Valentin Inzko
Visoki predstavnik
Kancelarija Visokog predstavnika
Emerika Bluma 1
71000 Sarajevo
Bosna i Hercegovina
Vaša Ekselencijo:
Obraćamo Vam se sa apelom da podržite inicijativu za podizanje spomenika za 3167 žrtava agresije koje su bosanski Srbi poÄinili nad nesrpskim stanovništvom općine Prijedor, poÄev od 1992. godine.
Ovi zloÄini su detaljno dokumentirani u nalazima MeÄ‘unarodnog kriviÄnog suda za bivšu Jugoslaviju, u desetinama knjiga i izvještaja. Brojni poÄinioci zloÄina u opštini Prijedor su osuÄ‘eni, njihove presude potvrÄ‘ene na žalbenim vijećima. Ali, zloÄince i dalje slave – primjer je spomenik njima pored koncentracionog logora Trnopolje – dok Älanovi porodica stradalih nisu dobili pravo da podignu svoje spomenike ni u Trnopolju, ni u nekadašnjem logoru Omarska, ni u centru Prijedora. Lokalne vlasti u Prijedoru uspješno blokiraju svaku takvu inicijativu.
Kao i glorifikacija poÄinilaca zloÄina, zabrana postavljanja spomenika žrtvama je oÄigledno diskriminatorna. Ova zabrana je prekršaj ljudskih prava i, specifiÄno, Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Aneks 7 garantuje pravo izbjeglica na povratak, “bez rizika uznemiravanja, zastrašivanja, progona ili diskriminacije.” Potpisnici su se obavezali da će stvoriti “društvene uslove koji pridonose dobrovoljnom povratku i harmoniÄnoj reintegraciji izbjegica i raseljenih lica, bez preferiranja bilo koje posebne grupe.”[i] Diskriminatorna zabrana spomenika žrtvama je oblik ponižavanja i zastrašivanja, što obeshrabruje povratak izbjeglica, i kao takva je u suprotnosti sa namjerom Aneksa 7, te sprjeÄava proces pomirenja na lokalnom nivou, koji bi takav spomenik mogao inicirati.
U selima opštine Prijedor kao što su BišÄ‡ani, Hambarine i Kozarac, privatne kuće i džamije su bombardovane i zapaljene.[ii] Civili su ubijani i ranavljani. Preživjeli su svjedoÄili da su vidjeli kako gore kuće u kojima su bili zakljuÄani živi mještani.[iii] Grupe civila su zarobljene, odvedeni su u koncentracione logore Omarska, Keraterm i Trnopolje.[iv] Tamo su bili izloženi ispitivanjima, neljudskim uslovima, gladi, ponižavanjima, premlaćivanjima i ubijanju.[v] Žene su bile silovane.[vi] Zarobljenici odvedeni u “bijelu kuću” u Omarskoj su bili izloženi najstrašnijim muÄenjima: “mnogi zarobljenici su podlegli pod mukama u bijeloj kući.”[vii]
U svojoj nedavno objavljenoj knjizi, Smrt u bijeloj kući, Mirsad ÄŒaušević, koji je bio zatoÄen i muÄen u Omarskoj, piše: “Vidio sam kada su mom prijatelju glavu raznjeli udarcem, krv je prsnula na sve strane… Osjetio sam jak udarac u lijevi bubreg... Okrenuo sam se i vidio da je moj napadaÄ bio obuÄen u policijsku uniformu… Ponovo me udario. I ponovo, i ponovo, sve dok nisam uz krik od bola pao na koljena … Onda me poÄeo udarati po glavi. Osjetio sam toplinu krvi koja mi je tekla niz lice... Onesvijestio sam se.”[viii] Ovo je bilo tek prvo od beskrajno mnogo premlaćivanja koje je Mirsad ÄŒaušević izdržao u Omarskoj. “Svaki dan je donosio nova poniženja, nove okrutnosti, desetine su umirale da zadovolje njihovu žeÄ‘ za krvi.”[ix] Mirsad je vidio ljude kako su umirali pod batinama.
