SMRTOPISI GENOCIDA NAD BOÅ NJACIMA - Knjiga o E. R.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

SMRTOPISI GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA

 

 

Misija Instituta za istraživanje genocida Kanada i njegovog utemeljitelja prof. dr. Emira Ramića upravo je da se savremenim edukativnim mehanizmima didaktički djeluje na najšire graÄ‘anske slojeve, kako bi se u domenu opće kulture prihvatile i znale činjenice o genocidu nad Bošnjacima. Onako kako jevrejske zajednice, od porodice do institucionalnih okvira, znaju i žive činjenice o Holokaustu, uspijevajući da te činjenice ugrade u domen opće antifašističke kulture čovječanstva, upravo tako prof. dr. Emir Ramić realizira didaktičku viziju uobličenja činjenica o genocida nad Bošnjacima. Šta to znači? Za svakog Bošnjaka, za svakog antifašistu i humanistu, mora postojati kritična tačka poznavanja činjenica o genocidu nad Bošnjacima. Svojim serijalom o gradovima i čaršijama gdje su izvršeni genocidni zločini nad bošnjačkim civilima, prof. dr. Emir Ramić je ispisao svojevrsnu genocidografiju, mapu ili kartu genocida, sa osnovnim podacima. To su elementarne lekcije bez koje više nema ni patriotske kulture, ni antifašističke higijene u bošnjačkom narodu, i općenito u bosanskom društvu, ali i šire. Nije to više pitanje samo moralnog odnosa spram sebe, naroda i domovine, to je pitanje prava na budućnost, koje zasigurno nema bez kulture sjećanja. Naredno poglavlje je otud više udžbenik, a manje esej, više činjenica, a manje promišljanje, upravo dato u onom didaktičkom svjetlu u kome treba odgajati bošnjačku i bosanskohercegovačku budućnost. Ramićevi smrtopisi / smrtografija genocida nad Bošnjacima su prva lekcija na studijskoj grupi kulture sjećanja, na svojevrsnom narodnom univerzitetu koji se tiče svakog našeg čovjeka.

 

        ***

 

Historija genocida nad Bošnjacima

GENOCID definiramo kao namjerno ubijanje ljudi zbog njihove pripadnosti. Važno je te monstruozne dogaÄ‘aje ustanoviti na temelju jasnih i javnih dokaza, kako nikada niko ne bi mogao posumnjati da su to bile činjenice, a ne izmišljotine. Bošnjaci su narod koji u svome iskustvu nosi 10 genocida. Kroz historiju su ubijani muslimani na južnoslavenskom prostoru, ali su savremeni Bošnjaci nosioci tereta žrtve i historijskog iskušenja. Zato govorimo o kontinuitetu genocida nad Bošnjacima.

PRVI GENOCID nad Bošnjacima dogaÄ‘a se u periodu od 1683. do 1699. godine. To je prva velika kolektivna tragedija bošnjačko-muslimanskog naroda, koja se dogaÄ‘a tokom i poslije velikog bečkog rata izmeÄ‘u Turskog carstva i Austrije. Organizator ovog genocida bila je Katolička crkva. Za prvi genocid nad Bošnjacima najbitnije je reći da su ratovali Turska i Austrija, a da su žrtve bili muslimani Bošnjaci.

DRUGI GENOCID nad Bošnjacima dogaÄ‘a se na prelazu iz XVII u XVIII vijek, tačnije 1711. godine, uoči Badnje večeri. Te noći izvršena je takozvana “istraga poturica”, kada je hiljadu muslimana pobijeno, a jedan mali dio izbjegao je u Niksić, u selo TuÄ‘emile kod Bara. Organizator ovog genocida koji se dogodio na prostoru stare Crne Gore bila je Crkva, ali ne katolička vec pravoslavna. Svi ti motivi opjevani su u “Gorskom vijencu” Petra Petrovića Njegoša.

TREĆI GENOCID nad Bošnjacima dogaÄ‘a se na prostoru Srbije izmedju 1804. i 1820. godine kao posljedica Prvog i Drugog Srpskog ustanka. Ključnu ulogu u trećem genocidu nad Bošnjacima odigrala je pravoslavna crkva, srpski historičari, političari i pjesnici poput Njegoša. KaraÄ‘orÄ‘evi ustanici 1804. godine napali su bošnjačko-muslimansko stanovništvo Sjenice i ubili oko 5000 muslimana – masakrirali djecu, starce i žene.

ÄŒETVRTI GENOCID nad Bošnjacima dogaÄ‘a se u periodu izmeÄ‘u 1830. i 1867. godine, kao posljedica Hatišerifa iz 1830. godine, kojim je Srbija stekla status vazalne autonomije unutar Osmanskog carstva, ali i mogućnost da iseli i protjera muslimane iz Užica, ÄŒačka, Šapca, Sokola i Beograda. Sve muslimane Porta naseljava u Bosnu – Bosanski Šamac i Orašje.

PETI GENOCID nad Bošnjacima, uglavnom Albancima i Bošnjacima, dogaÄ‘a se na prostoru Srbije i Crne Gore izmeÄ‘u 1876. i 1878. godine. Odlukama Berlinskog kongresa Srbija i Crna Gora stiču potpunu nezavisnost, ali uveliko proširuju svoje teritorije. Grad Niksić 1876. godine naseljavali su 98% muslimani Bošnjaci, da bi 1879. godine ovaj grad ostao bez Bošnjaka, jer su se nikšićki muslimani pokrenuli na veliki muhadžirluk prema Turskoj, Sandžaku, Albaniji, Kosovu i Bosni. Sve pod pritiskom nove crnogorske vlasti koja je Bošnjacima – muslimanima pokazala put za Tursku, tako su muslimani Nikšića sa velikim bolom napustili svoj vatan i svi su se uputili u puste krajeve Anadolije, da se više nikad ne vrate...

ŠESTI GENOCID nad Bošnjacima (1878 – 1910) posljedica je austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine. U ovom periodu pokrenuo se veliki val muslimana – Bošnjaka prema Sandžaku, Turskoj, Kosovu i Makedoniji, gdje je tada bila jos uvijek turska vlast.

SEDMI GENOCID nad Bošnjacima Sandžaka i Crne Gore, kao i pokušaj nasilnog pokrštavanja muslimana u Plavu i Gusinju. Oni koji nisu htjeli pokrštavanje, odvedeni su u bukagijama na mjesto Previju kod Andrijevice, gdje je streljano njih 850. Za deset dana, u Gusinju su pokrstili 12.500 Bošnjaka i Albanaca. Posljedica ovog genocida je Prvi i Drugi Balkanski rat (1912 – 1913).

OSMI GENOCID nad Bošnjacima traje od Kraljevine SHS 1918. do 1941. godine. Život Bošnjaka muslimana i Albanaca muslimana u Kraljevini Jugoslaviji nije imao nikakvu vrijednost. Muslimani Sandžaka i Hercegovine, Crne Gore i Kosova bili su izloženi genocidu. Sve je to imalo za cilj etničko čisćenje i izmjenu etničke karte, s ciljem iseljavanja za Tursku. Tokom 1925. godine 50.000 Bošnjaka iselilo se iz nekoliko sandžačkih gradova za Tursku.

DEVETI GENOCID nad Bošnjacima traje od 1941. do 1945. godine Drugi svjetski rat odnio je 103.000 bošnjačkih života. Najviše Bošnjaka nastradalo je od četnickog, komšijskog noža, što ih je stigao na kućnom pragu, u avliji i na njivi. U prvih deset genocida Bošnjaci se nisu oružjem suprotstavili svojim koljačima i zlikovcima.

DESETI GENOCID nad Bošnjacima je najveći i najsuroviji. Počeo je aprila 1992. godine i trajao do 1995. godine. Genocidna agresija dugo se pripremala, a odvijala se naočigled cijelog svijeta. Protiv jednog malog naroda u Evropi, bošnjačko-muslimanskog, digli su se Srbija, Crna Gora i Hrvatska - da ga u potpunosti unište. Po prvi put u historiji bošnjački narod organizuje svoju odbranu. Genocidna agresija odnijela je više od stotinu hiljada bošnjačkih života, te preko milion raseljenih.

U nastavku ćemo predstaviti smrtopise iz općina koje su najbrutalnije pogoÄ‘ene genocidnim i zločinačkim pohodima velikosrpskih i velikohrvatskih barbara na bošnjačke civile, na imovinu i kulturna dobra.

 

 

***

 

Genocid u Foči

Općina Foča je smještena na jugoistoku Bosne i Hercegovine, na rijeci Drini, uz granicu sa Srbijom i Crnom Gorom. Ona je bila strateški važna za realizaciju velikosrpske ideje o povezivanju i ujedinjavanju svih „srpskih zemalja“ u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, budući da se nalazila u središtu tzv. srpskih autonomnih oblasti. Jugoslovenska narodna armija,  potpomognuta lokalnim srpskim snagama, napala je 7. aprila 1992. godine grad Foču, nakon čega su Bošnjaci sistematski hapšeni, ubijani i odvoÄ‘eni u koncentracione logore. Zauzimanje Foče završeno je 16. ili 17. aprila 1992. godine, dok su okolna sela bila pod opsadom do sredine jula 1992. godine. Na području općine Foča ubijeno je oko 3000 Bošnjaka, dok je ostalo bošnjačko stanovništvo prisilno protjerano, a njihovi stambeni i drugi objekti opljačkani i uništeni. Nakon okupacije grada, srpski vojnici su nastavili sa uništavanjem bošnjačkih vjerskih i kulturnih objekata. Muškarci i žene su razdvajani i odvoÄ‘eni  u logore. Nekadašnji  gradski zatvor u Foči, jedan od najvećih zatvora u bivšoj Jugoslaviji, postao je glavni koncentracioni logor za muškarce, Bošnjake, meÄ‘u kojima su bili  invalidi, maloljetnici, mentalno zaostali i teško bolesni ljudi. Bošnjaci su u ovom logoru bili žrtve najbrutalnijih tortura, odvoÄ‘eni su na prisilni rad i korišteni kao živi štit u minskim poljima. Do 5. oktobra 1994. godine, kroz ovaj logor je prošlo 1.360 Bošnjaka. Žene, djevojke i maloljetne djevojčice su odvoÄ‘ene u posebne zatočeničke logore, gdje su sistematski i grupno silovane: gradski stadion, bivši gradski zatvor za žene na Livadama, gradski Srednjoškolski centar, nekadašnja hidroelektrana „Buk Bijela“, hotel „Zelengora“, motel „Bukovica“, gradska sportska sala „Partizan“, te mnoge privatne kuće i stanovi. Mjesecima su držane u seksualnom ropstvu, korištene kao bijelo roblje i prodavane vojnicima iz Srbije i Crne Gore za novac. Na primjeru ovog grada, po prvi put na evropskom tlu seksualno zlostavljanje i porobljavanje okvalifikovano je kao zaseban zločin u meÄ‘unarodnom krivičnom pravu. Svi objekti koji su označavali bošnjačku kulturu i tradiciju su sistematski uništeni, meÄ‘u kojima je i Aladža džamija,  koja je spaljena i do temelja srušena. Poslije razaranja, ruševine su u potpunosti uklonjene da ne bude traga o višestoljetnom postojanju. Nakon počinjenih zločina i uništenih tragova postojanja bošnjačkog stanovništva i njihove kulture, velikosrpski okupator, kao krajnji pečat osvajanja tog područja, preimenovao je i naziv samog grada u „Srbinje“. U gradskim naseljima Foče: Donje Polje, Aladža, ÄŒohodor Mahala, Gornje Polje, Centar I i Centar II ubijeno je preko 500 Bošnjaka. Za zločine na području općine Foča optuženo je političko i vojno rukovodstvo učesnika u udruženom zločinačkom poduhvatu: Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Radovan Karadžić i Slobodan Milošević, te lokalni izvršioci i komandanti: Dragoljub Kunarac, Zoran Vuković, Radomir Kovač, Radovan Stanković, Dragan Zelenović, Milorad Krnojelac i drugi.

