PRIJEDORSKE BIJELE TRAKE
Autor: Dr. Emir Ramić
U mnoštvu takvih postupaka posebno treba istaći krajnje ponižavajuću stigmatizaciju na naÄin obilježavanja potencijalne žrtve kao najponizniji oblik dehumaniziranja, koji je baštinjen iz vremena nacista iz Drugog svjetskog rata kada su Jevreji na desnoj ruci morali nositi obilježje Davidove zvijezde. Tako su i koncem dvadesetog stoljeća u srcu civilizovane Evrope isto Äinile samoproglašene vlasti tzv. Republike Srpske, kada su u Prijedoru su 31. maja 1992. godine izdale naredbu putem lokalnog radija da nesrpsko stanovništvo obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili Äaršafima, kao i da pri izlasku iz kuća stave bijelu traku na desnu ruku.
Da bi se poÄinio genocid u Prijedoru potrebni su bili stoljetni antagonizmi i mržnja. Tako se stvarala zloÄinaÄka ideologija, koja je kroz svoje hegemonistiÄke projekte davala smjernice za konkretnu implementaciju. Da bi opravdali genocid projektanti udruženog zloÄinaÄkog poduhvata su morali pribjeći dehumanizacije Bošnjaka i Hrvata, kako bi njihov Äin široke lepeze zloÄina izgledao ne kao zloÄin, već kao Äasno, junaÄko djelo, jer po tom mišljenju to je obraÄun sa “ne ljudima”, koje treba istrijebiti kako nebi inficirali ostali,“civilizirani” svijet. Sa takvim predubjeÄ‘enjem je poÄeo genocid u Prijedoru.
U mnoštvu takvih postupaka posebno treba istaći krajnje ponižavajuću stigmatizaciju na naÄin obilježavanja potencijalne žrtve kao najponizniji oblik dehumaniziranja, koji je baštinjen iz vremena nacista iz Drugog svjetskog rata kada su Jevreji na desnoj ruci morali nositi obilježje Davidove zvijezde. Tako su i koncem dvadesetog stoljeća u srcu civilizovane Evrope isto Äinile samoproglašene vlasti tzv. Republike Srpske, kada su u Prijedoru su 31. maja 1992. godine izdale naredbu putem lokalnog radija da nesrpsko stanovništvo obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili Äaršafima, kao i da pri izlasku iz kuća stave bijelu traku na desnu ruku. Taj krajnje ponižavajući Äin su potvrdili Älanovi evropske posmatraÄke misije, koji su avgusta 1992.u okolini Prijedora primijetili bijele zastave na bošnjaÄkim i hrvatskim kućama, kako bi se mogle razlikovati od srpskih. Tako su to posmatraÄke misije mogle odmah komparirati sa nacistiÄkim proglasom iz 1939. po kojem su poljski Jevreji bili dužni nositi bijele trake sa plavom Davidovom zvijezdom oko rukava, kako bi na taj naÄin bili obilježeni za istrebljenje. Tako su i srpski fašisti nakon pet decenija po istoj ideologiji vršili istu neÄasnu rabotu krajnje rigidne dehumanizacije, što je tek priprema za još teža zloÄine protiv ÄovjeÄnosti i meÄ‘unarodnog prava, koja su nakon obilježavanja žrtve vrlo brzo uslijedila.
Iako u Prijedoru nije bilo nikakvih borbenih dejstava, obilježavanje nesrpskog življa nije ništa drugo moglo znaÄiti do sprovoÄ‘enja javne kampanje etniÄkog ÄišÄ‡enja i “konaÄnog rješenja bošnjaÄkog i hrvatskog pitanja” na naÄin potpunog zatiranja. Tako su vrlo brzo formirani logori za “obilježene” u kojima su vršene najgnusnije torture i zvjerska iživljavanja, silovanja, sakaćenja te masovne egzekucije.
