu nepravde, nanesenu Prijedoru, nepravednim ratom i još nepravednijim mirom. Zar je udes sudbe toliki da ovoj koloni prijedorske ljudske dobrote i bogatoga znanja, glave može doći zloÄinac, koji knjige niti je vidio niti proÄitao, koji misli glavom svojih krvižednih voÄ‘a, koji je željan osvete za izgubljene bitke, koji bezuspješno pokušava uništiti grad, u kome mjesta nema za njega? Kako bi prijedorskim ranjenim dušama, ova Äasna ljudska elita danas mogla pomoći?
„Zar nisi mogao otići iz Prijedora“, pitali su prijatelji Esu. „Mogao sam, naravno da sam mogao. Ali to više ne bi bio Eso kojeg narod voli. Zato sam na ulici. ÄŒekam da me odvedu gdje su odveli i moj narod. Ja ću za narodom i oko toga nemam nikakvih dilema. Niti ću ih imati“. Imao je 44 godine kada su ga odveli. Esi su logoraši Omarske zahvalni na svemu što je Äinio za njih spašavajući im živote, kako priÄaju, tako što im je rane zašivao vlasima svoje kose. U noći izmedu petog i šestog augusta 1992. godine, samo noć pred raspuštanje koncentracionog logora smrti Omarska odveli su dr. Esada Sadikovića. I logoraši i on znali su kuda ga vode. Svi logoraši su ustali da ga na nogama isprate. Eso je zastao na vratima i, primjetivši da neki plaću, kratko odgovorio: „Držite se“. U tom mrklom mraku prolomio se aplauz živih ljudskih kostura. Te noći u koncentracioni logor Omarska je došao jedan od njegove trojice najboljih prijeratnih prijatelja. Tadašnji gospodar prijedorskih života i smrti zloÄinac Mićo KovaÄević. Došao je po prejakog Eso koji je ugrožavao cilj udruženog zloÄinaÄkog poduhvata srpskih agresora, koji su kanili ubiti BiH i Prijedor.
Naše duše se neće smiriti sve dok se ne naÄ‘u i kazne ubice Ese. Jer Eso je simbol neuništive bosanskohercegovaÄke države. Esina krivica je bila njegova humanost, veselost, lijeÄniÄki poziv kojim je pomogao na hiljade drugih ne pitajući ni ko su ni šta su, njegova struÄnost i zvanje eksperta Ujedinjenih Nacija. Eso je bio Äovjek pun ljubavi prema svemu što se zove život. Koji su to monstruozni likovi i umovi iskazivali svoju nemoÄ i ljudsku bijedu ubijajući Esu? ZloÄinaÄka želja za likvidacijom Ese, kao paradigme stradanja svih intelektualaca Prijedora i BiH i likvidacijom svega što on i oni personoficiraju, samo je dokaz bijede i ništavnosti projektanata i izvršilaca agresije i genocida, Äija želja se nikada neće ostvariti. Esu zloÄinci ni mrtvog nisu željeli ostaviti na miru. Sa željom da mu u potpunosti zametnu trag, da ga kao Bošnjaka, uglednog PrijedorÄanina, jednostavno Äovjeka, zauvijek nestane, njegovu su djecu pokrstili. Sin Enis prekršten je u Filipa, a kćerka Alma u Veroniku. Zato dr Sadiković ostaje, emotivna, užasna i straviÄna definicija agresije i genodica u Prijedoru i BiH. To je „školski primjer” onoga što su kreatori i izvršioci agresije i genocida, kada god su mogli, Äinili s onim što je BiH bila i što jeste, a Eso bio je jedan od njenih najponosnijih izdanaka, zbog Äega su mu ovakvu sudbinu i namijenili. Zato Eso treba biti svrstan u heroje kako bi on i poslije svog nestanka moga vršiti svoju jedinstvenu i neponovljivu misiju koju mu je sudbina i historija dodjelila. Jer Eso, bard prijedorske Äaršije, ali i svih bosasnkohercegovaÄkih Äaršija je oliÄenje renesansnog bosanskohercegovaÄkog Äovjeka.