                 

                                                                                                Bosnjaci.net (26.06.2012.)

 

***

Genocid u Višegradu

Višegrad, koji se nalazi na samoj istočnoj granici Bosne i Hercegovine sa Srbijom, još od perioda Prvog svjetskog rata nalazio se na udaru velikosrpskih vojnih i paravojnih formacija, te su u tom gradu vršeni masovni zločini nad Bošnjacima, uključujući i posljednji genocid koji se desio u periodu 1992-1995. godine Prema Popisu stanovništva iz 1991. godine, na prostoru općine Višegrad živjelo je 21.199 stanovnika, od čega su Bošnjaci činili 63%. Prvi višestranački izbori, održani 1991. godine, uticali su na podizanje tenzija u Višegradu i bili podstrek lokalnim Srbima za razdvajanje po nacionalnoj osnovi i organizirano naoružavanje. Užički korpus JNA, sredinom aprila, tačnije 14.04.1992. godine, okupirao je Višegrad i druga područja općine, nakon čega je udruženo sa ostalim oružanim snagama Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) i srpskim paravojnim formacijama iz Bosne i Hercegovine, izvršio masovne pokolje, ubijanja i spaljivanja bošnjačkih civila. Istog dana, specijalna formacija pod komandom Milana Lukića, zarobila je više od 60 lica, uglavnom žena i djece, različite životne dobi, u kuću Avde Omeragića, u Pionirskoj ulici, i žive ih spalila. JNA se 19. maja 1992. godine službeno povukla, i grad ostavila pod kontrolom srpskih paravojnih formacija, koje su pokrenule kampanju protjerivanja Bošnjaka iz grada, vršili masovne pokolje i ubistva, u čemu se po monstruoznosti počinjenih zločina isticala grupa predvoÄ‘ena Milanom Lukićem. U kampanji izgona Bošnjaka, agresor se koristio najstrašnijim metodama, uključujući i koncentracione logore, kao i silovanje Bošnjakinja. Jedno od više stotina mjesta takvih zločina bio je i hotel “Vilina vlas“, koji je tokom agresije pretvoren u logor za bošnjačke žene i djevojke. Kroz ovaj zloglasni logor prošlo je preko 300 Bošnjakinja, a mnoge od njih nisu uspjele preživjeti. Tokom aprila i maja 1992. godine, nekoliko sedmica zaredom, leševi Bošnjaka su bacani sa Mosta Mehmed-paše Sokolovića u rijeku Drinu. Oni koji nisu ubijeni, deportirani su u logor Uzamnica, ili na druge lokacije za zarobljenike. Sve preživjele Bošnjake srpske snage su prisilno protjerale, a njihove stanove i kuće opljačkali i uništili. Sve džamije su sravnjene sa zemljom. Prvu optužnicu za zločine počinjene u Višegradu, ICTY je podigao protiv Milana i Sredoje Lukića 1997. godine. Zločinac Milan Lukić, voÄ‘a “Belih orlova“, osuÄ‘en je na doživotni zatvor, a Sredoje Lukić, član “Belih orlova“ na 30 godina zatvora. Oglašen je krivim i Oliver Krsmanović, optužen za zločine počinjene u Višegradu, koji se tereti da je zajedno sa drugim pripadnicima Vojske Republike srpske, učestvovao u hapšenju osam muškaraca u naselju DušÄ‡e kraj Višegrada i pomagao u ubistvima, silovanjima i prisilnim nestancima Bošnjaka. Iako MeÄ‘unarodni sud za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju, navodi da je Višegrad bio podvrgnut “jednoj od najnemilosrdnijih kampanja etničkog čišÄ‡enja u toku rata”, mnogi počinitelji zločina protiv čovječnosti i meÄ‘unarodnog prava, uključujući i zločin genocida, na prostoru općine Višegrad, nažalost, još uvijek nisu procesuirani, a pravda za  žrtve nije zadovoljena.

                                                                                          Bosnjaci.net (25.09.2012.)

 

 

***

Genocid u Bratuncu

Općina Bratunac smještena je u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine i graniči sa općinama Zvornik, Srebrenica i Vlasenica, dok rijekom Drinom u dužini od 68 km graniči sa Republikom Srbijom. Prema Popisu stanovništva iz 1991. godine, Bošnjaci su u općini Bratunac činili 64% ukupne populacije. Odmah po formiranju višestranačke vlasti, u novembru 1990. godine, započinje velikosrpska zločinačka propaganda o formiranju etnički čiste srpske države. U oktobru 1991. godine, održana je plenarna sjednica Glavnog odbora SDS–a, na kojoj su predsjednici općinskih odbora dobili zbirku dokumenata, koja je sadržavala uputstva o načinu organizovanja srpskog naroda u novonastalim političkim okolnostima i koja su, dakako, trebala biti provedena na terenu. Naloženo je, takoÄ‘er, formiranje Kriznih štabova srpskog naroda. Već u martu 1992. godine, oficiri JNA, zajedno sa aktivistima SDS–a za Bratunac, započinju tajnu obuku Srba u rukovanju oružjem. Paralelno s tim, vrši se razoružavanje bošnjačkog stanovništva u samom centru Bratunca i u okolnim selima Glogova, Suha i Voljavica. Polovinom aprila 1992. godine, u selu Vraneševići, gdje je izvoÄ‘ena obuka Srba, dovezeni su prvi transporteri i tenkovi, čime zapravo započinje okupacija općine Bratunac. Novosadski korpus JNA je u tom periodu prebačen u Bratunac, nakon čega su stigle i druge oružane grupe iz Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore), koje su već 17. aprila 1992. godine ušle u grad i prisilile Bošnjake na predaju. U to vrijeme, iz Beograda je stigla i jedinica specijalne policije. Srpske jedinice prisiljavaju Bošnjake da napuste svoje domove i okupljaju ih na bratunačkom fudbalskom stadionu, koji je služio kao sabirni centar, odakle je vršeno odvajanje muškaraca za likvidaciju. Odatle su muškarci odveÄ‘eni u hangar, blizu Osnovne škole „Vuk Karadžić“ i tamo zatvarani, prebijani, mučeni i ubijani. U selu Kravice, u crkvi, koju su Srbi, takoÄ‘er pretvorili u logor, Momir Nikolić, pomoćnik komandanta za bezbijednost i obavještajne poslove Bratunačke brigade ''Vojske Republike Srpske'', učestvovao je u okrutnom i nečovječnom postupanju prema Bošnjacima, u njihovom mučenju i premlaćivanju u zatočeničkim objektima u Bratuncu. U logoru je mjesecima bilo zatočeno oko 350 Bošnjaka. Srbi su premlaćivali zatvorenike čeličnim cijevima, kundacima pušaka, šakama, udarcima čizmama, a u arsenalu monstruoznosti bilo je i vaÄ‘enje zuba sa zahrÄ‘alim kliještima. U julu 1995. godine, u jednom velikom skladištu u selu Kravice, ubijeno je više od 1.000 muškaraca, dok su tijela prevezena do dvije velike masovne grobnice u obližnjim selima Glogova i Ravnice. Prema dosadašnjim istraživanjima, ukupan broj ubijenih u općini Bratunac iznosi oko 3.600 žrtava. Broj identifikovanih žrtava još nije konačan, do sada su pronaÄ‘ene ukupno 603 civilne žrtve, dok je u periodu od 1992. godine do danas izvršena identifikacija samo 160 žrtava. NajmlaÄ‘a žrtva bila je šestomjesečna beba, a najstarija je imala 110 godina. Nažalost, broj podignutih optužnica i osuÄ‘enih zločinaca nije adekvatan razmjerama počinjenih zločina, tako da brojni zločinci i danas mirno i sigurno žive u Bratuncu.

 

                                                                                                       Bosnjaci.net (12.06.2012.)

