Senadin Lavic

Fakultet političkih nauka

Univerziteta u Sarajevu

Prof. dr. Senadin Lavić

Sarajevo

 

RTRS

Gosp. Siniša Mihailović

Glavni i odgovorni urednik

Banjaluka

 

 

Poštovani gosp. Mihailoviću,

 

Povodom Vaše emisije Dnevnik 2 od 31. jula 2018. godine u kojoj ste sasvim zlonamjerno i neprofesionalno komentirali moj interview portalu Vijesti.ba zahtijevam od Vas da objavite u Vašoj informativnioj emisiji moj odgovor u skladu s odgovarajućim Kodeksom Regulatorne agencije za komunikacije.

 

Kao javni servis bosanskohercegovačkog entiteta RS u vašem Dnevniku 2 od 31. jula 2018. godine napustili ste profesionalna pravila žurnalističkog rada i javni servis iskoristili za demoniziranje mene, Senadina Lavića, i tendenciozno interpretiranje mojih stavova propagandnom tehnikom “zamjene teza”. Vi ste potpuno proizvoljno izvodili zaključke iz mojih stavova i mene prikazali kao nekoga ko širi mržnju. U tome činu vi ste napustili logiku i racionalno tumačenje stavova koji se mogu lahko pročitati i nedvosmisleno razumijevati.

 

Istine radi moram ponoviti nekoliko logičnih i općepozantih stavova koje vi planski i sistemski potiskujete iz javnog prostora. Dakle, ne vjerujem da meÄ‘u narodima može postojati odnos mržnje ili idealnotipskog nepriznavanja kako to vi pokušavate pokazati u crno-bijeloj tehnici na Vašoj televiziji. Vaša mehanicistička predstava o jednom narodu kazuje da ste pretrpjeli otklon ka autoritarizmu. Vaše podmetanje da ja mrzim srpski narod nije tačno. Istina je, ustvari vrlo jednostavna, ja prezirem zločince, hulje i nikogoviće, ma ko oni bili. Srpski narod, to posebno naglašavam, zarobljen je u velikosrbijansku ideologiju, u strašno necivilizacijsko zatočeništvo. Tom narodu se natura antibosanstvo kao kulturni kod i otkida ga se od vlastite zemlje i države. Na taj način, bosanski Srbi se raskorjenjuju i prisiljavaju na zaborav vlastitog bosanstva.

 

Oni koji predstavljaju intelektualni dio tog naroda trebali bi objasniti šta se desilo u 20.  stoljeću sa srpskim narodom. Danas se može mnogo toga naučiti od Olivere Milosavljević, Latinke Perović, Olge Popović Obradović, SrÄ‘e Popovića, Vidosava Stevanovića... Ali šta ćemo s Dobricom Ćosićem i sličnim ideolozima zla. Šta ćemo s podvalama Sime Ćirkovića o povijesti Bosne, Vladimira Ćorovića, Milorada Ekmečića i drugih? Vjerujem i znam, srpski narod nije moguće svesti na četničku ideologiju Stevana Moljevića i Ä‘enerala Mihailovića, Nedićev kvislinški režim kolaboracije Srbije s nacistima iz Drugog svjetskog rata, Ljotićevu četničku organizaciju Zbor, Miloševićeve i Karadžićeve osvajačke ratove, Šešeljevce, Arkanovce, ubice Bošnjaka, Hrvata i Albanaca. Bosna se na sve moguće načine pokušava izbrisati iz svijesti srpskog naroda koji je izrastao iz Bosne, iz bosanskog povijesnog života. To je zlodjelo par excellence koje dolazi iz velikosrbijanskog projekta i stavlja pred srpsku egzistenciju strahovito težak moralni problem.