Prijedor za uvijek ostaje mjesto straviÄnog zloÄina genocida i simbol stradanja bosanskohercegovaÄkog graÄ‘anina, društva i države. U Prijedoru se zaokružuje i dovršava barbarski pohod ekspanzionistiÄkog režima koji je ognjem i maÄem pravio Veliku Srbiju. Da li smo nakon genocida svjesni šta nam se desilo i šta nam se dešava? Da li imamo snage da mislimo u postgenocidnoj egzistenciji? Kakav će odgovor na pitanja biti zavisi od odnosa nove uprave grada Prijedora prema ljudskim zahtijevima preživjelih žrtava. Umjesto pokroviteljstva na sjećanje na dr. Esu, umjesto prisustva na kolektivnoj dženazi žrtvama genocida, umjesto minute šutnje žrtvama genocida, obilježite koncentracione logore smrti Keraterm, Omarska i Trnopolje i druge, masovne grobnice, posebno najveću Tomašicu i Hrastovu Glavicu gdje su eksumirani posmrtni ostaci dr Ese. Umjesto lažne pokažite svijetu stvarnu želju za multietniÄnost i ,,divan suživot kako kažete,, u Prijedoru poštovanjem Dana Bijelih Traka i izgradnjom spomen obilježja za ubijenu djecu 1992. u Prijedoru, ali ne u periferiji, već u centru grada. Ako ste za zajedniÄku bolju budućnost grada Prijedora proglasite Dan žalosti za sve nevino pobijene civile i postavite spomen ploÄe ubijenim prijedorskim intelektualcima, posebnu u bolnici u kojoj je radio dr Eso i mnogi drugi ljekari.
Ono što genocid u Prijedoru posebno izdvaja jeste masovno, organizovano i namjerno eliminisanje prijedorskih intelektualnih prvaka u cilju erozije egzistencijalnih temelja i sloma bošnjaÄkog i hrvatskog naroda. Elitocid kao sastavni dio genocida je nepravedno zanemaren iako upravo ovaj aspekt nudi potencijalni niz odgovora za objašnjenje cilja i svrhe agresije i genocida na BiH. Svrha elitocida u Prijedoru je bila uništenje elita u cilju zauzimanja grada i uspostavljanja srpske vladavine nad Prijedorom. Radilo se o socijalnom, kulturnom ekonomskom i fiziÄkom uništenju elite u ime onemoguÄavanja dugoroÄne revitalizacije preživjelog bošnjaÄkog i hrvatskog etniÄkog korpusa sa osnovnim ciljem raspada bošnjaÄke i hrvatske zajednice, kako bi se tako izvršila potpuna dezintegracija Prijedora iz Ideje Bosne i Bosanskog duha. Zato je elitocid sastavni dio genocida. Prijedorski intelektualci su ubijeni sami zato što su svojim intelektom i duhovnošÄ‡u odavali svoju unutrašnju smirenost, što su svojim djelom ostavili snažan peÄat u razvoje bosanskohercegovaÄke svijesti i grada Prijedora, što su nas uÄili da budemo pametni, razumni, pismeni, kulturni, dostojanstveni i hrabri, što su nas uÄili da ne mrzimo, što su bili biseri ljudskog uma. Idejni tvorci i realizatori elitocida su tvorci velikog ništa, pred kojim Äovjek zanijemi. To su ostaci nebeskog naroda, pobješnjeli od volje da vladaju drugim, uništavanjem drugih.
Na svirep naÄin u Prijedoru su ubijeni izmeÄ‘u ostalih: Benić Latif - profesor fizike, Crnić Uzeir - profesor struÄnih predmeta, Crnkić Husein - profesor matematike, ÄŒehajić Muhamed - profesor maternjeg jezike, Hamzić Mersud - profesor struÄnih predmeta, Hergić Besim - profesor struÄnih predmeta, Kulenović Hidajet - profesor njemaÄkog jezika, Mujakić Fikret - profesor hemije, Musić Ilijaz - profesor struÄnih predmeta, Peretin Ivica - profesor muzike, Puškar Abdulah - profesor matematike, Tadžić Mustafa - profesor fiziÄkog vaspitanja, Adolf Zec - profesor fiziÄkog, Mahmuljin Velida - nastavnik, Medunjanin Bećir - nastavnik, Medunjanin Sadeta - nastavnik, Nadareviæ Ekrem - nastavnik. ÄŒineći svoj Äastan posao, imali su veliki ugled u narodu, što je Äetnićkoj bratiji dalo povoda da ih istrijebi. Samo zato što su bili ljudi, nasilno su ubijeni: Eniz Begić - doktor, Kemal Cerić - mikrobiolog, Osman Mahmuljin - internista, Razim Musić - doktor, Jusuf Pašić - doktor, Esad Sadiković - specijalistu za uho, grlo i nos, struÄnjak svjetskog glasa, Željko Sikora - doktor, Rufad Suljanović - doktor. Ovoj tužnoj grupi nasilno ubijehih, treba dodati i poslijeratne žrtve, doktore Hašima i Mirsada Rešića, Äija srca nisu izdržala svu silnu nepravde, nanesenu Prijedoru, nepravednim ratom i još nepravednijim mirom. Zar je udes sudbe toliki da ovoj koloni prijedorske ljudske dobrote i bogatoga znanja, glave može doći zloÄinac, koji knjige niti je vidio niti proÄitao, koji misli glavom svojih krvižednih voÄ‘a, koji je željan osvete za izgubljene bitke, koji bezuspješno pokušava uništiti grad, u kome mjesta nema za njega? Kako bi prijedorskim ranjenim dušama, ova Äasna ljudska elita danas mogla pomoći?