U vezi ovih zloÄina, MeÄ‘unarodni kriviÄni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je presudio da je Radovan Karadžić kriv za uÄešÄ‡e u projektu Äiji je cilj bio da “permanentno ukloni bosanske Muslimane i bosanske Hrvate sa teritorije koju su za sebe odredili bosanski Srbi. ”[x] Karadžić je osuÄ‘en po pojedinaÄnoj odgovornosti za zloÄine proganjanja, ubijanja, deportacije i nehuman tretman – oblike ZloÄina protiv ÄovjeÄnosti. Drugi lokalni politiÄki moćnici, meÄ‘u njima i Duško Tadić, osuÄ‘eni su za ratne zloÄine poÄinjene u Kozarcu i u logorima, ukljuÄujući zlostavljanja, ubistva, i nehumani tretman, kategorije ZloÄina protiv ÄovjeÄnosti, i za okrutan tretman, ukljuÄujući prebijanja i ranavljanje hladnim oružjem, kategorije Prekršaja zakona i obiÄaja rata.[xi]
ZloÄini lokalnog moćnika Duška Tadića bili su poÄinjeni u sklopu šireg cilja njegove stranke, SDS, da elimiše nesrpsko stanovništvo sa teritorije Republike Srpske. Isak Gaši, koji je preživio zatoÄeništvo i muÄenja u koncentracionom logoru Luka u BrÄkom, navodi u svojoj knjizi Svjedok: Moj put do Haga, da je bio pozvan da svjedoÄi na suÄ‘enju Tadiću kako bi opisao “sliÄnosti izmeÄ‘u zloÄina u Luci i u Omarskoj, i [obrazložio] da su ti zloÄini bili u sklopu široke, opšte kampanje protiv nesrpskog stanovništva u Bosni.”[xii] U tom smislu, od najranijih MKSJ suÄ‘enja (Tadić), do jednog od posljednjih (Karadžić), projekt stvaranja Republike Srpske bio je interpretiran kao genocidan.
Nakon pokušaja eliminacije jedne grupe ljudi, tim je znaÄajnije da se saÄuva sjećanje na njihove žrtve. Inicijativa za podizanje spomenika svim žrtvama u Prijedoru predstavlja znaÄajan korak ka pravdi i pomirenju. Restorativna pravda zahtjeva ne samo razumjevanje za potrebe žrtava, nego i prihvaćanje odgovornosti od strane poÄinilaca.[xiii] Da bi pravda za žrtve bila donekle zadovoljena, da bi lokalno pomirenje bilo uopšte moguće, bosanski Srbi se moraju suoÄiti sa poÄinjenim zloÄinima. Zato je toliko važno da na javnim mjestima u Prijedoru budu postavljeni spomenici žrtvama.
Ne smijemo dozvoliti da nas obeshrabri i utiša ultranacionalistiÄka retorika i slabo prikrivene prijetnje koje se ponovo Äuju u Republici Srpskoj – kao kada je Predsjednik Dodik, u Andrićgradu 28.06.2018., govorio o Srbima kao žrtvama i o potrebi za nacionalnim ujedinjenjem i autonomijom, ili kada je Rajko Vasić, 10.07.2018., negirao poÄinjen genocid i zaprijetio novim. Takva retorika ne ostavlja prostora za pravdu, pomirenje i zbližavanje. SuoÄeni sa takvom mržnjom i negiranjem zloÄina, moramo se staviti na stranu pravde i žrtava. Šutnja je u ovakvim okolnostima nedopustiva.
Ekselencijo, u Vašem potresnom govoru 11. jula ove godine na komemoraciji genocida u Srebrenici, rekli ste da je “dostojanstvena sahrana najstarije pravo Äovjeka, najstarije ljudsko pravo svakog Äovjeka i svake žrtve.”[xiv] Sugerisali ste da je taj obiÄaj izraz naše ljudskosti. Kao što znate, ovo najstarije ljudsko pravo se i dalje uskraćuje kroz okrutnu praksu sakrivanja dokaza zloÄina u masovnim grobnicama širom Republike Srpske. U Srebrenici, Prijedoru i drugdje, posmrtni ostaci mnogih žrtava još nisu pronaÄ‘eni ili identifikovani: još se traga za bratom iz Hambarina, bakom i djedom iz Kozarca, i mnogima drugima. Tim je znaÄajnije da bude postavljen spomenik - ili spomenici - jer su oni jedina društveno prihvatljiva alternativa dostojanstvenoj sahrani pojedinaca.
Apelujemo na Vas da uspostavite suradnju s lokalnim aktivistima i organizacijama radi utvrÄ‘ivanja odgovarajućih lokacija za spomenike u Trnopolju, u Omarskoj i u centru Prijedora. Ako bi Vaš Ured podržao postavljanje spomenika žrtvama u Prijedoru, time biste posadili sjeme za buduće lokalne projekte u cilju pomirenja. Naše je uvjerenje da spomenici moraju biti pod upravom države Bosne i Hercegovine, kako bi bili zaštićeni od vandalizma i skrnavljenja.
Zahvaljujemo Kancelariji Visokog predstavnika što ste saslušali naše argumente. Bili bismo zahvalni za priliku da se sastanemo i razgovaramo o ovim temama, u terminu koji Vama bude odgovarao, pa ćemo biti slobodni kontaktirati Vas kada naš predstavnik sljedeći put bude u Sarajevu.
Zahvaljujemo na pažnji i, kao uvijek, stojimo Vam na raspolaganju za svaku pomoć i suradnju.