 

***

Genocid u Vitezu 

Vitez kao urbano naselje nastaje tek poslije Drugog svjetskog rata i spada u red najmlaÄ‘ih gradova u Bosni i Hercegovini. Vitez danas predstavlja ekonomski, kulturni, prosvjetni i administrativni centar Lašvanske doline, u dolini rijeke Lašve, desetak kilometara uzvodno od njenog ušÄ‡a u rijeku Bosnu. Graniči sa općinama: Novi Travnik, Travnik, Zenica, Busovača i Fojnica. Općina Vitez ima površinu od 159 km2, a prema Popisu iz 1991. godine imala je ukupno 27.859 stanovnika, od čega: 11.514 Muslimana (Bošnjaka), 12.675 Hrvata, 1.501 Srba, 1.377 Jugoslovena i 792 ostalih. Postrojbe Hrvatske vojske i kolaboracionisti HVO su, od kraja 1992. godine, a posebno tokom aprila i maja 1993. godine, u dolini rijeke Lašve, izvršili brojne zločine nad bošnjačkim civilnim stanovništvom, masovne i pojedinačne pokolje, nasilna raseljavanja, nezakonita hapšenja civila, napade na gradove, uništavanje sela i vjerskih objekata. Bila je to smišljena i sistematska politika genocida koju je Hrvatska vojska sa HVO-m, organizovano provodila na ovom području. Zločini nad Bošnjacima u Ahmićima, 16. aprila 1993. godine, planirani su i pripremljeni, te izvršeni organizirano i sistematski. Oni su jedan od najstravičnijih zločina počinjenih nad Bošnjacima za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Na primjeru zločina u Ahmićima Haški tribunal je utvrdio da je Republika Hrvatska izvršila agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu, čime je oružani sukob dobio karakter meÄ‘unarodnog oružanog sukoba „i to zbog direktne umiješanosti Hrvatske vojske (HV) i zbog postojanja opće kontrole Hrvatske nad snagama i vlastima bosanskih Hrvata“. Za zločine u Ahmićima do sada je odgovaralo osam osoba, od čega samo dvije za direktno učešÄ‡e u zločinu, a šest po komandnoj odgovornosti. Oko 40% Bošnjaka je protjerano iz svojih domova na području općine Vitez. U tom progonu mnogi su prošli logore i doživjeli druga poniženja, kakav civilizirani svijet nije upamtio. Nakon protjerivanja, jedan dio njih je našao svoj privremeni boravak na dijelu općine Vitez na kojem nije bilo postrojbi HVO-a, drugi dio se zadržao na prostoru susjednih općina – Zenica i Travnik, dok je treći ujedno i najmanji dio prognanih Bošnjaka Viteza, našao svoj privremeni smještaj u drugim općinama Bosne i Hercegovine, ili je otišao u druge zemlje. Osim činjenice da je značajan broj Bošnjaka protjeran iz svojih domova, neophodno je naglasiti i da je veliki broj njih ubijen tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Da su agresori gotovo jednako napadali i ubijali civile kao i pripadnike Armije Republike Bosne i Hercegovine, vidi se i na primjeru Viteza, gdje je ubijeno 140 civila bošnjačke nacionalnosti. Gotovo sve civilne žrtve bošnjačke nacionalnosti su stradale u vrijeme agresije Republike Hrvatske na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Pored civilnih žrtava, za odbranu ove općine i države, poginulo je i 374 pripadnika Armije RBiH bošnjačke nacionalnosti. Prema nezavršenim istraživanjima, za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, sa područja općine Vitez ubijeno je ukupno 514 ili 4,46% graÄ‘ana bošnjačke nacionalnosti.

 

                                                                                                      Bosnjaci.net (10.11.2012.)

 

***

Genocid u Stocu

Općina Stolac nalazi se na jugozapadu Bosne i Hercegovine, na raskršÄ‡u puteva za Bileću, Ljubinje i Trebinje, ÄŒapljinu i Mostar. Od ukupno 18.681 stanovnika, koliko je prema popisu  iz 1991. godine brojala ova općina, Bošnjaka je bilo 8.101. U drugoj polovini septembra 1991. godine, srpsko-crnogorski agresor okupirao je istočnu Hercegovinu, uključujući i Stolac. Nakon operacionalizacije dogovora TuÄ‘man-Milošević, odnosno Karadžić-Boban, o podjeli Bosne i Hercegovine, jedinice Vojske Jugoslavije su obustavile borbena dejstva, a započinju pripreme za agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu od strane Republike Hrvatske. Paradržavna tvorevina tzv. „Hrvatska zajednica Herceg-Bosna“ proglašena je 18. novembra 1991. godine. U njen sastav ulazi i općina Stolac, iako su Hrvati predstavljali manjinu u toj općini. U prvoj polovini 1993. godine započinje agresija na Bosnu i Hercegovinu, a „peta kolona“, pod okriljem "Hrvatske zajednice Herceg-Bosne" i HVO-a, kreće u svoj krvavi pohod na dojučerašnje komšije. Započinju otimanja tuÄ‘e zemlje, brutalna ubijanja, hapšenja, miniranja i paljenja, protjerivanja i pljačkanja. Po uzoru na naciste, Hrvatska je formirala koncentracione logore, u koje su deportovani Bošnjaci iz čitave Hercegovine, a naročito iz Stoca, Dubravske visoravni, Višića, Gabele, Ljubuškog, Vitine, ÄŒapljine, Mostara i Prozora. Agresija Republike Hrvatske na meÄ‘unarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu obilježena je represivnim mjerama prema Bošnjacima i ostalim, koji nisu bili Hrvati, diskriminacijom, zastrašivanjem, hapšenjem uglednih ljudi, istjerivanjem iz stanova, terorisanjem i ubijanjem, pljačkom i progonom. HVO je vojnom silom preuzeo kontrolu nad općinskim vlastima, smijenio je sve nehrvate i otpustio ih s posla. Hercegovačka preduzeća, u Mostaru, Stocu, Neumu, ÄŒitluku, Prozoru i ÄŒapljini, prešla su u ruke Hrvata. Uspostavljena je kontrola nad medijima, uvedena valuta susjedne države, te u državnim službama istaknuta hrvatska nacionalna obilježja. Nastavljena su hapšenja uticajnih i uglednih Bošnjaka na cijelom području općine Stolac. Brojni muškarci odvedeni su u logore širom Hercegovine, njihove porodice, žene i djeca protjerani iz svojih domova, a nakon toga je opljačkana i uništena njihova imovina. Porušeni su vjerski objekti i sve graÄ‘evine koje su bile spomenici kulture, čak i svi objekti koji su samo arhitektonski podsjećali na orijentalni stil gradnje. U ovom planiranom rušilačkom pohodu HVO-a i HV-a najgore su prošli gradovi Mostar, Stolac, Prozor i Počitelj, jer su oni bili biseri Hercegovine sa neprocjenjivom graditeljskom baštinom. Razmjere zločina nad ovim gradovima su nesagledive. U svojoj stoljećima dugoj historiji, od Ilira, Grka i Rimljana, pa do novijih vremena, Stolac nije zapamtio takva razaranja - divljački je rušen ovaj biser Hercegovine. "I ovo je Hrvatska" i "Dobrodošli u hrvatski Stolac", ostalo je zapisano na kapiji Stoca. Svi Bošnjaci stolačke općine uhapšeni su i odvedeni u brojna mjesta zatočenja, odakle su zatočenici deportovani u druge logore po Hercegovini, od Dretelja, Grabovine, Gabele, Heliodroma do Ljubuškog. Prošli su najgore torture i zlostavljanja. U Općini Stolac je ubijeno preko stotinu Bošnjaka.

 

                                                                                                      Bosnjaci.net (01.11.2012.)

 

***

Genocid u Ključu

 

Oružane snage Savezne Republike Jugoslavije i njihove kolaboracionističke snage iz Bosne i Hercegovine su u maju 1992. godine otpočele sa artiljerijsko-pješadijskim napadima na bošnjačka naselja Velagići i Pudin Han. Nakon dva dana srpske jedinice su naredile svim stanovnicima pomenutih naselja da se okupe kod Doma. Tu je odvojeno oko 200 muškaraca koji su pritvoreni u zgradu Osnovne škole “Nikola Mačkić“ u Ključu, koja je postala mjesto masovnog zatočenja Bošnjaka. Istovremeno su vršene pljačke imovine, paljenje kuća, zastrašivanje, privoÄ‘enja i fizička maltretiranja.

Masovna ubijanja Bošnjaka izvršena su i u selu Prhovu tokom juna 1992. godine, kada su srpske snage naočigled mještana ubile sedam muškaraca, a za svega nekoliko sati broj ubijenih je iznosio preko 50. PrivoÄ‘enja, hapšenja i zatočenja nastavljena su istog dana i u naselju Velagići, odnosno u zaseocima Vojići, Nezići, Hasići i Hadžići, gdje su privedene zatvarali u školi u Velagićima. Iste noći, pred školom je izvršeno masovno strijeljanje i tom prilikom ubijeno oko 130 civila. Žrtve su bačene u masovnu grobnicu Lanište II. U masovnim grobnicama pronaÄ‘eni su posmrtni ostaci ubijenih žena, djece, staraca. Karakteristika zločina počinjenih u Ključu ogleda se u pokušajima prikrivanja tragova zločina bacanjem u jame. Tako su masovnu grobnicu Lanište I zločinci u potpunosti zatrpali zemljom i smećem, a bila je duboka nekoliko desetaka metara. Ubijanje i bacanje u masovne grobnice vršeno je bez obzira na starosnu dob žrtava. Ubijani su Bošnjaci od jedne do 90 godina starosti. Prosjek svih ubijenih i identifikovanih je 43,1 godina starosti. Ovi podaci pokazuju da je glavni genocidni cilj zločinaca bio ubijanje Bošnjaka u najproduktivnijim godinama u fizičkom, psihičkom i reproduktivnom periodu života. Kontinuirano, od maja do septembra, vršena su masovna ubijanja Bošnjaka u Ključu. Tako su 8. avgusta 1992. godine, u zaseoku Botonjići, u jednoj kući mučili i spalili 11 Bošnjaka. Od početka napada na naselja Pudin Han, Velagići, Biljani, Sanica, Krasulje, Prhovo i u gradu Ključu u kojem su živjeli Bošnjaci, a koji su ubijeni ili zatočeni u logore, vršena je sistematska i organizirana pljačka i uništavanje kuća, poslovnih prostora, pokretne imovine. Istovremeno su pljačkani i rušeni vjerski objekti u Ključu, gdje je srušeno pet džamija i katolička crkva. U cilju potpunog progona Bošnjaka sa prostora općine Ključ srpski Krizni štab je 27. maja 1992. godine osnovao Agenciju za prihvat i preseljenje izbjeglica iz jedne oblasti u drugu, te su skoro svi Bošnjaci općine Ključ protjerani sa svojih ognjišta. Krajnja namjera i cilj je bilo uništenje i progon Bošnjaka radi stvaranja etnički čistog teritorija. ProvoÄ‘eno je svim sredstvima i metodama u skladu sa proklamovanim velikosrpskim planovima o formiranju jedinstvene etnički čiste srpske države. U Ključu je ubijeno preko 700 ljudi. Ključani su osim u svom gradu ubijani ili tačnije ekshumirani u još osam gradova. Najveće grobnice su Lanište I sa 188 žrtava, Lanište II sa 77 žrtava, Prhovo sa 38 žrtava. U Ključu je od oko 600 ekshumiranih žrtava bilo i 47 žena i 20 djece.