Institucionalno uvoÄ‘enje bijelih traka za nesrpski živalj znaÄilo je, ništa manje no dozvolu za “slobodan lov” na dojuÄerašnje komšije i prijatelje, a sada odjedanput do dna ponižene ljude, koji su sa tim obilježjem za tu aparthejdsku vlast postali neljudi i koji su na taj naÄin pripremljeni za odstrel. Tako je te ljude svako od tih žestokih fašista mogao hapsiti, proganjati, pljaÄkati, ubijati i razna zvjerstva Äiniti jer su ti ljudi bili van zakona. Tako su ubistva Bošnjaka i Hrvata vršena svuda. Tijela ubijenih, prema svjedoÄenjima, ležala su danima posvuda, a onda su ih zarobljeni logoraši skupljali na kamione, koji su ih odvozili u nepoznatom pravcu. U toj morbidnoj kampanji etniÄkog istrebljenja sa podruÄja prijedorske općine ubijeno je 3.173 civila meÄ‘u kojima je bilo više od stotinu djece. Neke familije su potpuno zatrte ili je ostao samo jedan 8. Älan kao što je Hava Tatarević iz sela Zecovi, koja je izgubila cijelu obitelj. ÄŒetnici su joj ubili muža i šestoricu sinova. Pored masovnih, neselektivnih ubistava, više od 30.000 hiljada ljudi je prošlo kroz prijedorske koncentracione logore smrti. Na isti naÄin kako su taj ojaÄ‘eni nesrpski živalj stavili van zakona, tako su i njihova vjerska, kulturna i ekonomska dobra takoÄ‘e bila van zakona, te shodno tome stavljena na raspolaganje rušilaÄkim strastima kako pojedinaca, tako i institucijama i organina paradržavnih vlasti Prijedora i paradržavne tvorevine Republike Srpske
Danas se kontinuitet fašistiÄke ideje ogleda u masovnom kršenju osnovnih ljudskih prava i sloboda prognanika i povratnika, preživjelih žrtava i svjedoka genocida. Frustrirane općinske vlasti Prijedora nikada nisu javno priznale djela tadašnjih fašistiÄkih vlasti i odale pokajanje za patnje kroz koje su prošle na hiljade Bošnjaka i Hrvata te pružile ruku pomirenja i pokajanja. Naprotiv prijedorski vladajući establišment žali što se potpuno nije riješilo pitanje “nepoželjnih, nenarodnih elemenata”, Bošnjaka i Hrvata. To pokazuje i odnos prema preživjelim žrtvama kojima se onemogućava da govore javno o zloÄinima i obilježavanju istih Äime im se uskraćuje jedno od osnovnih ljudskih prava, pravo na slobodu govora i pravo na sjećanje. To je oÄiti dokaz da se agresija i genocid u Prijedoru nastavljaju drugim sredstvima, da fašistiÄka ideja „cilj opravdava sredstva“ ima svoj kontinuitet u Prijedoru. Poricanje agresije i genocida i poricanje nepobitnih fakata o poÄinjenim zloÄinima Jugoslovenske narodne armije (JNA), vojske i policije entiteta Republike Srpske, vojske i policije Srbije i Crne Gore, dobrovoljaÄkih grupa i formacija, ništa drugo ne može znaÄiti do nepromijenjen stav prema Bošnjacima i Hrvatima u Prijedoru, koji prema toj fašistiÄkoj ideologiji nemaju mjesta na teritoriju Prijedora, koju su Srbi i Crnogorci zacrtali samo za sebe.
Tražimo da 31.maj postane trajno datumsko obilježje prijedorskih “bijelih traka”, kao izraz najrigidnijeg fašistiÄkog aparthejda, te da se institucionalizira i postane dio institucionalnog pamćenja. To je ujedno prilika da se 31. maj proglasi danom borbe protiv fiziÄkog obilježavanja ljudi, najmorbidnije dehumanizacije, segregacije i aparthejda, te zloÄina protiv ÄovjeÄnosti i meÄ‘unarodnog prava, koji su uslijedili nakon markiranja žrtve. Genocid u Prijedoru je krajnje neÄovjeÄna radnja, Äinjena u režiji parainstitucionalnog režima u namjeri potÄinjavanja, dehumaniziranja i stvaranja nepodnošljivih uslova za život kako bi se što brže i što okrutnije izvršilo etniÄko ÄišÄ‡enje nesrpskog etniÄkog elementa. Na taj naÄin ne samo da se stvorio razliÄit pravni položaj nesrba u odnosu na etniÄke Srbe, već
se ovdje radi o potpunom obespravljivanju nesrba po sistemu “rasnih zakona”, što se vrlo brzo ostvarilo sa zatvaranjima, torturom i egzekucijama u koncentracionim logorima u Omarskoj, Keratermu, Trnopolju, te mnogim drugim mjestima zatvaranja, te strašni zloÄini prilikom deportovanja, posebno na Korićanskim stijenama nadomak Travnika, gdje je u “Äast ispraćaja”, na najsvirepiji naÄin bacanjem u provaliju i mitraljiranjem pobijeno preko 200 ljudi.