S poštovanjem,
Prof. dr. David Pettigrew, Profesor filozofije i studija Holokausta i genocida, Državni univerzitet južnog Connecticuta; ÄŒlan, Upravni odbor, Program studija o genocidu na Yale Univerzitetu; ÄŒlan odbora, Bosansko-ameriÄkog Instituta za genocid i edukaciju, ÄŒikago; ÄŒlan, MeÄ‘unarodni tim struÄnjaka Instituta za istraživanje genocida Kanada; ÄŒlan Upravnog odbora, Centar za post-konfliktna istraživanja u Sarajevu
Supotpisnici:
Mirsad ÄŒaušević, predsjednik,
Prijatelji Prijedora
Sudbin Musić,
Aktivista za ljudska prava i novinar, Prijedor
Isak Gaši,
Preživjeli zatoÄenik logora Luka (BrÄko) i pisac
Prof. dr. Emir Ramić, predsjedavajući,
Institut za istraživanje genocida u Kanadi;
ÄŒlan BošnjaÄke akademije nauka i umjetnosti
Adil Kulenović, predsjednik,
Udruženje nezavisnih intelektualaca, KRUG 99, Sarajevo
Prof. dr. Senadin Lavić, predsjednik,
Kulturna zajednica Bošnjaka Preporod
Sanja Seferović Drnovšek, J.D., M.Ed.; ÄŒlan, MeÄ‘unarodni tim struÄnjaka za Instituta istraživanje genocida Kanada; ÄŒlanica Uprave, Udruženje bosanskih žena Sjeverne Amerike, ÄŒlanica, Ilinois Komisije za holokausta i genocid
Ida Sefer, M.S.W., M.A., predsjednica Upravnog odbora,
Bosansko-ameriÄkog Instituta za genocid i edukaciju
Bakira HaseÄić, predsjednica,
Udruženje Žena-žrtva rata
Siba Kikanović, predsjednica,
Udruženje bosanskih žena Sjeverne Amerike
Patrick McCarthy, M.S., M.A.,
Saradnik dekana i profesor, Univerzitet Saint Louis;
Viši savjetnik, Bosnia Memory Project, Univerzitet Fontbonne
Munira Subašić, predsjednica,
Udruženje Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa
Murat Tahirović, predsjednik,
Udruženja žrtava i svjedoka genocida
Prof. dr. David Simon,
Direktor, Programa za studije genocida, Yale Univerzitet,
Mujko Erović, M.L.S, vlasnik i urednik,
Ujedinjena Bosna, Inc.
Selena Seferović, M.A., Studij slavistike, direktor,
Bosanska biblioteka, Chicago
Zlatan Mujagić,
ÄŒuvari Omarske
Prof. dr. Lada Sadiković,
Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije, Sarajevo; ÄŒlanica KRUG 99
Eldin Elezović, predsjednik,
Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike
[ii] MeÄ‘unarodni kriviÄni sud za bivšu Jugoslaviju, Presuda sudskog vijeća, Karadžić (IT-95-5/18-T), (Kozarac) §1621 (Hambarine) §1666; (Bišcani) §1695, March 24, 2016, http://www.icty.org/x/cases/karadzic/tjug/en/160324_judgement.pdf
[iii] §1621.
[iv] (Kozarac) §1628; (Hambarine) §1780
[v] §1754, §1756, and §1757.
[vi] §1769.
[vii] §1761.
[viii] Mirsad ÄŒaušević, Smrt u bijeloj kući (BMG: Bosanska medijska grupa, 2017).
[ix] Ibid., 101.
[x] MeÄ‘unarodni kriviÄni sud za bivšu Jugoslaviju, Presuda sudskog vijeća, Karadžić (IT-95-5/18-T), §3447, March 24, 2016, http://www.icty.org/x/cases/karadzic/tjug/bcs/160324_judgement_summary_bcs.pdf
[xi] MeÄ‘unarodni kriviÄni sud za bivšu Jugoslaviju, Kaznena odluka sudskog vijeća, Duško Tadić (IT-94-1-T), §, July 14, 1997, http://www.icty.org/x/cases/tadic/tjug/bcs/970714.pdf
[xii] Isak Gaši i Shaun Koos, Eyewitness: My Journey to the Hague [Svjedok: Moj put do Haga] (Brandylane Publishers, Inc., 2018), 190.
[xiii] Howard Zehr i Ali Gohar, The Little Book of Restorative Justice [Mala knjiga restorativne pravde] (New York: Good Books, 2014), 19 and 21.
[xiv] Ured Visokog predstavnika, "Obraćanje Visokog predstavnika na komemoraciji za žrtve genocida u Srebrenici," 11.07. 2018., http://www.ohr.int/?p=99763