NajmlaÄ‘a ekshumirana žrtva je žensko dijete, Amila Džaferagić, roÄ‘ena 1992. godine i ubijena 1992. godine (stara devet  mjeseci), a najstarija žena je Ramiza AÄ‘emović roÄ‘ena 1913, a ubijena 1992. godine. Na području grada Ključa ekshumirano je ukupno 540 tijela.

 

                                                                                                 Bosnjaci.net ( 05.07.2012.)

 

 

 

***

Genocid u Prijedoru

Genocid u Prijedoru sa svojim sastavnim dimenzijama kulturocida, ekocida, etnocida, urbicida i elitocida predstavlja najefektnije sredstvo za razumijevanje dimenzije srpsko-crnogorske agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima. Nažalost, dimenzije prijedorskog zla nisu bile dovoljne MeÄ‘unarodnom sudu pravde i MeÄ‘unarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju da osude udruženu zločinačku namjeru da se upotrebom nezapamćenih metoda ubijanja, mučenja, silovanja, protjerivanja, rušenja, unište tragovi postojanja bošnjačkog i hrvatskog naroda u Prijedoru.

U povijesti ovog grada, 30. april 1992. godine će ostati krvavim slovima upisan kao mjesto gdje u dodiru sa barbarskim zlodjelima sve civilizacijske vrijednosti, meÄ‘unarodne povelje i konvencije gube smisao. Toga dana, kroz glavnu prijedorsku ulicu prolazilo je vozilo sa kojeg su putem megafona, graÄ‘ani upozoravani da budu mirni i da ne stvaraju paniku. Nakon “preuzimanja vlasti”, Srbi su prekinuli sve komunikacije i opština Prijedor je ostala potpuno odsječena od spoljneg svijeta. U Prijedor je bilo sve teže putovati, a telefonske linije često su bile prekinute. U gradu je uveden policijski sat. Za posjete obližnjim selima bila je potrebna propusnica. Ukinute su sve autobuske veze. Većina stanovništva ostala je bez posla. Ključna mjesta u policiji, u opštinskoj upravi, preuzeli su Srbi. Od Bošnjaka je oduzeto oružje koje su imali. Lokalni mediji, poput Radio-Prijedora i lista “Kozarski vijesnik” pridružili su se propagandi uperenoj protiv nesrpskog stanovništva. Vodili su medijsku hajku protiv bivših čelnika opštine bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, često zloupotrebljavajući i falsificirajući detalje iz njihovog privatnog života. Uz to, ovi mediji su širili vijesti da se u okolini Prijedora nalaze dobro naoružane bošnjačke postrojbe koje spremaju genocid nad srpskim narodom. Radio-Prijedor je takoÄ‘er obavijestio da sve nesrpske kuće moraju objesiti bijelu krpu iznad svog doma kao znak vjernosti srpskim vlastima.

Kontinuitet srpsko-crnogorske agresije danas se ogleda u masovnom kršenju osnovnih ljudskih prava i sloboda prognanika i povratnika, preživjelih žrtava i svjedoka genocida. Frustrirane općinske vlasti Prijedora nikada nisu javno priznale djela tadašnjih fašističkih vlasti i odale pokajanje za patnje kroz koje su prošle na hiljade Bošnjaka i Hrvata, te pružile ruku pomirenja i pokajanja. Žrtvama genocida u Prijedoru se mora omogućiti dostojanstveno sjećanje i obilježavanje, te podizanje adekvatnog spomen-obilježja, kao opomene na strahote genocida u Prijedoru. Žrtve genocida u Prijedoru treba da dobiju pravo da se zloglasni koncentracioni logori obilježe kao spomen-stratišta Bošnjaka i Hrvata u Prijedoru, te da 31. maj u svjetskim razmjerama zaživi kao Dan sjećanja na jedan od najrigidnijih oblika fašističkog aparthejda koje pamti čovječanstvo. Za zločine u Prijedoru MeÄ‘unarodni sud osudio je Radoslava BrÄ‘anina, Zorana Žigića, MlaÄ‘u Rodića, Duška Tadića, Duška Sikiricu Predraga Banovića, Miroslava Kvočku, Miroslava Kosa, Dragoljuba Prcaća, Damira Došena, Dragana Kolundžiju. Svi osuÄ‘eni zločinci pušteni su na slobodu do danas, nakon što su izdržali dvije trećine kazne, izuzev zločinca Stakića. Za zločine u logoru Trnopolje još uvijek niko nije odgovarao. U Prijedoru je ubijeno oko 3200 Prijedorčana nesrpske nacionalnosti, od čega 102 djece.

                                                                                                                  „Preporod“ Bijeljina (03.05.2015.)

 

 

 

***

Genocid u Zvorniku

 

Teritorija općine Zvornik nalazi se na prostoru sjeveroistočne Bosne i prostire se lijevom obalom rijeke Drine u dužini od 52 km. Bošnjaci su u ukupnom broju stanovništva, prema  Popisu iz 1991. godine, činili oko 60%. Zvornik ima povoljan geostrateški položaj, jer se u njemu ukrštaju važni putevi, zbog čega je ova općina od davnina bila predmetom interesovanja mnogih osvajača, koji su se na ovim područjima smjenjivali kroz historiju. Nakon prvih višestranačkih izbora, rukovodstvo SDS-a je svojim općinskim odborima dostavilo detaljna uputstva za efikasno preuzimanje vlasti u općinskim skupštinama. Od svoga osnivanja, SDS je sebe smatrao legitimnim predstavnikom cjelokupnog srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, te započinje svoje destruktivno djelovanje kroz SAO-izaciju (tzv. srpske autonomne oblasti) dijelova BiH. Iako je bošnjačko stanovništvo bilo najzastupljenije u strukturi općine Zvornik, to nije spriječilo sljedbenike srpske genocidne ideologije i velikodržavne politike, oličene u ideji o "velikoj Srbiji“, da se ova općina uključi u sastav tzv. srpskih autonomnih oblasti. „Srpska općina Zvornik“ proglašena je 27. decembra 1991. godine. Već polovinom 1991. godine, počinje rasporeÄ‘ivanje jedinica JNA po Bosni i Hercegovini, koje su zaposjele strateške kote oko Zvornika. Napad na Zvornik je otpočeo 9. aprila 1992. godine. Bio je to rezultat dobro organizovane i unaprijed pripremljene akcije u okviru udruženog zločinačkog poduhvata, čiji je cilj bilo trajno uništenje Bošnjaka. U napadu i zločinima su, pored jedinica JNA, učestvovali pripadnici Srpske demokratske stranke i „Arkanovi Tigrovi“, „Beli orlovi“ i druge velikosrpske snage. Na ovom području izvršeni su brojni oblici zločina: ubistva, progoni, istrebljenje, silovanja, zatvaranja, mučenja, deportacije, uključujući i uništenje i pljačkanje privatne imovine i kulturnih i vjerskih objekata. U samom napadu na grad 9. i 10. aprila 1992. godine, ubijeno je 15 ljudi. Zločini su nastavljeni i narednih dana i mjeseci. Tako je već 1. juna počinjen najveći zločin na zvorničkoj općini, kada je oko 700 ljudi, iz brojnih zvorničkih sela uhapšeno i odvedeno u Tehnički školski centar u Karakaj, a ostalo stanovništvo, njih oko 4.000, je deportirano za Kalesiju. Svih 700 ljudi zatvorenih u Tehničkom školskom centru u Karakaju je pobijeno. Ubijanja su nastavljena i po drugim selima. Dakle, tokom juna 1992. godine, u Zvorniku je ubijeno više od 750 Bošnjaka. Tokom mjeseca maja i juna 1992. godine u logoru u Liplju počinjena su brojna silovanja civila Bošnjaka. Žene su zatvarane i više puta silovane, a meÄ‘u njima su se nalazile i maloljetnice, ali i odreÄ‘en broj muškaraca. Iz samog Zvornika je izvršeno prisilno protjerivanje/deportacija 15.436 osoba u MaÄ‘arsku i Austriju. Cilj udruženog zločinačkog poduhvata postignut je i kampanjom progona koja je dostigla takve razmjere iz kojih se jasno nazirala namjera agresora da u cijelosti uništi i zatre bošnjački narod. U tu svrhu bilo je potrebno uništiti i tragove kulturnog i vjerskog postojanja Bošnjaka kroz uništavanje spomenika, kulturnih i sakralnih objekata. Genocidna politika prema Bošnjacima nastavljena je i u godinama dejtonskog poretka, kada se terorističkim zlodjelima i ubistvima povratnika (npr. selo Jusići) blokirao povratak Bošnjaka na svoja ognjišta.

 

 

 

                                                                                                               Bosnjaci.net (13.07.2012.)

 

***

Genocid u Prozoru

Općina Prozor nalazi se na ušÄ‡u rijeke Rame u Neretvu, u sjevernoj Hercegovini, na veoma važnoj putnoj komunikaciji prema srednjoj Bosni. Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane (HVO) su 23. oktobra 1992. godine, masovnom upotrebom teških artiljerijskih oruÄ‘a, oklopno-mehanizovanih sredstava, kao i masovnom upotrebom pješadijskih jedinica, napali grad Prozor. Tom prilikom angažovane vojne jedinice su izvršile teško bombardovanje gradskog središta, što je izazvalo velike materijalne štete na stambenim i privrednim objektima u dijelu grada kojeg su, uglavnom, naseljavali Bošnjaci. Prilikom ulaska u grad hrvatske snage su ubile, a potom teže i lakše ranile više lica. Po ulasku u Prozor HV i HVO su svo bošnjačko stanovništvo koje nije uspjelo da izbjegne prema Jablanici ili u obližnje šume, deportovali u unaprijed pripremljene zatočeničke objekte, a vojno sposobne muškarce u prve logore na području paradržavne zločinačke tvorevine tzv. „Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne“. Prilikom zauzimanja Prozora i neposredno poslije toga, veloikohrvatske vojne snage su zapalile 71 bošnjačku kuću, zatim 39 ugostiteljskih i 11 drugih privrednih objekata u vlasništvu Bošnjaka, te oduzele 110 motornih vozila različitih tipova i namjene. Velikohrvatske snage su na području općine Prozor izvršile brojne masovne i pojedinačne pokolje bošnjačkog civilnog stanovništva, posebno u naseljima Blace, Klek, Parcani, Paroš, Tolovac, Duge, Škrobućani, TošÄ‡anica, Orašac, Lapsunj, Heljdovi, Here, ŠÄ‡ipe, Krančići  i Donja Vast. U toku 1993. godine HVO je izvršio skoro potpuno protjerivanje bošnjačkog stanovništva sa okupirane teritorije. Vojno sposobni Bošnjaci (oko 1.000) su deportovani u logore u Prozoru ili zapadnoj Hercegovini. Dana 28. avgusta 1993. godine, HVO je uhapsio preostalo civilno stanovništvo, potovario ih u kamione i preko sela Kućani protjerao. Tada je u jednom klasičnom getu, u dijelu Prozora koji se zove PograÄ‘e, HVO ostavio da životare ukupno 128 lica bošnjačke nacionalnosti, uglavnom članove porodica majstora koji su bili potrebni za održavanje ratne tehnike HVO-a. U toku zatočenja u logorima HVO-a naročito su bili torturi izloženi logoraši u Vatrogasnom domu u Prozoru i Srednjoškolskom centru, gdje su premlaćivani i mučeni do smrti. Postoje brojne izjave o strijeljanju civila Bošnjaka na lokalitetu Duška Kosa. Desetine žena i djevojaka je silovano, a zabilježena su i seksualna iživljavanja nad muškarcima, meÄ‘u njima i prisiljavanje na seksualni odnos sa krmačom. Dana 31. jula 1993. godine pripadnici vojne policije HVO brigade “Rama” su iz logora u Srednjoškolskom centru u Prozoru izveli više od 50 logoraša i koristili ih kao živi štit na Crnom Vrhu (Makljen) protiv pripadnika Armije RBiH, koje su povezali u dvije grupe. Od toga je jedna grupa od 26 logoraša uspjela da pobjegne na teritoriju pod kontrolom Armije RBiH, a drugu su pripadnici HVO-a brutalno s leÄ‘a likvidirali. Njihova tijela su pronaÄ‘ena i ekshumirana iz sekundarne masovne grobnice u selu Lapsunj. U Prozoru je ubijeno 254 bošnjačkih civila: muškaraca, žena i djeca.

 

                                                                                                            Bosnjaci.net (23.10.2012.)

 

 

***

Genocid u Vlasenici

 

Općina Vlasenica se nalazi u sjevernoistočnom dijelu Bosne i Hercegovine, u regiji srednje Podrinje, na sjeveroistočnoj strani planine Javor. Geografsko-strateški položaj Vlasenice je bio vrlo važan za ostvarenje velikosrpskih planova, zbog činjenice da spaja teritorije sa srpskom većinom od Sarajeva do Zvornika, odnosno sa Republikom Srbijom.

Početkom agresije Srbije i Crne Gore na meÄ‘unarodno priznatu nezavisnu i suverenu državu Republiku Bosnu i Hercegovinu, Jugoslovenska narodna armija i druge srpske oružane formacije iz Srbije i Crne Gore, uključujući i specijalne jedinice MUP-a Srbije, zajedno sa srpskim kolaboracionističkim snagama iz Bosne i Hercegovine, izvršile su oružani napad na ovu regiju. JNA je zauzela grad Vlasenicu 21. aprila 1992. godine. Ostala sela i općine su okupirane u periodu od 1. maja 1992. do 13. marta 1993. godine. Bošnjake su, nakon zarobljavanja, zatvarali i prebijali u lokalnoj stanici policije, Sudu, Općini, školama i drugim objektima, a kasnije u formiranom koncentracionom logoru „Sušica“, gdje je ubijen odreÄ‘eni broj zatočenika, a nekoliko žena silovano. U napadu i zauzimanju enklave Cerska, te zločinu genocida, pored srpskih formacija iz Bosne i Hercegovine, u periodu od avgusta 1992. godine do marta 1993. godine su učestvovale i vojne jedinice iz dva korpusa iz Srbije (Novosadski i Valjevski). U gradu Vlasenici i svim pripadajućim naseljima ove općine, kao i u sigurnoj zoni UN-a Srebrenica, u kojoj su preživjeli Bošnjaci Vlasenice potražili spas, velikosrpske snage su ubile oko 2.600 Bošnjaka. Od tog broja, u sigurnoj zoni UN-a Srebrenica, ubijeno je oko 1.100 Bošnjaka. Od ukupnog broja Bošnjaka Vlasenice (18.727), srpske snage su prisilno protjerale oko 16.000 Bošnjaka, uništeno je 25 vjerskih objekata koji su predstavljali glavni simbol vjerske i kulturne baštine. Oko 700 žena iz Vlasenice izloženo je najtežim oblicima torture, a veliki broj njih silovano. Kroz logor „Sušica“ prošlo je preko 8.000 Bošnjaka. Od ukupno 14.037 punoljetnih stanovnika Bošnjaka, sa pravom glasa, koliko ih je bilo na području općine Vlasenica 1991. godine, šest godina kasnije, dakle, 1997. godine, u Vlasenici je živjelo samo sedam punoljetnih Bošnjaka. Dakle, 14.030 punoljetnih stanovnika općine Vlasenica, bošnjačke nacionalnosti, je ubijeno ili prisilno protjerano.

Za zločin genocida, zločine protiv čovječnosti i ratni zločin nad Bošnjacima općine Vlasenica pred MeÄ‘unarodnim tribunalom za ratne zločine u Hagu  optuženi su; Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Ratko Mladić i Dragan Nikolić.

Mnogi počinioci zločina još uvijek nisu procesuirani. Ovo su egzaktni podaci, činjenice i dokazi, koji neoborivo potvrÄ‘uju da su nad Bošnjacima Vlasenice izvršeni brojni zločini, pa i zločin genocida, i da je stvarna namjera Srbije, na čelu sa Slobodanom Miloševićem i rukovodstva Republike srpske, na čelu sa Radovanom Karadžićem, bila uništenje i prisilno protjerivanje Bošnjaka, kako bi oteli njihova imanja i genocidom uspostavili velikosrpsku paradržavnu tvorevinu.

 

 

                                                                                                                                 Bosnjaci.net (02.10.2012.)

 

 

                                                                ***

Genocid u Srebrenici

Srebreničku enklavu Vijeće sigurnosti UN-a  je 1993. godine proglasilo „sigurnom zonom“, a zauzele su je srpske snage 11. jula 1995. godine. Genocid u Srebrenici dogodio se, dakle, pred očima cijelog svijeta, dok je enklava bila pod zaštitom snaga UN. Licemjernu meÄ‘unarodnu politiku nečinjenja, svojim životima skupo su platili srebrenički Bošnjaci. Početkom jula 1995. godine, komanda Drinskog korpusa poduzela je neposredne pripreme za vojnu operaciju protiv “sigurne zone” Srebrenica. Operacija je nazvana “Krivaja ’95.” Ofanziva Oružanih snaga “Republike Srpske”, uz zajedničko djelovanje jedinica iz Savezne Republike Jugoslavije, te dobrovoljaca iz Rusije i Grčke, započela je 6. jula 1995. godine. Bošnjaci su od UNPROFOR-a tražili da im vrati oružje koje su predali kao dio Sporazuma o demilitarizaciji iz 1993. godine. Zahtjev je odbijen uz obrazloženje kako je UNPROFOR odgovoran za odbranu enklave. Oružane snage “Republike Srpske” su,  djelujući zajedno sa jedinicama iz Srbije i “Republike Srpska krajina” te stranim plaćenicima, deportirale sve bošnjačke žene i djecu iz Potočara a na hiljade muškaraca i dječaka, koji su, nakon zauzimanja Srebrenice, pokušali pobjeći, zarobili, zatočili, likvidirali a potom zatrpali u masovne grobnice na skrivenim mjestima. Za četiri dana, na stravičan način, likvidirano je preko 8.000 Bošnjaka.

U toku samo jedne sedmice na stotine živih je zakopano, muškarci, žene i dječaci su sakaćeni i klani, djeca mučki ubijana pred očima svojih majki, silovane žene i djevojke, prisilno premješteno oko 30.000 ljudi, uglavnom žena i djece. O tim stravičnim scenama nezamislivog divljaštva postoje brojni dokazi, o čemu svjedoče masovne grobnice - primarne, sekundarne i tercijarne. To su, prema meÄ‘unarodnim sudovima, monstruozne scene napisane na najmračnijim stranicama ljudske historije.

Ujedinjene nacije nisu željele, niti su pružile podršku u odbrani teritorije, zaštiti i spašavanju civilnog stanovništva, za šta snose punu odgovornost. MeÄ‘unarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, Evropski parlament i Ured visokog predstavnika za BiH, okarakterizirali su pokolj u Srebrenici kao genocid, dok je Evropski parlament u januaru 2009. godine proglasio 11. juli kao "Dan sjećanja na genocid u Srebrenici".

Kazna za zločince i pravda za žrtve je trajan zadatak i obaveza, kako se genocid više nikada i nigdje ne bi ponovio. U godini kada se navršava 20 godina od genocida u Srebrenici, najvećeg zločina poslije Holokausta u Evropi, ukazujemo na značaj i važnost kulture sjećanja i pamćenja. Patnja žrtava traje 20 godina, rane žrtava još krvare. Genocid u Srebrenici nije samo pitanje Bosne i Hercegovine, nego je mrlja na obrazu cijelog svijeta. Važno je ukazati na potrebu institucionalizacije kulture pamćenja genocida kako bi buduća pokoljenja na temeljima istine mogla graditi prosperitetnu i svijetlu budućnost, jer onaj ko ne pamti zaslužuje da mu se zlo ponovi. Iz teških lekcija srebreničke i bosanskohercegovačke prošlosti neophodno je izvući poruke i pouke za efikasno djelovanje i izgradnju bolje budućnosti.

 

                                                                                  Bosnjaci.net  (05.06.2012.)

 

 

 

 

 

***

Genocid u Sanskom Mostu

U Sanskom Mostu zločini nad Bošnjacima počinju nasilnim preuzimanjem vlasti od strane srpskih snaga. Zločinu je prethodio povratak 6. lake partizanske brigade JNA, koja je od 1991. godine bila angažirana u agresiji na Republiku Hrvatsku, nakon čega je uslijedilo njeno rasporeÄ‘ivanje za napad na Bošnjake i Hrvate općine Sanski Most. Već u aprilu 1992. godine, jedinica preuzima kontrolu nad svim važnijim objektima u gradu, da bi u junu iste godine srpske snage u potpunosti okupirale ovu općinu. Pripadnici srpskih snaga vršili su granatiranja civilnih objekata, od čega su ubijeni i ranjeni brojni civili. Vršene su pljačke i uništavanje imovine, razdvajani su muškarci od žena i odvoÄ‘eni u već unaprijed pripremljena mjesta zatočenja. Zatočenici su izloženi ubijanju, fizičkom i psihičkom maltretiranju. Prva masovna ubijanja izvršena su u maju, kada su u selu Kljevci, zaseoku Begići, srpski vojnici ubili sve muškarce. Bošnjaci su natjerani da skoče sa mosta u Sanu i onda su ubijani u vodi. Oni koji nisu bili pogoÄ‘eni morali su ponovo skakati sa mosta. Pored ubijanja i premlaćivanja Bošnjaka, vršena su i silovanja Bošnjakinja. Početkom juna 1992. godine, započeo je široki napad srpskih snaga na Stari Majdan, kao i susjedna sela, Staru Rijeku, Briševo i Bartikovce. Tom prilikom najveći broj mještana protjeran je iz svojih kuća, veliki broj civilnih objekata je uništen ili spaljen. Najveći zločin počinjen je u selu Briševo, gdje je samo u jednom danu ubijeno oko osamdeset civila. Muškarci, žene i djeca iz Starog Majdana zatočeni su u halu Krings, koncentracioni logor, pri čemu je ubijeno 36 civila. Zatvaranje i teško premlaćivanje vršeno je na nekoliko mjesta koji su pretvoreni u logore. Na prostoru općine Sanski Most bilo je više od 20 logora i drugih mjesta zatočenja. Kao i u svim ostalim dijelovima Bosanske krajine isti scenario se odvijao i u Sanskom Mostu - ubijanje i zatočenje u koncentracione logore. Nehumana i nečovječna postupanja prema civilima posebno su bila izražena u logorima: “Betonirka“, “Sanakerm“, Sportska dvorana, zgrada MUP-a i fabrika “Krings“. 

Masovna ubijanja su vršena i u Lušci Palanci. Većina muškaraca je završila u logoru „Manjača“. Veliki broj stanovnika je protjeran sa svojih ognjišta. U Sanskom Mostu su tokom agresije porušene sve džamije i katoličke crkve. Najteži period za Sanski Most desio se neposredno pred njegovo osloboÄ‘enje.

Ubijanje i bacanje u masovne grobnice vršeno je bez obzira na godine. Tako su ubijani Bošnjaci od jedne do devedeset godina starosti. U sedam masovnih grobnica prosjek ubijenih je od 20-30 godina, u 10 masovnih grobnica prosjek je od 30-40 godina starosti, ubijeni u prosjeku od 40-50 godina pronaÄ‘eni su u osam masovnih grobnica i preko pedeset godina starosti u samo jednoj masovnoj grobnici. Ovi podaci govore da je glavni cilj zločinaca bio ubijanje ljudi i žena u najproduktivnijim godinama u fizičkom, psihičkom i reproduktivnom periodu života.

Ubijeni Bošnjaci općine Sanski Most (oko 800 žrtava genocida) pronaÄ‘eni su u 30 masovnih grobnica. Najveća masovna grobnica je Hrastova glavica i Sasina. Velik broj Bošnjaka općine Sanski Most trajno se iselio i živi u mnogim zemljama širom svijeta.

 

                                                                                                                                          Bosnjaci.net (11.09.2012.)

 

 

 

***

Genocid u Brčkom

 

Općina Brčko nalazi se na krajnjem istoku Bosanske Posavine, odnosno, u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine. Organizovani zločini u Brčkom počeli su 30. aprila 1992. godine, kada je JNA digla u zrak dva mosta na rijeci Savi. Na mostu su se u to vrijeme nalazila tri autobusa, koji su se vraćali iz Evrope, kao i jedan broj izbjeglica, koji su čekali na prelaz preko mosta. Nakon tog dogaÄ‘aja, otpočeo je teror hapšenja i zatvaranja, te nasumična i planska ubistva. Tako su u gradu i predgraÄ‘u formirani mnogi sabirni centri i logori u kojima je ubijeno nekoliko hiljada Bošnjaka, kao što su: Bolnica, Stara Džamija, Autoprevozničko preduzeće “Laser”, hotel „Posavina”, Kasarna, zgrada SUP-a, Fiskulturni dom “Paratizan”, te “Luka”, kafana “Westfalija”, Brezovo polje, Fast food restaurant, Majevica i hotel “Galeb”. U tim sabirnim centrima kontinuirano su vršeni najveći zločini, razni oblici psihičkog i fizičkog maltretitanja, premlaćivanja, sakaćenja, silovanja, do najgnusnijih oblika ubijanja. Kao posebno gnusan čin koji nije zaobišao ni općinu Brčko bila su brojna silovanja Bošnjakinja. Po nekim procjenama, u Brčkom je silovano oko 500 djevojčica, djevojaka i žena. Zločin silovanja vršen je na više lokacija, meÄ‘u kojima su najzloglasnije: kafana „Vestfalija“, hotel „Galeb“, bar „Doma kulture“ i sala kina „OsloboÄ‘enje“. Masovna ubistva, kao najteži oblici zločina protiv čovječnosti i meÄ‘unarodnog prava svakodnevno su vršena u brčanskim koncentracionim logorima, posebno u logoru „Luka“, gdje je na hiljade Bošnjaka bilo zatočeno. Uslovi i postupci kojima su podvrgavani zatočenici u tom logoru bili su užasni i podrazumijevali su redovna ubistva, premlaćivanja i silovanja. Prema raspoloživim podacima, ubijeno je oko 3.000 ljudi, pri čemu je, prema Izvještaju Ekspertne komisije za istraživanje kršenja meÄ‘unarodnog humanitarnog prava Ujedinjenih nacija, “više od 2.000 muškaraca“ ubijeno u logoru Luka i “bačeno u rijeku Savu“. Jedan od dokaza genocidne politike i prakse prema Bošnjacima je i miniranje džamija u Brčkom, u ljeto 1992. godine, i prisilno protjerivanje preostalih Bošnjaka. Za počinjeni genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine u Brčkom, pred MeÄ‘unarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Hagu optuženi su Slobodan Milošević, Vojislav Šešelj, Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Momčilo Krajišnik, Goran Jelisić i Ranko ÄŒešić. Pred ovim Sudom, Goran Jelisić je osuÄ‘en na 40, Ranko ÄŒešić na 18 godina zatvora, Momčilo Krajišnik na 27 godina i Biljana Plavšić na 11 godina zatvora. Osnovni sud u Brčko Distriktu, izrekao je kaznu od 15 godina zatvora Kosti Kostiću zbog silovanja i ubistva Bošnjaka tokom 1992. godine. Isti sud je 18. oktobra 2005. godine donio presudu za ratni zločin protiv civilnog stanovništva protiv Konstantina Simonovića i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od šet godina u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 29.12.2004. godine. Ovako mala kazna je donesena iz razloga što je Simonović priznao krivicu iz svih sedam tačaka optužnice. Pored navedenih, prvostepenom presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH osuÄ‘eni su Fikret Hasanović i Pepo Pavić na kaznu zatvora od po šest godina, zbog počinjenog krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

 

                                                                                                            Bosnjaci.net (19.06.2012.)

 

 

                                                                ***

Genocid u Sarajevu

Opsada Sarajeva, koja je trajala od 1992 do 1996. godine, bila je jedna od najdužih opsada u povijesti modernog ratovanja i najduža opsada jednog glavnog grada ikada. SprovoÄ‘enjem zabranjenog, opsadnog načina ratovanja, u Sarajevu je vršena koordinirana, dugotrajna, i sistematska kampanja granatiranja i snajperskog djelovanja po civilnom stanovništvu i civilnim objektima, iz artiljerijskog, minobacačkog i pješadijskog oružja. Na ovaj način ubijeno je i ranjeno na hiljade civila svih starosnih dobi, uključujući i djecu. Civili su bili meta na ulicama, stanovima, u redovima za vodu, hljeb, ogrjev i drugim mjestima. GaÄ‘ana su i djeca u školama, na igralištu, školi, porodilištu i vrtićima. Oko 340.000 stanovnika držano je u opsadi, pri čemu su bili izloženi intenzivnoj neselektivnoj artiljerijskoj i snajperskoj vatri.

Kao posljedica granatiranja i veoma snažnih artiljerijskih i tenkovskih napada, uključujući i zapaljive granate, na civilne ciljeve u Sarajevu, zapaljeni  su BašÄaršija, centar starog dijela grada Sarajeva, Nacionalna i univerzitetska biblioteka, Željeznička stanica, Zetra, Olimpijska dvorana i drugi objekti. Granatirane su, takoÄ‘er, mnoge stambene zgrade u centru Sarajeva, tržnice, tramvaji i punktovi za snabdijevanje vodom. Žrtvama su nanošene teške povrede, zbog kojih su trpjele ozbiljne tjelesne i duševne posljedice. Srpski snajperisti (izrazito vješto i dobro obučeni) nisu birali ciljeve žrtve, već su ubijali sve redom. Agresor je bio jasan u namjeri da zatre kulturni i vjerski identitet jednog naroda. Štaviše, „Sarajevsko-romanijski korpus” organizirao je posebne obuke za snajperiste u kasarni lociranoj na Jahorini. Granatiranje minobacačima bilo je svakodnevna pojava, s osnovnim ciljem ubijanja i ranjavanja civilnog stanovništva. Haški tribunal (ICTY) je, i na osnovu istraživanja Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i meÄ‘unarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, pored ostalog, procijenio da “ukupan broj umrlih na području 6 sarajevskih općina: Centar, Ilidža, Novi Grad, Novo Sarajevo, Stari Grad i VogošÄ‡a, u periodu od aprila 1992. do decembra 1995. godine, iznosi 18.889. Raspoloživi i jasni dokazi potvrÄ‘uju postojanje subjektivnog elementa genocida - namjere „mens rea“ - za izvršenje genocida nad Bošnjacima u Sarajevu i Republici Bosni i Hercegovini. S tim u vezi, podsjećamo na dokaze o genocidnoj namjeri srpskog rukovodstva za formiranje jedinstvene srpske države, od kojih se većina odnosi na Sarajevo, a koje su javno iznosili najviši zvaničnici koji su neposredno radili na tom zajedničkom udruženom zločinačkom poduhvatu genocidnog karaktera. Grad u dolini Miljacke, okružen planinama na koje je postavljeno 260 tenkova, 120 minobacača i mnogo oružja manjeg kalibra. JNA potpomognuta lokalnim teroristima  okružila je grad i počela stezati omču oko 500.000 stanovnika. 02.05.1992. godine grad je potpuno zatvoren. Prema procjenama, na Sarajevo sa okolnih brda ispaljeno 500.000 projektila. U prosjeku je na grad padalo 329 granata dnevno. Rekord od 3777 artiljerijske municije zabilježen je 22.07.1993. godine. Ubijeno je 11.541 osoba, od kojih 1600 djece. Više od 50.000 je teže i lakše ranjeno. Opsada je trajala 1425 dana. Iako je rat okončan potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma 14.12.1995. godine, prema podacima Armije RBiH opsada je okončana 29.03.1996. godine. Projektil ispaljen 09.01. te godine, s Grbavice, tada još pod kontrolom vojske Rs, pogodio je tramvaj i ubio jednu ženu te ranio 19 ljudi. To su bile posljednje žrtve opsade.

 

                                                                                                                                      Bosnjaci.net (28.05.2012.)

 

 

***

 

Genocid u Kozarcu

Na širem području Kozarca živjelo je oko 27.000 nesrba, a od 4.000 stanovnika gradića Kozarca, 90% su bili Bošnjaci. Nakon velikosrpske okupacije i nasilnog preuzimanja Prijedora došlo je do zategnutosti izmeÄ‘u novih srpskih vlasti i Kozarca, u kojem se nalazila velika koncentracija bošnjačkog stanovništva općine Prijedor. Kao posljedica ove zategnutosti, etnički miješane kontrolne punktove su dopunjavali i kasnije ih zamijenili srpski kontrolni punktovi, postavljeni na raznim mjestima širom Kozarca. Dana 22. maja 1992. isključene su telefonske linije i postavljena je blokada Kozarca, što je veoma otežavalo ulazak i izlazak iz Kozarca. Proširile su se glasine o egzodusu Srba iz Kozarca. Teritorijalnoj odbrani Kozarca upućen je ultimatum, kojim se tražilo da se TO i milicija obavežu na lojalnost i podrede novim vlastima u tzv. „srpskoj općini Prijedor“, te da predaju sve oružje kojim raspolažu. Nakon isteka ultimatuma, 24. maja 1992. godine, napadnut je Kozarac. Napad je započeo teškim granatiranjem, nakon čega je uslijedio prodor tenkova i pješadije koja je nakon ulaska počela paliti bošnjačke kuće jednu za drugom. Prema raspoloživim podacima, u periodu do 28. maja 1992. godine uništeno je  oko 50% Kozarca, dok je preostala šteta nastala u razdoblju izmeÄ‘u juna i avgusta 1992. godine. Nakon što je grad očišÄ‡en od starosjedilaca, kao i u ostalim pretežno bošnjačkim područjima, vojnici su krali i pljačkali, sve dok Kozarac, prema opisu nekoliko svjedoka, nije ostao "bez života". Prilikom napada strogo se vodilo računa da se ne nanese šteta srpskoj imovini, što potvrÄ‘uju dokazi o upotrebi natpisa - "Srpska kuća - ne diraj!" - na srpskoj imovini, a Srpska pravoslavna crkva je, za razliku od džamije, preživjela napad. Azra Blažević je svjedočila da su poslije postizanja sporazuma koji je dozvoljavao ljudima da napuste Kozarac 26. maja 1992. vojnici povezani sa srpskim snagama naredili jedinoj Srpkinji koja je ostala u bolnici da pokaže svoj stan, kako ga ne bi oštetili. Krajem 1992. godine postignut je sporazum koji je dozvoljavao ljudima da se predaju i napuste grad. U tom periodu istovremeno se sastaju  visoki vojni oficiri radi instrukcija o napadu na Kozarac. General-potpukovnik Talić, kao komandant Banjalučkog korpusa, 5. korpusa bivše JNA, obaviješten je da je 800 ljudi ubijeno prilikom napada na Kozarac i da je 1.200 zarobljeno. Napad na Kozarac, kao i sve aktivnosti vezane borbu, morao je u skladu sa procedurom vojnog zapovjednistva odobriti general-potpukovnik Talić, koji je jedini i mogao narediti da se jedinice angažuju u borbenim dejstvima. Za vrijeme napada civilno stanovništvo potražilo je zaklon na raznim mjestima, a sa ulaskom u Kozarac srpske pješadije, koja je tražila da ljudi napuste svoja skloništa, formirale su se duge kolone civila koji su prebacivani na mjesta odakle su odvoÄ‘eni u logore. Do kraja ljeta područje je napušteno, a zgrade koje nisu oštećene za vrijeme napada, naknadno su opljačkane i uništene. Vremenom su se malobrojni srpski stanovnici vratili, a Srbi raseljeni sa drugih područja doselili su se u Kozarac. Za razliku od Prijedora, u Kozarcu ima nešto više bošnjačkog povratka, ali se oba mjesta uklapaju u realizirani cilj velikosrpskog genocidizma.

 

 

 

      Bosnjaci.net (26.06.2012.)

 

 

 

 

 

 

 

***

 

Genocid u Stupnom Dolu kod Vareša

 

Pripadnici specijalne jedinice Hrvatskog vijeća odbrane su 23.10.1993. godine u Stupnom Dolu kod Vareša ubili 38 Bošnjaka, od čega 17 žena, petero djece, kao i veći broj staraca. Jedanaest civila je živo zapaljeno. NajmlaÄ‘a ubijena žrtva imala je dvije, a najstarija 74 godine. Spaljeno je 58 kuća i mjesna džamija. Selo je potpuno uništeno. Zločinci su pokušali da prikriju zločin, ali su jedinice Ujedinjenih nacija ušle u selo i svjedočile užasu koji su pripadnici Hrvatskog vijeća odbrane ostavili iza sebe. U samom gradu Varešu su otvoreni logori u koje su odvoÄ‘eni muškarci bošnjačke nacionalnosti, gdje su bili izvrgnuti torturi i premlaćivanju, od čega pojedinci i danas imaju trajne posljedice. Silovanje i pljačka su bili sastavni dio ovog udruženog zločinačkog poduhvata. Ni graÄ‘evine od vitalnog interesa za općinu Vareš, nisu ostale pošteÄ‘ene.

Za ovaj zločin procesuirani su Ivica Rajić, Dominik Ilijašević Como i Miroslav Anić, kao i šestorica političkih i vojnih voÄ‘a samoproglašene paradržave „Herceg-Bosne“. Haški tribunal osudio je 2006. zapovjednika Hrvatskog vijeća odbrane Ivicu Rajića na 12 godina zatvora zbog zločina i kršenja Ženevskih konvencija u Stupnom Dolu. On je, naime, priznao krivnju za sudjelovanje u napadu na Stupni Do. MeÄ‘u dokumentima koji su teretili Rajića bila je i naredba njegovog nadreÄ‘enog, Slobodana Praljka: “Sredite situaciju u Varešu i okolini bez milosti prema bilo kome”. Stupni Do je bio dio provoÄ‘enja te naredbe. Praljak je, zajedno sa najvišim političkim i vojnim liderima takozvane „Herceg-Bosne“, Jadrankom Prlićem, Brunom Stojićem, Valentinom Ćorićem, Berislavom Pušićem i Milivojem Petkovićem prvostepeno optužen za progone Bošnjaka, ubojstva, okrutne postupke, pljačku i uništavanja bošnjačkih sela u okviru udruženog zločinačkog poduhvata. Haški tribunal je presudio da ovi zločini spadaju u zločine protiv čovječnosti, kakvi su dobili pravosudni pečat u mnogobrojnim presudama protiv hrvatskih političkih, vojnih zapovjednika i vojnika. Još jednom podjećamo da ratni zločin ne zastarijeva. Udruženi zločinački poduhvat kolektivnog uništenja Bošnjaka Stupnog Dola prema rezultatima nauke o genocidu je genocid. Jednako tako, Bošnjaci Lašvanske doline su bili predmet progona na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, predmet namjerne diskriminacije u kontekstu široko rasprostranjenog napada na civile u toj regiji, masovnih ubistava, silovanja, zatvaranja u logore, kao i uništavanja privatne imovine i kulturno-vjerskih objekata. Kolektivno uništiti živote je zločin nad zločinima i nešto što je rezultat udruženog plana, nastojanja i akcije. Takvi zločini se moraju kazniti kroz internacionalne i nacionalne sudske institucije. ÄŒetvrt stoljeća poslije zločina u Stupnom Dolu vidimo da su svježe rane, da nije još učinjeno ono što smo bili dužni da učinimo. Nisu kažnjeni svi oni koji su planirali zločin i oni koji su ga izvršili. Genocid u Ahmićima je ogledalo genocida u Stupnom Dolu. Prema podacima Instituta za istraživanje genocida Kanada, 2.000 Bošnjaka iz Lašvanske doline i susjednih mijesta ubijeno je ili nestalo tokom perioda agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Istraživači genocida i aktivisti za ljudska prava i slobode, članovi Interancionalnog ekspertnog tima Instituta za istraživanje genocida, Kanada - ne traže osvetu, već samo istinu o zločinu i pravdu za žrtve zločina. Niko nema pravo da zaboravi genocid u Stupnom Dolu, niti ma koji zločin - jer zaborav zločina raÄ‘a novi zločin.

 

                                                                                                                                                               (23.10.2017.)