„Zar nisi mogao otići iz Prijedora“, pitali su prijatelji Esu. „Mogao sam, naravno da sam mogao. Ali to više ne bi bio Eso kojeg narod voli. Zato sam na ulici. ÄŒekam da me odvedu gdje su odveli i moj narod. Ja ću za narodom i oko toga nemam nikakvih dilema. Niti ću ih imati“. Imao je 44 godine kada su ga odveli. Esi su logoraši Omarske zahvalni na svemu što je Äinio za njih spašavajući im živote, kako priÄaju, tako što im je rane zašivao vlasima svoje kose. U noći izmedu petog i šestog augusta 1992. godine, samo noć pred raspuštanje koncentracionog logora smrti Omarska odveli su dr. Esada Sadikovića. I logoraši i on znali su kuda ga vode. Svi logoraši su ustali da ga na nogama isprate. Eso je zastao na vratima i, primjetivši da neki plaću, kratko odgovorio: „Držite se“. U tom mrklom mraku prolomio se aplauz živih ljudskih kostura. Te noći u koncentracioni logor Omarska je došao jedan od njegove trojice najboljih prijeratnih prijatelja. Tadašnji gospodar prijedorskih života i smrti zloÄinac Mićo KovaÄević. Došao je po prejakog Eso koji je ugrožavao cilj udruženog zloÄinaÄkog poduhvata srpskih agresora, koji su kanili ubiti BiH i Prijedor.
Naše duše se neće smiriti sve dok se ne naÄ‘u i kazne ubice Ese. Jer Eso je simbol neuništive bosanskohercegovaÄke države. Esina krivica je bila njegova humanost, veselost, lijeÄniÄki poziv kojim je pomogao na hiljade drugih ne pitajući ni ko su ni šta su, njegova struÄnost i zvanje eksperta Ujedinjenih Nacija. Eso je bio Äovjek pun ljubavi prema svemu što se zove život. Koji su to monstruozni likovi i umovi iskazivali svoju nemoÄ i ljudsku bijedu ubijajući Esu? ZloÄinaÄka želja za likvidacijom Ese, kao paradigme stradanja svih intelektualaca Prijedora i BiH i likvidacijom svega što on i oni personoficiraju, samo je dokaz bijede i ništavnosti projektanata i izvršilaca agresije i genocida, Äija želja se nikada neće ostvariti. Esu zloÄinci ni mrtvog nisu željeli ostaviti na miru. Sa željom da mu u potpunosti zametnu trag, da ga kao Bošnjaka, uglednog PrijedorÄanina, jednostavno Äovjeka, zauvijek nestane, njegovu su djecu pokrstili. Sin Enis prekršten je u Filipa, a kćerka Alma u Veroniku. Zato dr Sadiković ostaje, emotivna, užasna i straviÄna definicija agresije i genodica u Prijedoru i BiH. To je „školski primjer” onoga što su kreatori i izvršioci agresije i genocida, kada god su mogli, Äinili s onim što je BiH bila i što jeste, a Eso bio je jedan od njenih najponosnijih izdanaka, zbog Äega su mu ovakvu sudbinu i namijenili. Zato Eso treba biti svrstan u heroje kako bi on i poslije svog nestanka moga vršiti svoju jedinstvenu i neponovljivu misiju koju mu je sudbina i historija dodjelila. Jer Eso, bard prijedorske Äaršije, ali i svih bosasnkohercegovaÄkih Äaršija je oliÄenje renesansnog bosanskohercegovaÄkog Äovjeka.
Prijedor za uvijek ostaje mjesto straviÄnog zloÄina genocida i simbol stradanja bosanskohercegovaÄkog graÄ‘anina, društva i države. U Prijedoru se zaokružuje i dovršava barbarski pohod ekspanzionistiÄkog režima koji je ognjem i maÄem pravio Veliku Srbiju. Da li smo nakon genocida svjesni šta nam se desilo i šta nam se dešava? Da li imamo snage da mislimo u postgenocidnoj egzistenciji? Kakav će odgovor na pitanja biti zavisi od odnosa nove uprave grada Prijedora prema ljudskim zahtijevima preživjelih žrtava. Umjesto pokroviteljstv
Profesor Emir Ramić
Vijesti: