SLOVO O KNJIGAMA - Knjiga o E. R.

 

 

 

 

 

SLOVO O KNJIGAMA

 

 

Prof. dr. Emir Ramić je jedan od najtraženijih i najuglednijih recenzenata knjiga koje se odnose na kulturu sjećanja. MeÄ‘u autorima koji se bave istraživanjem činjenica o genocidu nad Bošnjacima etablirano je mišljenje da dr. Ramić posjeduje onu akademsku širinu potrebnu za stručnu valorizaciju i hrestomatsku kontekstualizaciju pisanog doprinosa iz ove oblasti. Posve je razumljiv taj stav, budući da je dr. Ramić jedan od lidera naše kulture sjećanja, koji je na vrijeme prepoznao da genocid nad Bošnjacima mora biti pamćen institucionalno, i to u mreži internacionalne razmjene naučnih i drugih činjenica o ratnim zločinima i tretmanu žrtve, o pravu i pravdi, o zaboravu i sjećanju. Autori koji daju doprinos kulturi sjećanja, prirodno, žele da njihov rad bude valoriziran na najvišem nivo, i da se naÄ‘e u mreži internacionalne razmjene i dostupnosti. Prof. Ramić je, zasigurno, jedna od najpouzdanijih recenzentskih adresa za otvaranje ovakvih perspektiva. Zapravo, Institut za istraživanje genocida Kanada jedina je domaća institucija u inozemstvu koja je programski posvećena sakupljanju i distribuiranju činjenica o genocidu nad Bošnjacima. Utemeljitelj i prvi čovjek ovog Instituta, prof. Ramić, upućen je u recentnu produkciju iz ove oblasti, i odveć angažiran na predstavljanju knjiga o kulturi sjećanja, kao recenzent, kao promotor, ali i kao autor prikaza u mnogim medijima. Uvidom u ovo bogato polje djelovanja prof. Ramića susrećemo se sa brojnim knjigama koje su prošle valorizacijski i recenzentski angažman ovog istaknutog lidera naše kulture sjećanja. Prof. Ramić u svjim recenzijama nastoji u stilskom i jezičkom smislu uspostaviti most izmeÄ‘u materije i čitatelja, utoliko što naučni jezik ostavlja po strani, te nastoji emotivnim nabojem oplemeniti svoju preporuku i uspostaviti taj komunikacijski trokut: autor / knjiga – recenzent / kritičar – čitatelj / recipijent. Zapravo, emocija i jeste ono što čini najsnažniji motiv u prenošenju znanja, a knjige koje je recenzirao i predstavio prof. Ramić upravo nose tu silnu emotivnu energiju, sazdanu od bola i ponosa. Pred nama je jedan izbor recenzija dr. Emira Ramića, o knjigama koje zasugurno grade dobar dio bedema u tvrÄ‘avi kulture sjećanja.   

 

 

Melanž za memoriju jedne čaršije

Zijad Bećirević: “Historija Bosanske Dubice”, 2008.

Knjiga “Historija Bosanske Dubice” autora Zijada Bećirevića sastoji se od deset dijelova, u kojima nas autor provodi kroz Bosansku Dubicu, počev od perioda u kojima se pominju prvi tragovi njezina postojanja, preko otomanskog, austrougarskog, jugoslovenskog perioda, pa sve do njezina prikaza u dejtonskoj Bosni i Hercegovini. Ova uistinu vrijedna historijska knjiga je zapravo vidikovac u prošlost, dobra analiza sadašnjosti, a tako i potreban motiv na planu angažmana za bolju budućnost. Moto ove, do sada prve historije ovog grada na Uni, ponajbolje može biti opisan riječima Mula Mustafe Bašeskije: "Što se pamti, zaboravi se; što se piše, ostaje". Knjiga je koncipirana kao koristan bedeker za sve buduće istraživače prošlosti ovoga grada, ali i kao svojevrsni priručnik sa mnoštvom informacija o ovome gradu koje niko do sada nije sakupio na jedno mjesto i objavio u ovom obliku. Autor obuhvata obilje historijskih podataka iz svih historijskih perioda razvoja Bosanske Dubice. Knjiga ima čvrstu strukturu, pisanu publicističkim stilom, sa kratkim i jezgrovitim podacima, uz korištenje solidnog fondusa literature i fondova. Do sada nitko nije imao hrabrosti pozabaviti se sveobuhvatnom analizom historije ovog malog grada po prostoru, ali velikom po historijskim dogaÄ‘ajima, ne samo za Dubičane, već i za Bosnu i Hercegovinu. Jedan čovjek je godinama tiho i metodološki sakupljao, slagao i nizao biserje historijskih slika, što mozaik grada čine. Da, nenametljivo tiho, kao što to čine svi oni učenjaci, predani vremenu i prostoru u kojem žive, nijednoga trenutka ne zaboravljajući zabilježiti sve one značajne historijske trenutke, Zijad je u posljednjih nekoliko godina stvarao nešto što upravo listate i što vam preporučujem da sa pažnjom pročitate “Historiju Bosanske Dubice”, bivajući istovremeno kreator nekih novih vizija. Te nove vizije bi netko mogao i kritikovati i pitanjem: A zbog čega u knjizi nema ovoga ili onoga? No, prepustimo to pojedinačnom izboru svakoga od nas da, sagledavši suštinu, zaobiÄ‘e formu i prihvati kako je ovo, hvale vrijedno djelo, početak nekih novih vizija, te inspiracija za pisanje historije bosanskih gradova. Ovdje možete naći i ono što nikada u školi ne bi saznali. A šta?- upitaste se. Odgovor je jednostavan... Ostaviti iza sebe jedan autorski zapis koji će pomoći svakome od nas da posmatra svoj grad, svoju čaršiju, kao dio sopstvenog habitusa. Ljudi čine grad, ali i grad čini ljude. Ovo djelo Zijada Bećirevića ni u kom slučaju nije za jednokratnu upotrebu. Ovo je model ispisivanja lokalne memorije koji kao takav može biti samo dalje razvijan, očekujući još sveobuhvatnije sadržaje i od samog autora. „Historija Bosanske Dubice“ je melanž različitih pristupa uspješnog otkidanja od zaborava tla sa koga je Zijad ponikao. Autor bez lamentiranja opisuje svoj grad kroz historiju čovjeka i civilizacije. Svjestan ozbiljnosti posla koga je počeo, Zijad je ostavio je u amanet budućim generacijama da nastave istraživanje historije ovoga lijepog grada. To je poruka koja mnogih pasaža, kakav je ovaj: „Pravo i dužnost svakog od 8.000 prognanih Dubičana, je da se vrati u svoju Dubicu, u svoj dom. Ako se ne vratimo nismo sačuvali ono što su nam naši preci u dohovnom i materijalnom svijetu ostavili. Ako se vratimo možda naÄ‘emo novi početak u koji možemo osnovano vjerovati i onaj izgubljeni dio sebe za koji vrijedi živjeti.“ Bosanska Dubica je konačno dobila svoju historiju. I zaslužila je.

Bedem nezaborava na genocid u Prijedoru

“Logor”, web magazin Bosnjaci.net, 2008.

U subotu, 19.01.2008. godine, u prostorijama Bošnjačke islamske zajednice "Gazi Husrev Beg" Toronto, održana je treća kanadska promocija knjige "Logor", u izdanju web magazina Bošnjaci.net, posvećene genocidu u Prijedoru.  Ako se u cijeloj Bosni i Hercegovini traži grad koje je prošao kroz najteže, ljudskom umu nezamislive muke, čije su stanovnike zločinci krvavih ruku u dugim kolonama mrtvih tijela otpremali sa ovog svijeta, grad kojemu su ubili dušu i pretvorili ga u pustinju, onda tu mora biti spomenut Prijedor. Prijedorska mučilišta su bila prva koja je svijet u Bosni i Hercegovini otkrio, a slike iz njih užasnule su svijet. Knjiga “Logor” govori o tom zlu. Knjiga “Logor” je moćni krik za buÄ‘enje ustajalog svijeta koji se sve više guši u talogu svoje nemoći. Na kraju “Logor” je opomena sadašnjim generacijama da na listinama ove knjige buduće generacije moraju učiti. Dužni smo da ranu zvanu genocid nad Bošnjacima liječimo tako što nećemo dati da padne u zaborav, a onaj ko je zaboravi učinio je zulum sam sebi. Učinio je zulum svome narodu i svojoj državi. Učinio je zulum hiljadama humki koje prekriva zemlja bosanska, hiljadama očiju čije suze natapaju tu zemlju. Knjiga “Logor” je još jedan dokaz da je nad Bošnjacima izvršen genocid! Ona je prije svega  dug prema šehidima, da obezbijedimo istinu, zadovoljenje pravde i otkrijemo, privedemo sudu i procesuiramo zločince. Ona je doprinos pamćenju sistematskog mučenja i ubijanja Bošnjaka, žrtava velikosrpske zločinačke mašine smrti, koja je sprovodila u djelo pažljivo planiranu politiku genocida. Bošnjaci ne mogu promijeniti prošlost, ali sjećanje i pamćenje danas mogu sačuvati i kreirati sigurniju budućnost. Knjiga “Logor” je opomena civiliziranom svijetu da se genocid nad Bošnjacima desio zbog pasivnosti i šutnje tog svijeta i nevjerovatne okrutnosti zločinaca, u eri zaštite ljudskih prava i sloboda, na kraju 20. stoljeća, u srcu Evrope samo pola stoljeća nakon što je u Aušvicu rečeno: Nikad više! Ova knjiga se klanja sjenima bošnjačkih žrtava, ukazuje počast preživjelima iz logora i zahvalnost borcima Armije RBiH. Bošnjačko užasno iskustvo posljednjeg genocida učinilo je da moramo shvatiti da niko ne može pomoći Bošnjacima osim njih samih. Bošnjaci moraju duh opstanka i vjerovanja u sopstvene mogućnosti prenositi na mlade generacije. ÄŒinjenice iznešene u knjizi o počinjenim zločinima protiv čovječnosti i teškim povredama meÄ‘unarodnog humanitarnog prava koje su svojom surovošÄ‡u i bestijalnošÄ‡u zaprepastile cijeli civilizirani svijet, jasno govore da je nad Bošnjacima izvršen genocid sa ciljem smišljenog, organizovanog i sistematskog uništenja Bošnjaka, njihove kulture, historije, tradicije i duhovnosti. Cilj je bio ubiti što više Bošnjaka, silovati što više Bošnjakinja, razoriti što više bošnjačkog kulturnog i duhovnog blaga. Knjiga je opomena bošnjačkoj budućnosti da se bošnjačkoj sadašnjosti desio genocid, kuturocid, ekocid, urbicid, etnocid i elitocid. Ova knjiga je svojevrsna opomena čovjeku i čovječanstvu o neophodnosti stalne spremnosti za prepoznavanje zla u kojoj je zločin cilj, a ne posljedica rata. Ova knjiga poručuje Srbima da moraju osjećati saodgovornost za postupak svojih političkih i duhovnih voÄ‘a. Poslije čitanja ove knjige Bošnjaci se pitaju je li doista okončan genocid. Aveti zla još čekaju svoju šansu.

 

Odiseja sjećanja i sidro opomene

Šaban Nurić: “Bosniseja”, Izdavač: „Sabah“, New York, 2003.

Bosanski jezik je naslovom knjige Šabana Nurića – „Bosniseja“ dobio jednu novu riječ, čija semantika objedinjava bezgranični prostor bosanske tragedije. „Bosniseja“, kao lingvistička replika na Homerovu „Odiseju“, i semantička asocijacija na Odisejeva lutanja, ima mnogo šire značenje od svoga inspirativnog izvorišta. Bez obzira što je Nurićeva „Bosniseja“ podijeljena u dva dijela, koja se razlikuju i po stilskoj, i po strukturalnoj, pa u jednom nivou i po tematsko-idejnoj ravni, ova je knjiga prevashodno – autobiografska. Prvi dio knjige, naslovljen kao „Moji razlozi“, ispisan u 25 poglavlja, vezanih hronološkom fabulom, autobiografski je u svojoj suštini, iako se pisac koristi specifičnom kombinacijom literarnih i faktografskih sredstava. Drugi dio knjige, pod naslovom „Razmišljanja u dijaspori“, podijeljen u 32 zasebna, tematska teksta, takoÄ‘er je autobiografski, ali u indirektnom, podtekstualnom smislu. Iako Nurić najčešÄ‡e progovara iz pozicije trećeg lica, jasno je da su njegova interesovanja nametnuta njegovom sudbinom, kao paradigmom i mnogih drugih bosanskih sapatnika. „Bosniseja“ je priča Šabana Nurića. Ali, i priča u kojoj će mnogi prepoznati sebe, ili nekog bliskog. U prvom dijelu knjige Nurić ne skriva da kani ispisati svoja sjećanja na dramatična ratna vremena, u kojima će, kao i u svome životu, on biti glavni lik. Otud saznajemo ko je Šaban Nurić, čovjek koji je nerijetko bivao žrtva svojih principa, svoje vjere u ljude I poštenje. I ova knjiga je svojevrsna promocija Nurićeve nakane da istraje na svojim stavovima, da namiri račune makar tako što će ostaviti pisani trag o njima, o nama, i o sebi. Pred vremenima što dolaze, neko će se stidjeti, a neko rahat zaspati, vjerovatno. Temu o najbesramnijem periodu ljudske historije uzbudio je Šaban Nurić u svojoj - Bosniseji. Njihovo razobličavanje je samo dio „Bosniseje“, koja na svojevrstan način demaskira nitkove pojačanom afirmacijom ljudskog integriteta njihovih žrtava. Zločin protiv čovječnosti, prirode i savjesti na koji pristaje i u kojima sudjeluje svojom pasivnom voajerskom strašÄ‡u gotovo čitav ljudski rod, veći su i od svega što je sunce posvjedočilo, od kad je svijeta i vijeka. Analitički okvir „Bosniseje“ potpuno jasno svjedoči da je na zlodjelu agresija ne samo na teritoriju meÄ‘unarodno priznate države već prije svega na multidimenzionalno bošnjačko biće koje svjedoči božansku poruku o prihvatanju, poštovanju i priznavanju drugog i drugačijeg, pri čemu je to drugo i drugačije vjerskog, nacionalnog i kulturnog karaktera. Bosniseja svjedoči da je na djelu sihronizovan plan uništenja bosanskog duha - osvjedočen u bošnjaštvu i istinskom bosanstvu - kao jasnog i nepobitnog dokaza da je moguć život koji afirmira univerzalne ljudske vrijednosti i koji marganilizira distinktivne biljege religije, nacije, kulture, tradicije i civilizacije. „Bosniseja“ je potvrda da je pasivni svijet zajedno sa zločincima postao ogromna kaljuga, blato, tinja, mulj. Zapravo, svaki od ovih eseja zavreÄ‘uje zasebnu analizu, i po tematskoj, ali i po stilskoj ravni, koja svjedoči da pred sobom imamo autora čija je spisateljska ambicija mnogo dublja od novinarstva, ali i mnogo direktnija od književnosti. Taj spoj novinarskog i literarnog svijeta u spisateljskom postupku Šabana Nurića, ovog autora čini prepoznatljivim i pamtljivim. “Bosniseja” Šabana Nurića je jedna bogata knjiga. Njeno je  bogatstvo u opomenama. A naše u opamećivanju. 

Uramljeni mozaik jedinstva u razlikama

Nihad Krupić: “Ram za sliku moje Bosne”, Izdavač: Krup's desing, Suizdavač: Bosnjaci.net – Vancouver / Sarajevo, 2004.

"Ram za sliku moje Bosne'' je zbirka kulturoloških i političkih eseja, razvrstana u pet poglavlja: 1. Moja slika uramljena u Bosnu; 2. Noćna slutnja vaskrsli duhovi prošlosti, Zaborav, Put, Povratak; 3. Senadin, Esad, Safet, Bodljikava žica;  4. Ja, Zulfikar, Zlotvor iz našeg sokaka; 5. Sloboda, pravda i demokracija (na engleskom, njemačkom i francuskom jeziku). Knjiga "Ram za sliku moje Bosne" ima da se pamti po slobodoumnosti i pravdoljubljivosti autora Nihada Krupića koji nazire budući civilizacijski rasplet na veličanstvenom raskršÄ‡u svih velikih civilizacija: islamske, kršÄ‡anskih i jevrejske, rasplet koji će iz mora mržnje i sramote produkovati kaplju poštenja i pravde, koji će slaviti veličanstvenost čovjeka, a s pravom unižavati zarobljeni i otuÄ‘eni um nečovjeka. "Ram za sliku moje Bosne" je pobuna i poziv u humanističku borbu, sve dok ima zla u Bosni i Hercegovini, sve dok je Bosna i Hercegovina lovište srpskih i hrvatskih velikodržavnih i nacionalističkih aspiracija. Nihadov "Ram za sliku moje Bosne" traži i nalazi Bosnu kao susretište ljudi, usmjerenih ka prevazilaženju predrasuda i opleminjavanju. Ideja Bosne i bosanski duh, kao ram bosanskohercegovačkog puta u multidimenzionalnost, koji se Bosnom šire odvajkada, a koga tek sada savremeni svijet traži - otvaraju velika prostranstva kojima je čovjek, ali samo čovjek od Bosne težio, teži i težit će. Zato je bosansko rodoljublje ujedno sinonimsko čovjekoljublje i slobodoumlje. Zato je Bosna svjetlo u mraku Balkana. Zato je Bosna predmet stalne, ali bezuspješne rušilačke agresije, te barbarske destruktivnosti, zbog čega je Bosna stalni predmet pasivnosti Zapada i Istoka. U vremenu odlučnosti, samobitnosti i strpljivosti, svaki Dobri Bošnjanin je golema nada za ideju Bosne i bosanski duh - za ram Bosne. Svaki Dobri Bošnjanin je nada i za sve otuÄ‘eniji svijet. Dobri Bošnjani oplemenjuju ideju Bosne i bosanski duh, osmišljavaju sve što je civilizacijsko, potiskuju sve što je omeÄ‘ina i pregrada. Količina zla i laži, ravnodušnost svijeta prema erupciji takvog zla i laži, pobuÄ‘uje čudotvornost bošnjačkog otpora, koji sklapa ram Bosne, u kome povratak plemenu oslobaÄ‘a ne samo pojedinačne odgovornosti za kolektivni bitak bosanske multilateralnosti, i bosanskog duha, već i suverenog, individualnog mišljenja. Nihadov "Ram za sliku moje Bosne" je uramio Bosnu kao ključ sreće, kao mjesto gdje nas je majka porodila, odakle smo za ovaj svijet čuli i taj svijet zavoljeli. Bosna vjenčana sa idejom kulturnog i civilizacijskog mozaika, tog razmeÄ‘a i suglasja kultura, koje tvore interkulturalnu i transhistorijsku mrežu civilizacijskog jedinstva u razlikama. To je vrelo najljepše ljudske vrste. ...A, voda na vrelu je najbistrija, najčistija. Usprkos poganima ljudskog oblika koji to vrelo čistote i bistrine, dolje nizvodno stalno zamućuju, vrelo kao vrelo, ostaje čisto i bistro napajajući dobre ljude, koji ideju Bosne sa ponosom mogu ponuditi ustajalom Zapadu i inertnom Istoku. Dobra zemlja Bosna ostaje zemlja dobrih ljudi. Nama valja ići dalje. Oni koji su dobroj zemlji Bosni radili o glavi, koji su mutili bistru vodu bosanskog vrela, koji su radili protiv bosnoljublja, oni će stati, a zatim nestati. Oni ne mogu više nikuda. Njihovo tjelo i njihov um su zarobljeni. Bosna nije krv već vječni spomenik višedimenzionalnog pluralizma vjere, nacije, kulture i civilizacije – ram Bosne.

Glas ponosne Bošnjakinje protiv zaborava

Nejra Hrustanbegović Edrenić: „Huk sa drinskih hukova“, 2009.

Nejra Hrustanbegović Edrenić je počela pisati po diktatu unutrašnjeg poriva sa kojim je roÄ‘ena, a on nije pitao u kojim uslovima živi i gdje će naći vrijeme i prostor za stvaralaštvo. Svoju ličnu sudbinu je modelirala, odnosno prilagodila književnom izrazu. Trudila se da tačno a i vjerodostono, iz ženskog ugla, opiše društvenu klimu agresije i genocida u kojoj su se našli Bošnjaci. Nejra je Bošnjakinja koja je izdržala sve torture agresora. Ostala je ponosna, uzdignute glave... Ona je oličenje Bošnjakinje koja je genocidni rat iznijela na svojim plećima. Rukopis “Huk sa drinskih hukova” je izraz najdubljeg poštovanja koji Nejra iskazuje ka pobjedi pravde i očuvanju ideje Bosne i bosanskog duha, tih najsvjetlijih primjera bosanskog poslanja. To je pisani trag o neuništivosti života, nadi i istrajnosti Bošnjaka i Bošnjakinja. “Huk sa drinskih hukova” nam donosi ljepotu bosanskog jezika, običaja Bošnjaka i Bosne, otvara nam vrata topline bošnjačkog srca, iznoseći na svjetlo dana svu ljepotu bošnjačkog sna, čiji je najbolji primjer hrabra Bošnjakinja, majka bosanskog poslanja. “Huk sa drinskih hukova” je govor Bošnjakinje koja, veličinom svoga trpljenja, i željom da se pred naletom zla istraje, da se zlo pobijedi - želi da osudom zločina danas spriječi zločin sutra. Nejra želi da zločinca podstakne da se pred društvom, pred sobom i pred Bogom otkupi, da mu probuÄ‘ena savjest o njegovom zlodjelu pomogne da se pokaje priznanjem učinjenog zločina, da zamoli izvinjenje od žrtve i njene porodice, da im se pokloni. Nejra vjeruje u pokajanje, ali nada u bolje sutra traži i kaznu, koju zločinac prihvaća, traži pokajanje koje zločinac treba javno i iskreno izrazi. Nejrin rukopis može poslužiti svima nama kao podsjetnik da stanemo i razmislimo - da zaborav vodi Bošnjake u gubljenje slobode. “Huk sa drinskih hukova” je rukopis o pobjedi Bošnjakinje u ime pobjede ideje Bosne. Do pravde se dolazi istinom. Istina treba da služi onima koji su žrtve zločina, a nadasve zločincima, da bi bili pravedno osuÄ‘eni, i pred sudom i pred historijom. Istina treba prije svih Bošnjakinjama, svjedocima zločina u vremenu u kojem žive, a i onima koji će doći poslije nas, da se shvati i učini što je neophodno, kako se zlo nikada više ne bi ponovilo. Literatura je, bez obzira na svu umjetničku univerzalnost, dio kulture na kojem se odvijaju teške političke bitke. Bošnjaci su tek preko svojih vratova i popaljenih domova shvatili zašto je to tako. Zato je kompleksna uloga onih Bošnjakinja, poput Nejre, koje se drže do svojih kulturnih korijena, a istovremeno pokušavaju da budu ravnopravne sagovornice, da progovore o sebi, bez diktata. Nejra tako oličava Bošnjakinju koja nije tek stereotipna slika žene koja umije da kuha pite i poslužuje, već je kadra da zbori mudro i kaže šta misli. Originalnim jezikom ispisan “Huk sa drinskih hukova” je iznimna i dirljiva priča, lišena odioznosti i mitomanije. Ona je zasnovana na emociji, fikciji i dokumentaciji, te je kao takva glas literature, autentičan odgovor na demone vremena i svijeta koje svjedoči. Nejra odbacuje svijet u kome se ljudi samo podnose. Pored lične tragedije, u Nejrinom srcu nema mjesta za mržnju i osvetu. Pisanje je autoterapija za Nejru. Zato je knjiga “Huk sa drinskih hukova” moćna knjiga. Bošnjakinje, nastavite pričati! Ne smijete prešutjeti! - poruka je Nejre Hrustanbegović Edrenić.

 

Prtljag sjećanja na portrete savremenika

Vehid Gunić : „Pisma u budućnost“, Planjax, Tešanj, 2008.

Nova knjiga jednog od najboljih savremenih bosanskohecegovačkih pisaca Vehida Gunića, pod nazivom “Pisma u budućnost”, na oko 600 stranica, portretira mnoge pojedince koje je autor u svojoj dugogodišnjoj karijeri susretao. Knjigu je likovno obogatila akademska slikarka i kantautorka Jadranka Stojaković, koja oko 20 godina živi i radi u Japanu. Knjigu preporučujem svim prijateljima knjige i ljubiteljima pisanje riječi. Mohja promišljanja o ovoj knjizi naslanjuje se na ono što je iu u predgovoru knjizi potvrtao znameniti Gojko Berić, koji svoju besjedu počinje ovako: Kad god nešto čujem o Vehidu Guniću, ili ga tu i tamo sretnem, obično u nekoj obostranoj, savršeno uzaludnoj žurbi, sjetim se jedne misli nobelovca Ive Andrića, navodim je po sjećanju: Nikada se neću dovoljno nagledati ljudskih lica... Siguran sam da to isto misli i osjeća i Vehid. Ni on ih se ne može nasititi. Vehid kao da ništa drugo u životu nije ni radio do putovao tragajući za novim ljudskim licima, za onim što ona već na prvi pogled otkrivaju, a mnogo češÄ‡e skrivaju. Sa strašÄ‡u istraživača, voÄ‘en neutoljivom novinarskom radoznalošÄ‡u, zapisivao je svoje lične doživljaje i kazivanja mnoštva likova koje je tokom života upoznao, od onih iz svoje ulice, do ljudi koje je sretao u dalekim tuÄ‘im zemljama. Vehid je u svima tražio ono što je zajedničko svim ljudima svijeta. Ne poznajem ni jednog drugog novinara sa ovih prostora koji mu je u tome ravan. Vehid je o njima ostavio trajan pisani trag, ali su mu oni uzvratili višestruko. Jer ako nas drugi, obogaćujući nas u meÄ‘usobnoj komunikaciji, čine onim što jesmo, Vehid je bogat čovjek.  Vehid Gunić nam svojom najnovijom knjigom, kao i onima koje je objavio ranije, pomaže da shvatimo ljude, obične ili slavne, i ono što je u njima ljudsko. Na tome mu moramo biti zahvalni. On je pisao i piše o svojim savremenicima. Mnogi od njih su u meÄ‘uvremenu ostarjeli i pogurili se, neki su i mrtvi. Autor je ovoj knjizi dao naslov "Pisma u budućnost". Naravno, budućnost ne pripada savremenicima, ali upravo je to podstaknulo Gunića da svoja "Pisma" već sada pošalje na neke nama nepoznate i daleke adrese, koje će postojati i na koje će njegova "pošta" sigurno stići. U osnovi svega je plemenita i posve prirodna ljudska želja da svi ti likovi nastave živjeti u njegovoj knjizi. Ali ne kao spomenici, već kao ljudi koji će nekim budućim čitaocima biti bliski kao da su živi. Vehid je ostavio svjedočanstvo o tome šta su junaci njegovih novinarskih zapisa bili i značili u svom vremenu, u čemu su nalazili smisao života i kako su doživljavali svoje vrijeme i svijet oko sebe. Veliki historijski lom koji je ove prostore zadesio devedesetih godina 20. stoljeća srušio je svijet u kojem smo raÄ‘ani, odrastali i živjeli. On je zauvjek slomio ritam naših srca. Mi koji smo sve to preživjeli, posljednji smo glasnici posljednjih vijesti iz Velike utopije. To je jedini prtljag koji nam je preostao. Prtljag sjećanja. Novo vrijeme uspostavilo je vladavinu "kulture zaborava", koja bespoštedno briše sve što nije po njenom ukusu. "Pisma u budućnost", i njima slične knjige, daju nadu da će se borba protiv Zaborava, koja je sada neravnopravna, jednog dana završiti pobjedom sjećanja.

 

 

Putokaz ka halalu u bračnim vodama

Ismail ef. Fetić: „Islamski brak“, Hamilton, 2008.

Knjiga, “Islamski brak”, prvijenac autora Ismaila ef. Fetića, pomaže da se doÄ‘e do istine o značaju i potrebi zaključena islamskog šerijatskog braka. Po učenju islama brak s jedne strane spada u šerijatsko-vjersko pravo, zato što se zasniva na Kur'anu i Hadisu i što se kao vjerski čin sklapa, u ime i radi Allaha dž.š., ali on s druge strane spada i u šerijatsko graÄ‘ansko pravo, i zato što je on vrsta potpuno slobodnog ugovora i sporazuma iz kojeg nastaju sasvim konkretne obaveze, dužnosti, ali i prava i blagodeti za obje strane koje na halal način ne mogu nigdje i nikako van braka postići. ÄŒinjenica da se brak temelji na vjersko-moralnoj podlozi, daje mu veliki značaj i težinu. Mada je najstarija i najznačajnija ustanova u povijesti ljudskog roda brak, on se u islamu sklapa na krajnje jednostavan i prirodan način. U vjersko-moralnom smislu, kada mladić ili djevojka jedno drugom u prisustvu svjedoka ponude i prihvate brak, on je valjan i po toj osnovi nastaju sve bračne obaveze, prava i dužnosti, neovisno od toga da li su mladić i djevojka imali stvarnu namjeru da se uzmu, ukoliko nisu postojale šerijatske smetnje za njihovo vjenčanje. Ovo samo upozorava da je ašikovanje, ponuda braka i njegovo prihvatanje krajnje odgovoran čin s kojim nema nikakve šale i neodgovornosti.  Pošto je brak uz vjersko-moralni čin istovremeno i šerijatsko-pravno-graÄ‘anski akt, to njegovo sklapanje u toj ravni traži odreÄ‘enu i jasnu proceduru. U vraćanju svome iskonu i duhovnom ognjištu, da bi zapalili i dalje pronosili isti neugasivi plamen kojim ćemo prosvjetljavati sebe i potomstvo, moramo se vraćati i reafirmirati ustanovu islamsko-šerijatskog braka. Svi muslimani koji se nisu vjenčali po šerijatskim propisima, već su isključivo izvršili graÄ‘ansko vjenčanje, trebali bi i morali izvršiti šerijatsko vjenčanje. U doglednoj perspektivi Bošnjački islamski centar će morati posvetiti potpunu pažnju kako vjersko-moralnoj tako i šerijatsko-pravnoj dimenziji sklapanja braka. Tekst koji imaš pred sobom, čitaoče, rješava problem koji bi mogao iskrsnuti u poimanju islamskog braka. Na jednostavan način autor objašnjava instituciju islamskog braka, izvlačeći dokaze o njegovom značaju za muslimane. Knjiga je jednostavan, prihvatljiv, čitak i pitak način predstavljanja jedne od najvažnijih islamskih kategorija. S obzirom da je brak, možemo slobodno kazati, najvažnije pitanje u čovjekovom životu, od kojeg zavise i na koje se nadograÄ‘uju svi drugi segmenti, itekako je važno imati jasne kriterije kod odabira životnog saputnika. Brak je putovanje koje traje cijeli život, pa je važno koga ćemo odabrati da ga povedemo na taj životni put. Ako s druge strane uzmemo u obzir statistiku koja potvrÄ‘uje sve veći broj razvoda, to nas upućuje na zaključak da se prije upuštanja u ovo putovanje moramo dobro bit informisani o tome šta nam se na njemu može ispriječiti i kako te eventualne prepreke savladati. Stoga je jedno ovakvo štivo nezaobilazno u shvatanju islamskog braka, a posebno je potreban muslimasnkim bošnjačkim zajednicama u dijaspori. Molim Uzvišenog Allaha da učini u ovoj knjizi korist, da nagradi autora nagradom, da nam koristi u onome čemu nas je podučio i da ovaj posao bude samo u Njegovo – Allahovo ime.

 

Knjiga o tajnama pravosudnog bešÄašÄ‡a

Florence Hartmann: ''Mir i kazna: tajni ratovi međunarodne politike i pravosuđa", 2007.

 

Nekadašnja dugogodišnja glasnogovornica Haškog tribunala Florence Hartmann svojom knjigom "Mir i kazna, tajni haški ratovi izmeÄ‘u meÄ‘unarodne pravde i meÄ‘unarodne politike" iznosi na vidjelo surove metode koje su velike sile spremne upotrijebiti da bi postigle svoje ciljeve na meÄ‘unarodnoj pozornici. Hartmann je izazvala buru ne samo na području bivše Jugoslavije već i na meÄ‘unarodnoj sceni.  Ova knjiga, objavljen. u Francuskoj, probudila je pažnju svjetske javnosti navodima autorice da je Haški sud bio birokratizirana, političkim borbama podijeljena institucija koja nije bila na visini zadatka svoga časnog mandata, a u kojoj su važne pozicije često bile popunjene osobama kojima je na prvome mjestu bila lojalnost prema svojoj zemlji, a ne prema pravdi. To je priča o dvoličnom držanju demokratskih sila u odnosu na MeÄ‘unarodni krivični tribunal za područije bivše Jugoslavije kao prvi konkretan čin, nakon Nurnberga, da se pravosudnom istine potisne zločin agresije i genocida. Florence Hartmann otvara zabranjena vrata MeÄ‘unarodnog krivičnog tribunala za područije bivše Jugoslavije u Hagu i zapadnih ministarstava te uranja u najmračnije zakulisne radnje meÄ‘unarodne politike i pravosuÄ‘a, dok se u pozadini slike otkrivaju istine o procesu Miloševiću. Knjiga “Mir i kazna”, ima veliki značaj za meÄ‘unarodnu istinu i pravdu iz nekoliko razloga:

Florence Hartman bila je u najviše slučajeva sama svjedok onoga o čemu je pisala, a zasigurno je bila jedan od najboljih poznavatelja ratnih dogaÄ‘anja na Balkanu. Tako je brzo mogla shvatiti o čemu se radi.

Florence Hartman pokrenula je vrlo važna pitanja poput pritisaka velikih sila na meÄ‘unarodno sudstvo, ne štedeći niti svoju vlastitu domovinu. Za razliku od mnogih koji danas iznose "svoje istine" gospoÄ‘a Hartmann govori direktno s imenima i prezimenima, državama, funkcijama. Javnosti imenuje i one koji su radili u MeÄ‘unarodnom krivičnom tribunal za područije bivše Jugoslavije, bilo kao tužitelji ili suci kojima nije bio primarni interes pravo žrtava i provoÄ‘enje meÄ‘unarodnog prava, već interesi pojedinih velikih sila. TakoÄ‘er je bez zadrške prozivala one koji nisu suraÄ‘ivali s MeÄ‘unarodnim krivičnim tribunalom za područije bivše Jugoslavije, bilo da se radilo o nedostavljanju dokaznog materijala ili o neuhićenju ratnih zločinaca. Niko do sada argumentirano nije opovrgnuo niti jedan navod iz njezine knjige. Sve što je poslije slijedilo, pa i Haška optužnica, samo su dokaz da je pisala istinu, ali onu koju nije trebala, onu koja smeta svjetskim moćnicima i silama.

Autorica ne nudi novinarsko istraživanje, nego kao izravan svjedok otvara zatvorena vrata. Navodi i obavijesti nisu prikupljani od osoba prisutnih razgovorima, nego ih je autorica neposredno čula i zabilježila. U svojstvu glasnogovornice i savjetnice za Balkan tužitelja MeÄ‘unarodnog krivičnog tribunala za područije bivše Jugoslavije, od oktobra 2000. do oktobra 2006., Florence Hartmann nalazila se u srcu dogaÄ‘aja o kojima govori u ovom djelu. Kao osoba koja je bila na sastancima na kojima su se donosiie strateške odluke Suda, sudjelujući u unutarnjim raspravama Tužiteljstva o strategijama krivičnog progona, uključena u pripremanje susreta i prisutna razgovorima izmeÄ‘u tužiteljice Carle del Ponte i najviših političkih dužnosnika, svjedok njihovih telefonskih razmjena gledišta, prateći tužiteljicu na svim njezinim putevima, ona nam je danas vodič kroz svijet koji je do sada bio zatvoren za javnost. Informacije su prikupljene na temelju ličnih bilješki, provjerenih i upotpunjenih zapisnicima sa sjednica i drugim internim izvještajima kojima je imala pristup.

                                                                                                                            

Antologija bola i bosnoljublja

Asim Bajramović: „Amanet o Bosni“, 2010.

Knjiga „Amanet o Bosni“ pjeva o neuništivosti ideje Bosne i bosanskog duha, tog bosanskohercegovačkog odgovora na pitanje ljudske, porodične i društvene egzistencije. Asim pjeva o onoj Bosni i Hercegovini iz snova i budućnosti, o prostoru dobrote i ljepote, rahatluka i Ä‘ulistana, gdje za svakog čovjeka dobre volje ima taman mjesta. Vrijednost knjige ne ogleda se po izgledu, obimu i broju stranica, nego po veličini onoga sa čime se u koštac uhvatila. Velika knjiga ne sudi, nego se otvori svima, pusti svakoga da kaže svoje. Asim je ispjevao ono najvrjednije, potražio istinu u bosanskohercegovačkom odgovoru na pitanje ljudske i društvene sudbine i pustio je svakom čitaocu da za sebe izvuče nit bitnosti ideje Bosne i bosanskog duha. Žal za bosanskohercegovačkim žuborima smiruje Asim kroz poeziju. Našavši privremeno utočište u Chicagu, svojom knjigom “Amanet Bosne” pjesnik razgaljuje ranjenu dušu i oživljava uspomene na vrijeme kada smo rasli u ozračju sevdaha, kao imenitelja bosanske ljepote. On nas nostalgično vraća Bosni i Hercegovini, našoj radosti i tuzi. “Amanet Bosne” je antologija bola i patnje našeg čovjeka u tuÄ‘ini, bol za domovinom i bol za svojim izvorima, korijenima, tradicijama. Asim zna prepoznati i opjevati veličinu naše duše oličene u neuporedivosti tog plemenitog, viteškog  karaktera, ljutine i merhameta. Ta istinska veličina duše je iskorijenjena i opstala u Bosni i Hercegovini i sigurno je da još ima svoje vrelo u srcima njenih ljudi. Pjesme su ispjevane jasno i britko, kao istinite povijesti zla i dobrote, mržnje i praštanja. Višeslojne i mnogoznačne, pjesme narastaju u jedan rijedak amanet Bosne, prijeko potreban bosanskohercegovačkoj matici i dijaspori, dobrodošao svijetu, dragocjen književnosti. Asim dotiče Bosnu i Hercegovinu iz prošlog, sadašnjeg i budućeg iskustva. Književnik Ibrahim osmanbašić je ovako opisao stvaralaštvo Asima Bajramovića: „Epski motivi vraćaju nas u vrijeme kada je Bosna bila dio osmanskog/turskog carstva, oživljavajući zaboravljene historijske likove, dogaÄ‘aje, mjesta, sela i gradove sa područja Hercegovine. Asimovo pjevanje je identično sa epskim usmenim predanjima što je  blago bosanskohercegovačke književnosti.“ Njegovo historijsko doticanje, izraženo u najljepšoj knjževnoj formi, poeziji, proizvod je traganja za historijskim tekovinama našeg čovjeka i njegove porodice. To je neiscrpna pjesnikova inspiracija, koja čitaoca vodi putem hiljadugodišnje historije. Svojom porukom da sa sa idejom Bosne ništa nije mjerljivo, pjesnik šalje poruku svijetu da su pokušaji za uništenjem naše domovine osuÄ‘eni na propast. Uzimajući historijsku tematiku, u svom orginalnom duhu i stilu narodnog, epskog stvaralaštva, pjesnik koristi i tako oživljava, pomalo zaboravljene riječi u bosanskom jeziku. Tako čuva od zaborava bogatstvo izvorne riječi, bosanskog jezika, kao najboljeg uporišta našeg bitka. Poseban vid Asimovog pjesničkog stvaralaštva je sevdah. Sevdah je simbol ideje Bosne i bosanskog duha, koji prati historijski hod vijekova. Sevdah je pjesmom zapisao to bogastvo bosanske tradicije. Kao zaljubljenik Bosne i Hercegovine, Asim je prihvatio za putokaz sevadah, svjestan da nije moguće odvojiti biće Bosne od pjesme o Bosni.

 

 

Naučni dokaz da su Bošnjaci Sandžaka i Bosne jedan narod

Sulejman Aličković: "Bogomili Sandžaka", Tutin, 2008.

Kulturno naslijeÄ‘e jednog naroda se veže kroz njegov jezik, tradiciju i porijeklo. Sulejman Aličković - etnolog, približava nam kulturu, tradiciju i običaje Bošnjaka, zahvatajući vrlo kompleksan problem bošnjačke historijske prošlosti i filologije, i tako odgovarajući  na jedno od najvažnijih bošnjačkih pitanja – na transverzale bosanskih bogomila. Uloga bogomila u bošnjačkom razvoju, posebno u razvoju Bošnjaka u Sandžaku, kao i početak progona koji je stvaranjem Raške države vršena nad tim babunima i paterenima, posebno u XII vijeku u doba vladavine Nemanjića. je fokus interesa Aličkovića. Svojim istraživanjem Aličković je došao zaključka o sudbonosno – bitnoj povezanosti Bošnjaka Bosne i Hercegovine i Sandžaka. Njegova prva knjiga “Bogomili Sandžaka”, na osnovu rezultata njegovog naučnog istraživanja, potvrÄ‘uje da su Bošnjaci Sandžaka i Bosne i Hercegovine jedan narod, koji vjekovima ima isti jezik, kulturu, pismo i vjekovno je živio u jednoj državi. Na Berlinskom kongresu prvi put se Bošnjci Sandžaka odvajaju od svoje matice Bosne i Hercegovine, i to ne svojom voljom. Poslije toga se sa njima trguje, kako koja država, tako ih čas ima čas nema, da bi danas taj Sandžak podjelile dvije novonastale države, Crna Gora i Srbija. Bogomili su u lekcijama iz historije bili marginalna tema, jer su predmetni nastavnici na tu oblast gledali kao na vremensku nepogodu. Bošnjačka  djeca su na "Crkvu bosansku" gledala kao na temu koja je neprijateljska njihovoj vjeri, a hrišÄ‡anska-pravoslavna djeca su preko ove tematike prelazila površno. Aličkovića je najviše brinula odreÄ‘ena nejasnoća vezana za bogomilski monoteizam, kakav je propovijedalo učenje koje je preko popa Bogomila preneseno iz Bugarske, preko Makedonije, do sandžačkih i bosanskohercegovačkih prostora. Zato Aličković počinje da proučava prošlost bogomilskog učenja, koje je iz Persije stiglo na balkanske prostore i izazvalo nevjerovatno interesovanje običnog pučanstva na etničkim, bošnjačkim, prostorima. Koristio je saznanja iz historijske literature i nezaobilazna artefakta koja postoje u Sandžaku i Bosni i Hercegovini. Njegovo istraživanje je značajan prilog proučavanju bošnjačke zanimljive i turbulentne historijske prošlosti. Aličković posebno istražuje  tematiku o sandžačkom, bogomilskom, nevjerovatno uspješnom transferu u islamski monoteizam, koji je u kontinuitetu uslijedio dolaskom Osmanlija i prihvatanjem osmanlijskog hanefizma i multitarikatnog sufizma-islamskog misticizma i tasavvufa uopšte. Doza znanstvene znatiželje da se našoj javnosti djelimično približi ova nepoznata, veoma važna, i zanimljiva historijska tematika, rezultirala je nizom veoma interesantnih saznanja koja pokušava da prezentira na stranicama svoje knjige. Aličkovićev naučnoistraživački rad je veliki doprinos naporima sandžačke antropogeografije, antropologije, etnologije, etnolingvistike, etnoreligije i drugih znanstvenih disciplina za proširivanjem saznanja o Bošnjacima u Sandžaku. Ovom vrijednom studijom  izučavanje sandžačke historisjke prošlosti dobija na intenzitetu.

           

Knjiga o ubijenoj djeci Sarajeva: od uspomene do opomene

„Zločini nad djecom Sarajeva u opsadi“, koautorstvo: prof. dr Smail ÄŒekić, prof. dr. Muhamed Šestanović, mr. sc. Merisa Karović, mr. sc. Zilha Mastalić – Košuta; Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i meÄ‘unarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, 2010.;

Ova knjiga je naučno i monografsko djelo, gdje se vještim istraživanjem i jednog i drugog segmenta ova izuzetno složena problematika kompetentno istražuje i rezultati prezentiraju u prigodnoj formi. S naučnog aspekta je obraÄ‘ena opsada Sarajeva, čime je pokazano da se zaista radilo o zločinačkom načinu ratovanja, koji je bio u funkciji realizacije agresije, kroz brojne zločine protiv civila Sarajeva. PotvrÄ‘eno je, na osnovu relevantne dokumentacije, da je opsada Sarajeva, što je bila predhodnica njegovog zauzimanja, brižljivo pripremana od strane visokih krugova JNA i njene pune saradnje sa Srpskom demokratskom strankom. Nakon nemogućnosti da se zauzme Grad, agresor je primjenjivao raznovrsne bestijalnosti, koje su u knjizi dobro obraÄ‘ene, posebno masovna ubistva. Navedena argumentacija je poslužila da se ovaj dio knjige završi sa podatkom da je riječ o najdužoj opsadi  u modernoj historiji čovječanstva: 1479 dana – od 1. marta 1992. do 19. marta 1996, kada su napušteni posljednji okupirani dijelovi Grada – naselje Grbavica. Nakon detaljno elaborirane opsade, stvoren je solidan fundus da se u tom ambijentu istražuju i zločini nad djecom. Naučnom analizom, brojnim dokazima kroz relevantnu dokumentaciju, pokazano je, što je eksplicitno istaknuto i u završnim razmatranjima, da je „velikosrpski agresor u Sarajevu u opsadi izvršio zločin genocida i druge oblike zločina protiv čovječnosti i meÄ‘unarodnog prava i nad djecom, ubijajući ih, ranjavajući, sakateći i prekidajući im djetinstvo, ostavljajući  im najteže – teške fizičke posljedice i psihičke poremećaje kojih se neće moći osloboditi do kraja života“. U ovom, trećem dijelu knjige, naučno je dokazan genocid, kao najteži zločin. Nažalost, još uvijek ne postoji presuda za genocid izvršen u Sarajevu, i ako se to očekivalo u sudskim procesima protiv Stanislava Galića, komadanta Sarajevsko-romanijskog korpusa i Dragomira Miloševića, koji je na navedenoj funkciji naslijedio Stanislava Galića. O apsurdu da neko bude osuÄ‘en na doživotni zatvor, a da to nije za krivično djelo genocida, teško se može argumentovano raspravljati. Knjiga ”Zločini nad djecom Sarajeva u opsadi ” je višestruko značajna, posebno u pogledu daljeg istraživanja ove tematike. Ovo je zasigurno prvo istraživanje zločina nad djecom, raÄ‘eno naučno, na osnovu strogih teorijsko-metodoloških standarda. Autori su uspjeli da konstituišu, može se s pravom reći, model istraživanja zločina nad dječijom populacijom, koji može poslužiti za istraživanja ove problematike i na drugim područjima, pa i na nivou cijele Bosne i Hercegovine. Zločina nad djecom je bilo, podsjetimo, i u Prijedoru, Srebrenici, Tuzli, Vlasenici, Foči, Brčkom, Ključu, Sanskom Mostu. To ne bi smjelo ostati u zaboravu, niti ima isprike da ne postoje istraživački uzusi, jer, ova knjiga je putokaz. Ona nije samo putokaz, nego i podstrek da se slika i podaci svakog ubijenog djeteta naÄ‘u u jednoj ovakvoj monografiji, što će biti uspomena, kako njegovim roditeljima i najmilijim, tako i podsjetnik u kulturi sjećanja kompletne društvene zajednice. Mislim da za to postoji volja, snaga i htijenje.

 

Bošnjaci bi bez Bosne bili lutajući apartidi

Muhamed Velić: “Bošnjaci na pola puta", 2011.

U historijskom procesu izrastanja od bošnjačke vjerske zajednice do bošnjačkog naroda, Bog je u svim nesrećama Bošnjacima davao šansu da se bore za vlastiti bitak, za bošnjačku  duhovnu i narodnu slobodu i bosanskohercegovacku egzistenciju. U tom bošnjačkom historijskom procesu, imati konstantnost identičnih misli i osjećaja, znači nemati ni misli, ni osjećaja. I Bošnjaci se tu nisu uvjek snalazili. Islam je uvjet bošnjačke esencije, a država Bosna i Hercegovina je uvjet bošnjačke egzistencije, osnovna je teza profesora Muhameda ef. Velića u knjizi «Bošnjaci na pola puta». Ne bude li Bosne i Hercegovine, neće biti ni Bošnjaka, snažna je poruka za bošnjačku budućnost, koja se prožima u cijeloj knjizi.  Bošnjačko biće, u svom minimumu egzistencije, može se svesti i rašÄlaniti na dva nužno ispunjavajuća uvjeta. Ta dva uvjeta ostaju garantom bošnjačkog postojanja; prvi je esencijalni uvjet, koji traži svoje stalno ispunjenje – vjera islam koju je uzvišeni Bog iz svoje svekolike milosti podario bošnjačkom narodu i koju taj narod već više od pet stoljeća ne doživljava, već autentično živi kao svoju realnost;  i drugi je egzistencijalni uvjet, koji, takoÄ‘er, traži svoje konstantno ispunjenje, država Bosna i Hercegovina, sa svim svojim državnim institucijama. Na ova dva nužno ispunjavajuća uvjeta počiva cjelokupni mentalni sklop Bošnjaka. Islama će, neovisno do Bošnjaka, uvijek biti sa svim svojim vrijednostima, Bog za to daje svoje garancije. Zato bošnjački fokus posebno treba biti usmjeren na narod – naciju  i državu Bosnu i Hercegovinu. Sa teritorijom i državom, u svojim rukama, Bošnjaci su svjesni prostorne odreÄ‘enosti, znaju gdje pripadaju i u prostoru se ne gube. S Bosnom i Hercegovinom Bošnjaci su sve, a bez nje i njenih državnih institucija su ništa, jer bez države dovode se u stanje vječitih svjetskih putnika i neminovno se svode na razinu vječito lutajućih apartida po bjelosvjetskim bespućima. Zato je Bošnjacima država Bosna i Hercegovina, ali ne bilo koja, već jedinstvena, suverena, demokratska, bez genocidnih tvorevina, svetinja, poruka je ove izuzetno zanimljive knjige jednog od imama koje je shvatio bitnost bošnjačke egzistencije. Bošnjačka dijaspora kao žila kucavica na kojoj počiva egzistencija bošnjačkog naroda je garant očuvanja bosanskohercegovačke teritorije, države i društva, koje na sve moguće načine još uvjek  hoće da oduzmu od Bošnjaka i svih istinskih patriota Bosne i Hercegovine. Matica na žalost još uvjek ne shvata ovu bitnost dijaspore. Otuda su problem izmeÄ‘u njih.  Bošnjaštvo i bosanstvo su osnovni pojmovi na kojima počiva bošnjački identitet i u dijaspori i u matici. Unutar toga okvira Bošnjaci se moraju  jačati. Podjele bošnjačkih snaga i kapaciteta  neće koristiti i dobra donijeti. Na takve stvari ne treba gubiti ni vrijeme ni snagu. Preporučujem knjigu za čitanje, jer iz nje se ima mnogo toga naučiti.

             

 

 

 

Svjedočenje o genocidu u Bosanskom Novom

Suvad Hotić: „Rat U Bosni: Zapisi & Sjećanja“, izdanje na engleskom jeziku, 2010.

Preživjela žrtva i svjedok agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad njenim graÄ‘anima, Suvad Hotić, na primjeru dokumentovanog stradanja vlastite porodice, promoviše snažno svjedočanstvo o genocidu. Izlazak knjige «Rat U Bosni: Zapisi & Sjećanja» na engleskom jeziku, osjećam više kao još jedno svjetsko obilježavanje genocida nad Bošnjacima u Bosanskom Novom i podsjećanje svjetske javnosti na njega. Suvad temu knjige  sagledava u svim aspektima koji su bitni za razumijevanje svega što se dogaÄ‘alo u Bosanskom Novom. On je ispisao tekst koji se može čitati u ma kojem vremenu, i u ma kojem prostoru, jer je genocid u Bosanskom Novom smjestio u kontekst povijesnog kontinuiteta. Upravo ovakav pristup temi čini se kao valjan spisateljski obrazac koji bi se morao uvažavati kada se ispisuju teme o bošnjačkom stradanju, a kada se ne računa da ta svjedočanstva trebaju čitati i oni koji danas nisu naši suvremenici, i kojima će biti potrebna dodatna objašnjena za razumijevanje konteksta i kontinuiteta velikosrpskog genocida nad Bošnjacima. Ovo je izuzetno važno štivo, faktografski tačno, neporecivo svjedočanstvo o genocidu nad Bošnjacima u Bosanskom Novom. Autor nedvosmisleno kazuje kako je genocid u Bosanskom Novom neporeciva istina. A tu istinu jeste zaista najbolje je dokazati kroz primjere zločina nad konkretnim žrtvama, sa imenom i prezimenom. Genocid je odveć strašan, tako masovan zločin nad cijelim jednim narodom, da je on užasavajuća očiglednost uz koju čak i ne ide ta antipodna riječ istina - jer je on istina po sebi. MeÄ‘utim, pod prinudom naše stvarnosti, Suvad Hotić uvodi istinu o zločinu na primjeru stradanja svoje porodice, na primjeru stradanja konkretnih, znanih muškaraca i žena, mladih i starih, Novljana. Institucionalno poricanje genocida jednako je njegovom kontinuiranju i, što je najgore, negiranje svjedoči o tome kako su etika i savjest negatora još uvijek u stanju nakaznosti, i kako te institucije, marljivo negirajući genocid, spremne su počiniti ga ponovo. Upravo zbog ovoga je važan izlazak knjige «Rat U Bosni: Zapisi & Sjećanja» na engleskom jeziku. Dokumentovano svjedočenje Suvada Hotića o stradanju vlastite porodice izražava stav, odnosno angažiranost u odbrani istine koju poriču institucije koje su genocid počinile, uz šutnju meÄ‘unarodne zajednice. To je izuzetna pozicija autora kao žrtve i svijedoka, koji je svoj život posvetio dokumentovanju zločina u Bosanskom Novom. U mnoštvu paradoksa kojima je izložen bošnjački narod u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, pa i danas, jest i taj paradoks da smo prinuÄ‘eni dokazivati istinu o genocidu ili genocid kao istinu, uprkos činjenici da je najveća meÄ‘unarodna sudska instanca donijela presude o tome. Bošnjaci i danas trpe zulum s kojim se može porediti samo onaj u Palestini. Knjiga Suvada Hotića je jedinstvena dokumentarna graÄ‘a i neporecivo svjedočanstvo o genocidu u Bosanskom Novom. Ona je takoÄ‘er dokumentirano svjedočanstvo o bešÄašÄ‡u ne samo projektanata i izvršilaca genocida, već i meÄ‘unarodne zajednice, o moralnoj nakaznosti institucija koje negiraju genocid. Izlazak  knjige na engleskom jeziku je još jedan  podvig njenog autora Suvada Hotića koga smatramo junakom bosanskonovske, još uvijek neokončane tragedije.

                                                                                                                                  

Umjetničko svjedočanstvo genocida u Srebrenici

Šukrija Meholjić: „20 godina poslije“, 2015.

Genocid u Srebrenici u julu 1995. godine predstavlja zaokruživanje procesa zločina nad Bosnom i Hercegovinom i njezinim graÄ‘anima, dovršenje projekta „čiste“ srpske teritorije u Bosni i Hercegovini. Mi još nismo promislili šta nam se dešava. Mi još nismo imenovali preciznim imenom stvari oko nas i čini se da smo bez jasne predstave o tome šta se dešava a tiče se direktno nas i naše egzistencije. Ne bi smjeli Srebrenicu, kao simbol stradanja i mjesto gdje se genocid pokazuje u najstrašnijem obliku, pretvoriti u priču o broju stradalih, prepirku o brojkama, jer sadržaj Srebrenice ne može biti sveden na statističke podatke koji, naravno, imaju svoje mjesto u cjelini sprovedenog zločina genocida. Genocid u Srebrenici, takoÄ‘er, ne može se koristiti u političke svrhe i manipulacije u borbi za pozicije u vlasti, s jedne strane, niti se može negirati u iste svrhe s druge strane. Treba se boriti da se genocid nad Bošnjacima Srebrenice ne pretvori u jednu dženazu godišnje, u kojoj će religijski predstavnici Bošnjaka ispuniti vjersku obavezu prema nedužno ubijenim ljudima i moliti Boga da se prekinu strašna stradanja ljudi zbog velikosrpskog ekspanzionističkog projekta. Ne bi bilo ljudski, takoÄ‘er, stradanje ljudi podrediti kurtoaznim govorima saučešÄ‡a brojnih političara iz zemlje i inostranstva. Smijemo li priznati da se genocid u Srebrenici ne smije i ne može svesti na jednu dženazu godišnje i na davanje izjava političkih predstavnika kako neće nikada zaboraviti šta je bilo? To nije dovoljno, jer se time iskrivljuje i prikriva sadržina strašnog zlodjela. O Srebrenici tek trebamo početi misliti. To je tek osnov stvaranja koje će onemogućiti nove velikosrpske nasrtaje na Bosnu i Bošnjake. U tom novom promišljanju geocida u Srebrenici umjetnost je medij koji bi, pored teorijskih analiza i prezentacija, mogao deblokirati činjenice i informacije o genocidu o tome ko je počinio genocid, ko je žrtva genocida, u kojoj zemlji je izvršen genocid i koji su ciljevi genocida. A u toj umjetnosti kao novom vidu promišljanja genocida u Srebrenici, u godini kada obilježavamo dvadeset godina od početka največeg zločina u Evropi poslije Holokausta, pojavljuje se veoma značajno djelo jednog od najistaknutijih bošnjačkih karikaturista, Šukrije Meholjića, “20 godina poslije”. Šukrija upotrebom posebnog umjetničkog izraza, karikature, poručuje čovjeku i civilizaciji u svim vremenima da ne smijemo genocid nad Bošnjacima u Srebrenici pretvoriti u „manifestacije obilježavanja genocida“, a ništa ne poduzimati na strani prava i pravde. Sonja Biserko u povodu ove knjige zapisuje: „Karikatura je verovatno jedna od najsuptilnijih umetničkih formi koja svedoči o stanju duha u odreÄ‘enom društvu i vremenu. Šukrija Meholjić je svojom knjigom karikatura uspeo da izrazi fenomen koji posle toliko godina još uvek opstaje – poricanje i bezosećajnost.“ Knjigu “20 godina poslije” preporučujem za štampanje jer će svojom porukom i poukom ne samo svjedočiti zločin genocida u Srebrenici, već će aktivirati generacije koje dolaze da upotrebom svih vrsta umjetnosti dignu glas za istinu o ovome zločinu, tražeći pravdu za žrtve i trajnu istinu za generacije koje dolaze.