 

“Vrijeme je da se misli o vremenu”, kaže Mak Dizdar. Vrijeme je da se skinu lažne slike s naših života i da se napokon kaže da Tvrtko I Kotromanić nije bio “srpski kralj”, da Crkva bosanska nije bila verzija pravoslavne crkve, da Povelja Kulina bana iz 1189. godine nije “spomenik srpske pismenosti”, da Mehmed-paša Sokolović i Makarije Sokolović nisu braća ni bliski krvni srodnici, da Bosna nije “srpska zemlja od 9. stoljeća”, da je Bosna od početka bosanska, da ima bosanski jezik, da Bošnjaci nisu “islamizirani Srbi”, Turci i poturice, već jedan stari evropski narod, da Bošnjaci nisu izdali nikakvu “pradedovsku veru”... (Je li boga Peruna?) A ni Srbi nisu izdali nikakvu “pradedovsku veru”. Hristos je čovjeku govorio sa Istoka, iz Azije, svem svijetu.  

 

Potrebno je podsjetiti da je nacionalizam opaka bolest političke orijentacije kolektiva. U osnovi je riječ o nesposobnosti da se prizna da postoji i drugi oblik kulture, vjerovanja, interpretiranja, graÄ‘enja... Postoji pluralizam ljudskih formi djelovanja i nikada se one ne mogu svesti na jednu egotičku instalaciju u formi dominantne nacije, religije, grupe... Bosna je pluralna povijesna gradnja bosanskog čovjeka i u njoj je uvijek bilo mjesta za ezane i crkvena zvona, džamije, crkve i sinagoge, Muhammeda, Isusa i Mojsija, Mehu, Momu i Isaka. Ali, velikosrbijanski hegemonijski projekt to negira i pokušava uništiti Bosnu i njezinu političku, kulturnu i povijesnu uobličenost. Danas je sasvim jasno da se unutar velikosrbijanskog antibosanskog djelovanja nalazi isplaniran projekt istrebljenja Bošnjaka uništenjem Bosne i Hercegovine kao države. Njemu tako manipulativno odgovara Njegoševo pljuvanje po Muhammedu i muslimanima koje kao takvo predstavlja pamflet pada u barbarstvo. Nije pametno pozivati se na taj Njegošev pamflet – valja čitati i Luču mikrokozmu (1845). Luča je pjev o ljudskoj duši, padu, Satani i vaskrsenju.

 

Od 1990-ih godina iza “srpskog naroda” kriju se veliki i mali fašisti. Oni koriste narativ o “srpskom narodu” kao instrument vlastitih bolesnih ambicija i za pljačku i otimanje od drugih i drugačijih. Negiranje Bosne i Bošnjaka je vrhunac politike velikosrbijanskog nacijskog projekta. Njime se srpskom narodu nameće ahistorijska politička kultura i konfrontacije s Razumom, Prosvjetiteljstvom, Drugim, Moralom, Razlikom, Kritičkim mišljenjem, Evropom, Bosnom...

 

Velikosrbijanska politika se ne smije i ne može izjednačiti sa cijelim srpskim narodom. MeÄ‘utim, ne treba zaboraviti da je 12. maja 1992. godine pobunjenička skupina oko Radovana Karadžića donijela Odluku o strateškim ciljevima srpskog naroda u Republici Bosni i Hercegovini – iz toga je bilo jasno, prije svega Ratku Mladiću, da se ti ciljevi ne mogu ostvariti bez genocida. Šest strateških ciljeva koje je osuÄ‘eni ratni zločinaca Karadžić izložio su: državno razgraničenje od druge dvije narodne zajednice, koridor izmeÄ‘u Semberije i Krajine, uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno eliminiranje Drine kao granice izmeÄ‘u srpskih država, uspostavljanje granice na rijekama Uni i Neretvi, podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio i uspostavljanje u svakom od dijelova efektivne državne vlasti, te izlaz Republike Srpske na more. Posebno je zanimljiv treći strateški cilj: “Uspostavljanje koridora u dolini reke Drine, odnosno eliminisanje Drine kao granice izmeÄ‘u srpskih država”, jer se u njemu prezentira namjera za uništenje Bošnjaka u Podrinju. (Videjeti Službeni glasnik Republike Srpske, br. 22, 26. novembra 1993, str. 866.) U ovome je Haški tribunal jasno prepoznao preteču Direktivi 7. iz marta 1995. godine kojom je otvoren put za počinjenje genocida i ratnih zločina nad Bošnjacima Srebrenice i Žepe. Svi odgovorni ljudi danas znaju da “cijeli srpski narod” nije napravio genocid nad Bošnjacima, ali je utvrÄ‘eno sudskim presudama ko je šta uradio u ime srpskog naroda. Nisu “svi Srbi” stajali iza politike Miloševića i Karadžića, nisu slijedili tu ubilačku antihumanu politiku istrebljenja drugih naroda da bi se napravila velika Srbija u kojoj bi živjeli “svi Srbi”, ali se tačno zna ko je napravio zločine. Niko više ne može ignorirati i poricati Presudu haškog tribunala od 22. februara 2007. godine u kojoj se jasno kaže da je “vojska i policija rs napravila genocid” nad Bošnjacima Srebrenice. To je Presuda internacionalnog tribunala i mora se poštovati!