 

 

***

Genocid u Nevesinju

Nevesinje je općina na jugoistoku Bosne i Hercegovine, u istočnoj Hercegovini, u sastavu bh. entiteta Republika srpska. Usljed historijskih previranja i pod uticajem velikih sila, ali i usljed kontinuiranih zločina nad Bošnjacima, za koje nikada niko nije odgovarao, etnička slika Nevesinja se drastično mijenjala na štetu Bošnjaka. Prema Popisu stanovništva iz 1991. godine Nevesinje je imalo 22,95% Muslimana (Bošnjaka). Na prvim višestranačkim izborima u Nevesinju 1990. godine, pobijedio je Srpski pokret obnove i od 40 mandata u općinskoj Skupštini osvojio je 17. U vremenima pripreme agresije, u Srpskoj pravoslavnoj crkvi pop Karan je proglasio Arsena Grahovca četničkim vojvodom, što dokazuje duboku involviranost srpskog klera u nezapamćeni zločin genocida koji je uslijedio. Kao rezultat reinkarnacije četništva je i formiranje odreda “KaraÄ‘orÄ‘e“ i postavljanje prvih barikada u Bišini. Nakon dolaska Radovana Karadžića i Vojislava Šešelja, u Nevesinju vlast preuzima Srpska demokratska stranka i aprila mjeseca 1991. godine, iz nevesinjske Skupštine su protjerani svi Bošnjaci i Hrvati. Takva nelegalna Skupština je donijela odluku da se Nevesinje pripoji tzv. Srpskoj autonomnoj oblasti Hercegovini. U Nevesinje su 19. septembra 1991. godine upali  srpsko-crnogorski rezervisti, što je izazivalo neviÄ‘enu euforiju i oduševljenje kod srpskog stanovništva, nakon čega je odmah počela pucnjava po bošnjačkim kućama, minirane se brojne radnje, stambeni i vjerski objekti. Prva hapšenja su izvršena 5. maja 1992. godine,  kada su odvedeni najugledniji Bošnjaci na “ispitivanja“, što je jasan signal ostalom stanovništvu Nevesinja da privremeni spas potraži u selima Gornjeg polja. Nevesinjski Srbi, potpomognuti JNA, rezervistima i brojnim drugim banditskim formacijama su 14. juna 1992. godine, u ranu zoru, napali selo Žulja, čime je počeo najbrutalniji napad na nevesinjske Bošnjake. Preživjelo stanovništvo nevesinjskih sela se danima, bez vode i hrane, planinskim bespućima, probijalo preko planine Velež i Podveleškog platoa prema slobodnoj teritoriji Mostara, dok su se druge grupe probijale preko planine Crvanj za Bjelimiće, zatim za Konjic. Kao neoborivi dokaz da je na teritoriji Nevesinja u junu i julu mjesecu 1992. godine izvršen genocid je činjenica da je ubijeno 301 lice bošnjačke nacionalnosti i 12 lica (ili 5,7%) hrvatske nacionalnosti. MeÄ‘u ubijenima je i 26-ero djece, a neka od njih nisu imala ni ime, jer su roÄ‘ena u zbjegu. Samu brojku ubijenih nadmašuje brutalnost samog zločina, jer su nevesinjski Bošnjaci ubijani na različitim mjestima i na različite načine, bez obzira na spol i godine starosti. NajmlaÄ‘a žrtva je bila beba od samo sedam dana, a najstarija je imala 92 godine. Žrtve genocida su ubijane, klane, žive spaljivane, bacane u jame, danima kasapljene i mučene, kidane su im uši, vaÄ‘ene oči, žive su zakopavane, javno na sred grada čerečene, bacane u čatrnje. Gotovo sve zarobljene žene i djevojke su silovane, a veliki broj nevesinjskih Bošnjaka i Hrvata je prošao razne koncentracione logore i kazamate. Od ukupnog broja žrtava genocida bošnjačke nacionalnosti ekshumirano je 171 lice, dok se za posmrtnim ostacima 130 lica još traga, kao i za četvero Hrvata. Na području Nevesinja su spaljeni svi stambeni i vjerski objekti, a neki od njih su bili pod zaštitom UNESCO-a, kao svjetska kulturna baština.

 

         (17.09.2018.)

 

 

 

 

Spomenici tzv. srpskim oslobodiocima kao svjedočanstvo genocida

 

Koga su oslobodili srpski oslobodioci u mjestima masovnih zločina nad Bošnjacima? Da li desetine spomenika u Republici srpskoj služe sakrivanju istine i prekrajanju historije? Specijalno za „Kulturu sjećanja“ istraživanje realizirao dr. Emir Ramić, direktor Istituta za istraživanje genocida Kanada.

***

 

Danas u Evropi, a vjerovatno i šire, ne postoji administrativna jedinica koja je do te mjere opsejdnuta izgradnjom spomenika kao što je to Republika srpska. Paradoks ovih spomenika jeste što se u mjestima gdje je izvršen genocid nad Bošnjacima slave oslobodioci. Od koga su to osloboÄ‘eni Prijedor, Bijeljina, Foča, Višegrad, Derventa, Nevesinje, Mrkonjić Grad, napose i Banja Luka? Umjesto starosjedilaca postoje spomenici u slavu oslobodilaca!

U Istočnom Sarajevu je prije neki dan otkriven spomenik negatoru genocida u Srebrenici, preminulom ruskom ambasadoru Vitaliju ÄŒurkinu. Ovog osmog novembra u Nevesinju je tako postavljen spomenik srpskim borcima, a u ovom malom gradu su od ruke srpskog borca ubijena 343 civila, ili više od 10 posto bošnjačke populacije. Srpski borci su i u Drugom svjetskom ratu ubili oko 200 Bošnjaka Nevesinja, tako da ovaj spomenik u Nevesinju nema šta drugo značiti osim proslavu oslobaÄ‘anja Nevesinja od bošnjačkih starosjedilaca. Slične priče i spomenike nalazimo u više desetina gradova i općina.

Višegrad prednjači po podizanju spomenika zahvalnosti srpskim oslobodiocima, četnicima i ruskim plaćenicima, iako je u ovom gradu, u kome su Bošnjaci činili većinu od 64 odsto ukupnog stanovništva, ubijeno preko 3000 bošnjačkih civila. Historija se ponovila, jer su u Višegradu, u periodu od 1941.-1945., četnici Draže Mihailovića takoÄ‘e pobili preko 3.000 Bošnjaka i iskorijenili preko 300 bošnjačkih porodica. Samo za pet dana oktobra 1943., četnici su ubili više od 2.000 Bošnjaka.

Prijedor je arhetipsko mjesto srpske proslave zločina i odbijanja moralnog suočenja. Gradske vlasti Prijedora ne samo da nemaju spremnosti da se izgradi spomenik za 3176 ubijenih civila, za mučilišta u Omarskoj, Keratermu, Trnopolju, za ponor Tomašice, za sve ono što Prijedor čini najvećim gradom-grobnicom u Evropi... Gradske vlasti Prijedora ne dozvoljavaju ni izgradnju spomenika za 102 ubijene prijedorske djece. U Prijedoru dominira spomenik pod nazivom „Za krst časni“, posvećen srpskim borcima koji su, dakle, odbranili Prijedor od djece i civila.

Iz Bijeljine je krenula genocidna agresija, preko Arkanovih ubica koji su djelovali pod komandom Beograda. Početkom aprila, za Bajram, u Bijeljini je ubijeno 48 civila, a onda sistematski protjerano 35.000 Bošnjaka. Na centralnom bijeljinskom trgu nema mjesta za žrtve, ali ima za Arkanove oslobodioce. U junu 2017. u Bijeljini je, uz pravoslavnu ceremoniju, otkriven spomenik isključivo srpskim majkama koje su izgubile svoje sinove. Bošnjačke majke su time označene kao majke drugog reda.

U Foči, u kojoj su Bošnjaci činili većinu, srpski borci su ubili deseti dio bošnjačke populacije, od ukupno 20.000 Bošnjaka. U trijumfu genocidne namjere Foča je preimenovanja u tzv. Srbinje, a većinski Bošnjaci su u potpunosti istrebljeni. Svi objekti koji su označavali muslimansku kulturu i tradiciju su sistematski uništeni: 17 gradskih džamija, meÄ‘u kojima i Aladža džamija iz XV stoljeća. U slavu zla podignut je spomenik tzv. oslobodiocima.

Nevjerovatna drskost zabilježena je na spomeniku srpskim borcima u Bosanskom Šamcu, gradu u kome je sala osnovne škole bila mučilište za nesrpske civile. Na ovom spomeniku je pored 114 imena srpskih boraca ispisano ime Dževada Nurkića, koji je kao 19-godišnjak ubijen na prinudnom kopanju rovova, a svojevremeno je njegova majka Semka, koja je bila žrtva silovanja, tražila da se ime njenog ubijenog sina izbriše sa spomenika.

I u Bosanskom Brodu, koji je odveć preimenovan u skladu sa političkom etničkog čišÄ‡enja, u centru postoji spomenik srpskim borcima, ali ne i ubijenim nesrpskim civilima, iako je u ovom gradu bilo masovnih zločina, poput onog u mjestu Kolibe, gdje je 16.04.1992. ubijeno deset Hrvata i trinaest Bošnjaka.

Posljednih godina Banja Luka prednjači. Glavni grad manjeg entiteta uglavnom ostaje izvan fokusa, iako je u Banja Luci ubijeno blizu 1000 civila, na hiljade ih je završilo u logorima, a oko 40.000 nesrba je protjerano iz gradskog jezgra. Nigdje nema spomenika civilnim žrtvama, pa ni Muratu Badiću koji je ubijen kamenovanjem prilikom polaganja kamena temeljca za Ferhadiju 2001. godine. Zato postoji i planira se mnoštvo spomenika onima koji su Banja Luku oslobodili od starosjedilaca. Ove godine je, tako, povodom Dana policije Republike srpske, otkriven je spomenik za 782 poginula policajca. Tim prilikom je intonirana himna Srbije "Bože pravde". Planira se i centralni megalomanski spomenik za sve poginule borce Vojske Republike srpske. Zasad se ne zna da li će se na ovom spomeniku naći imena na stotine presuÄ‘enih ratnih zločinaca, meÄ‘u kojima su i oni koji su osuÄ‘eni za genocid nad Bošnjacima. Vjerovatno hoće.

    

 

(Televizija Sarajevo, Emisija „Kultura sjećanja“, 14. izdanje, novembar 2017.)