Podsjećamo svjetsku javnost da su genocid i drugi oblici zloÄina protiv ÄovjeÄnosti i meÄ‘unarodnog prava na podruÄju općine Prijedor trajali kontinuirano u periodu 1992 – 1995, kada je ubijeno 102 djece, 256 žena (ukupno 3.173 civila), 31.000 ljudi je zatoÄeno u koncentracionim logorima smrti, 53.000 osoba su žrtve progona i deportacije. U samo tri mjeseca je istrijebljeno 94 posto Bošnjaka i Hrvata. U Prijedoru je izvršen masovni zloÄin genocida, kulturocida, ekocida, etnocida, urbicida, elitocida; masovno, namjerno, organizovano ubijanje, protjerivanje, silovanje prije svega, Bošnjaka, a zatim i Hrvata. Pozivamo sve prijatelje istine i pravde u svijetu da obilježe MeÄ‘unarodni dan bijelih traka, 31. maj. Nosite oko ruke bijele trake, koje nisu samo simbol sjećanja na progon, nego i znak trajne borbe protiv fašizma koji još nije pobijeÄ‘en u Prijedoru i BiH. Više od dvadeset godina poslije tih strašnih zloÄina diskriminacija i najgrublje kršenje ljudskih prava i sloboda se nastavlja drugim sredstvima. Agresija i genocid se nastavljaju drugim metodama. Namjerno i sustavno se onemogućuje povratak i oporavak prijedorskih bošnjaÄkih i hrvatskih zajednica, na silu oteta radna mjesta i imovina nikada nisu vraćeni, općinske strukture najmanje ulažu u naselja u kojima je potpuno bila uništena infrastruktura i objekti.
Pozivamo sve politiÄke, akademske i pravne pojedinaÄne i kolektivne subjekte u svijetu, svjesne istine i pravde, i sve borce za zaštitu ljudskih prava i sloboda i njihove organizacije da pomognu prijedorskim roditeljima da konaÄno podignu spomenik dostojan nedužnih 102 djeÄaka i djevojÄica koji su ubijeni u genocidu u Prijedoru. Peticija za izgradnju spomenika je predana prošle godine, meÄ‘utim, gradska skupština u Prijedoru se do danas nije izjasnila o inicijativi roditelja. Protestujemo protiv ovakvog anticivilizacijskog postupanja prijedorskog politiÄkog establišmenta koji kontinuirano dehumanizira preživjele žrtve genocida. Općinske vlasti u Prijedoru do današnjeg dana nisu žrtvama genocida na bilo koji naÄin odali poÄast za patnje kroz koje su prošli. Lokalne vlasti odbijaju javno priznati da su zloÄini poÄinjeni u Prijedoru, usprkos brojnim presudama meÄ‘unarodnih i lokalnih sudova. Tražimo od politiÄkih, akademskih i pravnih pojedinaÄnih i kolektivnih subjekata u svijetu da uÄine hitne dodatne napore da se bezuslovno ispoštuje pravedna borba prijedorskih žrtava i svjedoka agresije i genocida za sjećanje, istinu i pravdu bez kojih nema pomirenja i sretnije zajedniÄke budućnosti Prijedora i BiH. Tražimo da 31.maj postane trajno datumsko obilježje prijedorskih “bijelih traka”, kao izraz najrigidnijeg fašistiÄkog aparthejda, te da se institucionalizira i postane dio institucionalnog pamćenja. To je ujedno prilika da se 31. maj proglasi danom borbe protiv fiziÄkog obilježavanja ljudi, najmorbidnije dehumanizacije, segregacije i aparthejda, te zloÄina protiv ÄovjeÄnosti i meÄ‘unarodnog prava, koji su uslijedili nakon markiranja žrtve. Genocid u Prijedoru je krajnje neÄovjeÄna radnja, Äinjena u režiji parainstitucionalnog režima u namjeri potÄinjavanja, dehumaniziranja i stvaranja nepodnošljivih uslova za život kako bi se što brže i što okrutnije izvršilo etniÄko ÄišÄ‡enje nesrpskog etniÄkog elementa. Na taj naÄin ne samo da se stvorio razliÄit pravni položaj nesrba u odnosu na etniÄke Srbe, već se ovdje radi o potpunom obespravljivanju nesrba po sistemu “rasnih zakona”, što se vrlo brzo ostvarilo sa zatvaranjima, torturom i egzekucijama u koncentracionim logorima u Omarskoj, Keratermu, Trnopolju, te mnogim drugim mjestima zatvaranja, te strašni zloÄini prilikom deportovanja, posebno na Korićanskim stijenama nadomak Travnika, gdje je u “Äast ispraćaja”, na najsvirepiji naÄin bacanjem u provaliju i mitraljiranjem pobijeno preko 200 ljudi.