Kultura sjećanja na Markale

Kultura sjećanja na Markale
Sve dok se oni negiraju genocid mi ćemo ih tući naučnom i sudskom istinom
Masakr 28. augusta 1995. bio je kap u čaši užasa koji je meÄ‘unarodnu zajednicu natjerao da zaustavi agresiju na BiH i genocid nad njenim graÄ‘anima. Jedina krivica nedužnih sarajevskih civila je bila ta što su živjeli u Sarajevu i što su voljeli svoj grad, svoj narod, svoju domovinu. MeÄ‘unarodni krivični tribunal za područije bivše Jugoslavije utvrdio je da je 28. augusta 1995. godine na uže jezgro opkoljenog Sarajeva sa položaja Vojske Republike Srpske ispaljeno nekoliko minobacačkih granata. Jedna od njih pala je ispred sjevernog ulaza u gradsku tržnicu u Ulici Mula Mustafe Bašeskije i usmrtila 43, a ranila 84 osobe. MeÄ‘unarodni krivični tribunal za područije bivše Jugoslavije je za ovaj zločin izrekao pravomoćnu presudu Dragomiru Miloševiću, bivšem komandantu Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske koji je osuÄ‘en na 29 godina zatvora. TakoÄ‘er, MeÄ‘unarodni krivični tribunal za područije bivše Jugoslavije je pravomoćno osudio i Stanislava Galića, komandanta bosanskih Srba tokom opsade Sarajeva izmeÄ‘u 1992. i 1994. godine, na doživotni zatvor zbog “terora nad civilnim stanovništvom”. Galić je prvi kojem se u Hagu sudilo za opsadu Sarajeva. Ovaj “srednjovjekovni pakao”, kako ga je svojevremeno nazvala glavna haška tužiteljica Carla del Ponte, koji je trajao 44 mjeseca, što se smatra najdužom opsadom u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, praćen je televizijskim kamerama cijeloga svijeta, a meÄ‘unarodna zajednica nije bila u stanju da ga okonča. U bombardiranju i raketiranju Sarajeva i njegovog stanovništva ubijeno je 11.700 ljudi, meÄ‘u kojima više od 1.500 djece.  Sjetimo se žrtava ovog zločina i pomolimo za mir njihovih duša danas i svaki drugi dan, boreći se istovremeno da se ovakvo zlo više nikada ne ponovi.
Opsada Sarajeva je pokušaj zatiranja bosanskih korjena i bosanske višestoljetne kulture, tradicije i civilizacije. Nastojanje i želja da se briše bosanska prošlost i identitet, uklapa se u najmonstruoznije poruke agresije, što je neoboriv dokaz genocidne namjere koja ju je pratila. Odgovor idejnim tvorcima i izvršiocima zločina na Markalama i u BiH je pravda, odgovor na njihovu laž je istina, odgovor na njihovu mržnju je kultura sjećanja. Kulturom sjećanja dolazimo do kolektvne čistoće naroda, društva i države. Zato je kultura sjećanja najveći resurs BiH, a istina i pravda najveće ostvarenje BiH. 24 godine poslije Markala se pitamo zašto je kultura sjećanja smetnja za ostvarivanje poželjne zajedničke bh. budućnost? Zašto je kultura sjećanja još uvijek samo neiskorišteni bh. potencijal? I odgovaramo, zato što meÄ‘unarodna zajednica, posebno sve nesposobnija EU odbija da osujeti kontinuirane agresijske ambicije Srbije i Hrvatske na BiH. Zato što razjedinjen bosanski patriotski faktor u matici i dijaspori još nije uspio postići minimum zajedničkih interesa za maksimalnu akciju protiv kontinuiteta antibosanske politike od strane susjednih zemalja i njihovih političkih, akademskih i kulturnih eksponata u BiH. Zato što su internacionalni i nacionalni sudovi i pored odreÄ‘enih rezultata propustili priliku sudski definisati karakter rata u BiH, definisati agresore i delocirati zločin genocida iz Srebrenice na nivo BiH. Zato što se nauka o genocidu uglavnom bavi simptomima, odnosno manifestacijama, a ne uzrocima bosanske tragedije.
Institut za istraživanje genocida Kanada {IGK}