PRIJEDORSKE BIJELE TRAKE

PRIJEDORSKE BIJELE TRAKE
Autor: Dr. Emir Ramić

U mnoštvu takvih postupaka posebno treba istaći krajnje ponižavajuću stigmatizaciju na način obilježavanja potencijalne žrtve kao najponizniji oblik dehumaniziranja, koji je baštinjen iz vremena nacista iz Drugog svjetskog rata kada su Jevreji na desnoj ruci morali nositi obilježje Davidove zvijezde. Tako su i koncem dvadesetog stoljeća u srcu civilizovane Evrope isto činile samoproglašene vlasti tzv. Republike Srpske, kada su u Prijedoru su 31. maja 1992. godine izdale naredbu putem lokalnog radija da nesrpsko stanovništvo obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima, kao i da pri izlasku iz kuća stave bijelu traku na desnu ruku.

Da bi se počinio genocid u Prijedoru potrebni su bili stoljetni antagonizmi i mržnja. Tako se stvarala zločinačka ideologija, koja je kroz svoje hegemonističke projekte davala smjernice za konkretnu implementaciju. Da bi opravdali genocid projektanti udruženog zločinačkog poduhvata su morali pribjeći dehumanizacije Bošnjaka i Hrvata, kako bi njihov čin široke lepeze zločina izgledao ne kao zločin, već kao časno, junačko djelo, jer po tom mišljenju to je obračun sa “ne ljudima”, koje treba istrijebiti kako nebi inficirali ostali,“civilizirani” svijet. Sa takvim predubjeÄ‘enjem je počeo genocid u Prijedoru.

U mnoštvu takvih postupaka posebno treba istaći krajnje ponižavajuću stigmatizaciju na način obilježavanja potencijalne žrtve kao najponizniji oblik dehumaniziranja, koji je baštinjen iz vremena nacista iz Drugog svjetskog rata kada su Jevreji na desnoj ruci morali nositi obilježje Davidove zvijezde. Tako su i koncem dvadesetog stoljeća u srcu civilizovane Evrope isto činile samoproglašene vlasti tzv. Republike Srpske, kada su u Prijedoru su 31. maja 1992. godine izdale naredbu putem lokalnog radija da nesrpsko stanovništvo obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima, kao i da pri izlasku iz kuća stave bijelu traku na desnu ruku. Taj krajnje ponižavajući čin su potvrdili članovi evropske posmatračke misije, koji su avgusta 1992.u okolini Prijedora primijetili bijele zastave na bošnjačkim i hrvatskim kućama, kako bi se mogle razlikovati od srpskih. Tako su to posmatračke misije mogle odmah komparirati sa nacističkim proglasom iz 1939. po kojem su poljski Jevreji bili dužni nositi bijele trake sa plavom Davidovom zvijezdom oko rukava, kako bi na taj način bili obilježeni za istrebljenje. Tako su i srpski fašisti nakon pet decenija po istoj ideologiji vršili istu nečasnu rabotu krajnje rigidne dehumanizacije, što je tek priprema za još teža zločine protiv čovječnosti i meÄ‘unarodnog prava, koja su nakon obilježavanja žrtve vrlo brzo uslijedila.

Iako u Prijedoru nije bilo nikakvih borbenih dejstava, obilježavanje nesrpskog življa nije ništa drugo moglo značiti do sprovoÄ‘enja javne kampanje etničkog čišÄ‡enja i “konačnog rješenja bošnjačkog i hrvatskog pitanja” na način potpunog zatiranja. Tako su vrlo brzo formirani logori za “obilježene” u kojima su vršene najgnusnije torture i zvjerska iživljavanja, silovanja, sakaćenja te masovne egzekucije.