 

Treba podsjetiti, neko je poveo srpski narod u pogrešnom povijesnom smjeru – umjesto saradnje, komunikacije, poštovanja razlika i priznavanja drugih naroda u okruženju – i srpskom narodu je ponuÄ‘eno mitsko veličanje tradicije, odbacivanje evropske modernosti, isticanje rasne superiornosti i postavljanje Srbije “iznad Istoka i Zapada”, odbijanje kritičke misli i racionalnog odnosa prema svijetu, negiranje pluralnosti stavova i uvjerenja, mržnja spram drugačijeg, obmanjivanje i prostački populizam.

 

Historijske činjenice se ne mogu više sakriti i interpretirati prema beogradskim hegemonijskim ciljevima. Zločini nad Bošnjacima Podrinja, Hercegovine, Krajine, Posavine, doline Sane i drugih bosanskih krajeva, ne mogu se sakriti i skloniti iz povijesti nikakvim propagandnim djelovanjem medija, žurnalističkih terorista, političara, kvazi-historičara, botova, plaćenih analitičara, prijetećih mailova, demonizacijom drugih slobodonomislećih ljudi.

 

Ne može biti šovinistička uvreda i govor mržnje podsjećanje na činjenice o genocidu nad Bošnjacima koje su argumentirano potvrdili internacionalni sudovi i sudije. Te presude bi trebale poslužiti kao sadržaj za promišljanje i katarzu svim ljudima na ovim prostorima, a ne kao povod za novo odbijanje da se istini pogleda u oči, da se zapadna civilizacija optuži za zavjeru i mržnju prema srpskom narodu, te da se drugi optužuju za vrijeÄ‘anje srpskog naroda. Za zločine se mora odgovarati! Zašto Srbija decenijama skriva brojne ratne zločince iz Bosne i ne isporučuje ih sudovima za procesuiranje? Nije civilizirani svijet protiv srpskog naroda, nego protiv zločinaca iz reda srpskog naroda koji su u “ime srpstva” počinili monstruozne zločine. Ti zločinci su kukavice i hulje koje se kriju iza srpstva, pravoslavlja, “srpskog naroda” i mitova.

 

Najzad, postoje opake ličnosti koje pokušavaju obaviti banalizaciju svetosti ljudskog života i ismijavati žrtve. MeÄ‘utim, povijest je neumoljiva kada doÄ‘e u ruke historičara i historijske znanosti. ÄŒinjenice ne mogu biti potisnute iz povijesti.

 

Ne smijemo zaboraviti kao moralna ljudska bića – u povijesti uvijek pobjeÄ‘uje ljubav, istina i dobro!

 

                                                                                                Prof. dr. Senadin Lavić          

Sarajevo, 6. augusta 2018.                                         Predsjednik Bošnjačke zajednice kulture

                                                                                    “Preporod” u Bosni i Hercegovini                  

 

RTRS

Gosp. Jasenko Todorović

Urednik emisije Dnevnik

Banjaluka