Institucionalno uvoÄ‘enje bijelih traka za nesrpski živalj značilo je, ništa manje no dozvolu za “slobodan lov” na dojučerašnje komšije i prijatelje, a sada odjedanput do dna ponižene ljude, koji su sa tim obilježjem za tu aparthejdsku vlast postali neljudi i koji su na taj način pripremljeni za odstrel. Tako je te ljude svako od tih žestokih fašista mogao hapsiti, proganjati, pljačkati, ubijati i razna zvjerstva činiti jer su ti ljudi bili van zakona. Tako su ubistva Bošnjaka i Hrvata vršena svuda. Tijela ubijenih, prema svjedočenjima, ležala su danima posvuda, a onda su ih zarobljeni logoraši skupljali na kamione, koji su ih odvozili u nepoznatom pravcu. U toj morbidnoj kampanji etničkog istrebljenja sa područja prijedorske općine ubijeno je 3.173 civila meÄ‘u kojima je bilo više od stotinu djece. Neke familije su potpuno zatrte ili je ostao samo jedan 8. član kao što je Hava Tatarević iz sela Zecovi, koja je izgubila cijelu obitelj. ÄŒetnici su joj ubili muža i šestoricu sinova. Pored masovnih, neselektivnih ubistava, više od 30.000 hiljada ljudi je prošlo kroz prijedorske koncentracione logore smrti. Na isti način kako su taj ojaÄ‘eni nesrpski živalj stavili van zakona, tako su i njihova vjerska, kulturna i ekonomska dobra takoÄ‘e bila van zakona, te shodno tome stavljena na raspolaganje rušilačkim strastima kako pojedinaca, tako i institucijama i organina paradržavnih vlasti Prijedora i paradržavne tvorevine Republike Srpske

Danas se kontinuitet fašističke ideje ogleda u masovnom kršenju osnovnih ljudskih prava i sloboda prognanika i povratnika, preživjelih žrtava i svjedoka genocida. Frustrirane općinske vlasti Prijedora nikada nisu javno priznale djela tadašnjih fašističkih vlasti i odale pokajanje za patnje kroz koje su prošle na hiljade Bošnjaka i Hrvata te pružile ruku pomirenja i pokajanja. Naprotiv prijedorski vladajući establišment žali što se potpuno nije riješilo pitanje “nepoželjnih, nenarodnih elemenata”, Bošnjaka i Hrvata. To pokazuje i odnos prema preživjelim žrtvama kojima se onemogućava da govore javno o zločinima i obilježavanju istih čime im se uskraćuje jedno od osnovnih ljudskih prava, pravo na slobodu govora i pravo na sjećanje. To je očiti dokaz da se agresija i genocid u Prijedoru nastavljaju drugim sredstvima, da fašistička ideja „cilj opravdava sredstva“ ima svoj kontinuitet u Prijedoru. Poricanje agresije i genocida i poricanje nepobitnih fakata o počinjenim zločinima Jugoslovenske narodne armije (JNA), vojske i policije entiteta Republike Srpske, vojske i policije Srbije i Crne Gore, dobrovoljačkih grupa i formacija, ništa drugo ne može značiti do nepromijenjen stav prema Bošnjacima i Hrvatima u Prijedoru, koji prema toj fašističkoj ideologiji nemaju mjesta na teritoriju Prijedora, koju su Srbi i Crnogorci zacrtali samo za sebe.

Tražimo da 31.maj postane trajno datumsko obilježje prijedorskih “bijelih traka”, kao izraz najrigidnijeg fašističkog aparthejda, te da se institucionalizira i postane dio institucionalnog pamćenja. To je ujedno prilika da se 31. maj proglasi danom borbe protiv fizičkog obilježavanja ljudi, najmorbidnije dehumanizacije, segregacije i aparthejda, te zločina protiv čovječnosti i meÄ‘unarodnog prava, koji su uslijedili nakon markiranja žrtve. Genocid u Prijedoru je krajnje nečovječna radnja, činjena u režiji parainstitucionalnog režima u namjeri potčinjavanja, dehumaniziranja i stvaranja nepodnošljivih uslova za život kako bi se što brže i što okrutnije izvršilo etničko čišÄ‡enje nesrpskog etničkog elementa. Na taj način ne samo da se stvorio različit pravni položaj nesrba u odnosu na etničke Srbe, već
se ovdje radi o potpunom obespravljivanju nesrba po sistemu “rasnih zakona”, što se vrlo brzo ostvarilo sa zatvaranjima, torturom i egzekucijama u koncentracionim logorima u Omarskoj, Keratermu, Trnopolju, te mnogim drugim mjestima zatvaranja, te strašni zločini prilikom deportovanja, posebno na Korićanskim stijenama nadomak Travnika, gdje je u “čast ispraćaja”, na najsvirepiji način bacanjem u provaliju i mitraljiranjem pobijeno preko 200 ljudi.

Podsjećamo svjetsku javnost da su genocid i drugi oblici zločina protiv čovječnosti i meÄ‘unarodnog prava na području općine Prijedor trajali kontinuirano u periodu 1992 – 1995, kada je ubijeno 102 djece, 256 žena (ukupno 3.173 civila), 31.000 ljudi je zatočeno u koncentracionim logorima smrti, 53.000 osoba su žrtve progona i deportacije. U samo tri mjeseca je istrijebljeno 94 posto Bošnjaka i Hrvata. U Prijedoru je izvršen masovni zločin genocida, kulturocida, ekocida, etnocida, urbicida, elitocida; masovno, namjerno, organizovano ubijanje, protjerivanje, silovanje prije svega, Bošnjaka, a zatim i Hrvata. Pozivamo sve prijatelje istine i pravde u svijetu da obilježe MeÄ‘unarodni dan bijelih traka, 31. maj. Nosite oko ruke bijele trake, koje nisu samo simbol sjećanja na progon, nego i znak trajne borbe protiv fašizma koji još nije pobijeÄ‘en u Prijedoru i BiH. Više od dvadeset godina poslije tih strašnih zločina diskriminacija i najgrublje kršenje ljudskih prava i sloboda se nastavlja drugim sredstvima. Agresija i genocid se nastavljaju drugim metodama. Namjerno i sustavno se onemogućuje povratak i oporavak prijedorskih bošnjačkih i hrvatskih zajednica, na silu oteta radna mjesta i imovina nikada nisu vraćeni, općinske strukture najmanje ulažu u naselja u kojima je potpuno bila uništena infrastruktura i objekti.

Pozivamo sve političke, akademske i pravne pojedinačne i kolektivne subjekte u svijetu, svjesne istine i pravde, i sve borce za zaštitu ljudskih prava i sloboda i njihove organizacije da pomognu prijedorskim roditeljima da konačno podignu spomenik dostojan nedužnih 102 dječaka i djevojčica koji su ubijeni u genocidu u Prijedoru. Peticija za izgradnju spomenika je predana prošle godine, meÄ‘utim, gradska skupština u Prijedoru se do danas nije izjasnila o inicijativi roditelja. Protestujemo protiv ovakvog anticivilizacijskog postupanja prijedorskog političkog establišmenta koji kontinuirano dehumanizira preživjele žrtve genocida. Općinske vlasti u Prijedoru do današnjeg dana nisu žrtvama genocida na bilo koji način odali počast za patnje kroz koje su prošli. Lokalne vlasti odbijaju javno priznati da su zločini počinjeni u Prijedoru, usprkos brojnim presudama meÄ‘unarodnih i lokalnih sudova. Tražimo od političkih, akademskih i pravnih pojedinačnih i kolektivnih subjekata u svijetu da učine hitne dodatne napore da se bezuslovno ispoštuje pravedna borba prijedorskih žrtava i svjedoka agresije i genocida za sjećanje, istinu i pravdu bez kojih nema pomirenja i sretnije zajedničke budućnosti Prijedora i BiH. Tražimo da 31.maj postane trajno datumsko obilježje prijedorskih “bijelih traka”, kao izraz najrigidnijeg fašističkog aparthejda, te da se institucionalizira i postane dio institucionalnog pamćenja. To je ujedno prilika da se 31. maj proglasi danom borbe protiv fizičkog obilježavanja ljudi, najmorbidnije dehumanizacije, segregacije i aparthejda, te zločina protiv čovječnosti i meÄ‘unarodnog prava, koji su uslijedili nakon markiranja žrtve. Genocid u Prijedoru je krajnje nečovječna radnja, činjena u režiji parainstitucionalnog režima u namjeri potčinjavanja, dehumaniziranja i stvaranja nepodnošljivih uslova za život kako bi se što brže i što okrutnije izvršilo etničko čišÄ‡enje nesrpskog etničkog elementa. Na taj način ne samo da se stvorio različit pravni položaj nesrba u odnosu na etničke Srbe, već se ovdje radi o potpunom obespravljivanju nesrba po sistemu “rasnih zakona”, što se vrlo brzo ostvarilo sa zatvaranjima, torturom i egzekucijama u koncentracionim logorima u Omarskoj, Keratermu, Trnopolju, te mnogim drugim mjestima zatvaranja, te strašni zločini prilikom deportovanja, posebno na Korićanskim stijenama nadomak Travnika, gdje je u “čast ispraćaja”, na najsvirepiji način bacanjem u provaliju i mitraljiranjem pobijeno preko 200 ljudi.