 

 

Neoboriv dokaz o genocidu u Bosanskoj Krajini

Jasmin Odobašić: „Hiljadu grobnica u Bosanskoj Krajini“, 2015.

Knjiga Jasmina Odobašića: “Hiljadu grobnica u Bosanskoj Krajini” je herojski  poduhvat autora Jasmina Odobašića, koji je kroz 1.132 grobnice ispričao priču o stradanju Bošnjaka u Bosanskoj Krajini tokom agresije na BiH. Zašto su nam potrebne ovakve knjige? Kultura pamćenja je jedan od osnovnih preduvjeta za opstanak jednog naroda, pogotovo našeg bošnjačkog, i osobito je važna u vremenu kada se na svaki mogući način putem falsificiranja historije pokušavaju izjednačiti žrtva i agresor. Zato je izuzetno važno, da kroz faktografske činjenice koje je autor dnevničkom preciznošÄ‡u učinio dostupnim, svjedočimo istinu o razmjerama zločina koji se dogodio u Bosanskoj Krajini. Zašto je ovo herojski poduhvat? Knjiga „Hiljadu grobnica u Bosanskoj Krajini“ od historijskog je značaja, jer je autor ove knjige svoju životnu misiju podredio i usmjerio pisanju historije, jer je razumio da ako mi ne budemo pisali svoju historiju, onda će nam je pisati drugi. Bošnjaci, nažalost, bez obzira na sva stradanja koja se ponavljaju kroz historiju, nemaju razvijenu svijest o važnosti institucionalne kulture pamćenja, pa utoliko poduhvat pojedinca poput Jasmina uistinu poprima razmjere herojskog poduhvata. Generalno se ljudi današnjice vežu za komercijalne interese, a bavljenje ovom temom danas ne samo da nije popularno nego podrazumijeva svakodnevnu i tešku borbu da se istina faktima dokumentuje, da se objedini i da se takva plasira javnosti. Autor je ono što je mogao uraditi - uradio sam, pedantno i predano, a sada rezultate te borbe predaje u ruke nama, da istinu ispisanu izmeÄ‘u korica ove knjige znamo, čuvamo, i da na njoj utemeljimo kritički osvrt na vlastitu prošlost i iz nje promišljamo i gradimo  svoju budućnost. Ovo djelo istovremeno predstavlja svojevrsnu platformu za naučnoistraživačke radove i izuzetno je važan historijski dokument, jer ostavlja trajni pečat i trajno ispisanu optužnicu za genocid pred kojim su meÄ‘unarodni faktori ostali slijepi i nijemi. Ovo djelo ne dozvoljava da krik žrtve išÄezne u zaboravu. Knjiga “Hiljadu grobnica u Bosanskoj Krajini” nosi dvije snažne poruke. Prva, genocid nije počinjen samo u Srebrenici, već se planirao i organizovano ostvario u čitavoj Bosni i Hercegovini. Druga, ni jedan od dvadeset gradova u Bosanskoj Krajini prije agresije i genocida nije bio monoetnički, monovjerski, monokulturni. Promjena demografske strukture agresijom i genocidnom namjerom najbolje se vidi kroz prikaz pronaÄ‘enih grobnica. Masovne i druge grobnice pronaÄ‘ene u svih 20 gradova Bosanske Krajine otkrivaju da su u pripremi za agresiju zločinački štabovi kao dio vlastitih strategija razradili i načine egzekucije i načine prikrivanja zločina učinjenih u tom cilju. U Bosanskoj Krajini su bili najužasniji prizori agresije i genocida, to je bio poligon zločinačkih umova, gdje su ljudi bez trunke samilosti ubijani i bacani u brojne otvore u zemlji, jame i bezdane, za koje su mještani cijeli život znali, a onda došli na ideju da ih napune tijelima svojih komšija, Bošnjaka. Ilustracija sa naslovne stranice knjige motivisana je jednom od brojnih priča iz ekshumacija, kao što je bio slučaj sa djevojčicom iz Biljana, Amilom Džaferagić, koja je imala samo četiri mjeseca kada je ubijena. U prirodnoj jami Lanište pronaÄ‘ena je u majčinom naručju. Majčine mrtve ruke još su je čvrto držale.

                                                                                                                

Istinokaz o neuništivosti bosanskog duha

Ibrahim Kajan: "Stratište Bošnjaka koji grijeha nemaju", 2017.

 „Stratište Bošnjaka koji grijeha nemaju“ je rukopis knjige dr. Ibrahima Kajana, koji sadrži tekstove: “Muslimanski danak u krvi”, Preporod, Zagreb, 1992.; izbor članaka i eseja iz časopisa i novina 1992. – 2002., te” Dnevnik Svila i krv”, objavljivan u zagrebačkom “Journalu”, u razdoblju od 1993. do 2001. godine. Kajanova knjiga je značajan publicistički prilog kulturi pamćenja. Ova knjiga je prilog kontinuitetu Kajanove nade da sjećanje gradi budućnost. Ovo je svjedočanstvo jednog angažovanog i uzoritog akademika, kao trajući čin poruke i historijskim putokazima. Kajanov akademski genije kazuje o pitanjima kulture pamćenja kao najboljeg puta dolaska do istine i pravde, ali ne u ime osvete, naprotiv, u ime reafirmacije ideje Bosne. U Kajanovom djelu "Stratište Bošnjaka koji grijeha nemaju" pronašao sam pripadajuće izgubljeno blago... Vidio sam pobjedu nade za boljeg čovjeka i bolju civilizaciju, preko istine i pravde, kao pouzdanih svjedoka za izgradnju boljitka. Kajan je i svjedok ranjivosti i odbranjivosti ideje Bosne i bosanskog duha, koja se mora institucionalizirati kroz kulturu pamćenja. Istina odabire svoje govornike, jer ona je vazda iznad jastva, neovisno o tome koliko je ono u nizini ili u visini. Istina je odabrala Kajana koji otkriva svijetu neuništivost bosanskog duha. Ne može se poništiti ni Bosna i Hercegovina, jer ona svjedoci tu ideju. Kajan poziva našu javnost, u i van Bosne i Hercegovine, na akciju u odbranu te ideje. Tu akciju po njemu treba zasnivati na mudrosti. Zahvalnost dugujemo Ibrahimu Kajanu, za nadu koju je dokumentovao u svojim djelima, za nadu u mogućnost opstanka i jačanja ideje Bosne i bosanskog duha, a to je nada u bolji svijet, bolju porodicu, bolju mladost, bolju porodicu, boljeg graÄ‘anina i graÄ‘anku, bolje narode, društvo i državu. Kajanova nada, taj svojevrsni poziv na realizaciju te nade, ostaju inspiracija da se borimo za istinu i pravdu. U svakom vremenu biljeg su ljudi koji prave prepreku zaboravu. Kajan, ne odstupajući od svoje misije, je prava moralna riznica, inspiracija, borcima za istinu i pravdu.  Kajanovo svjedočenje zasnovano na potpunoj samostalnosti od bilo kakve političke ideje i opcije je hrabar čin, koji sam za sebe dovoljno govori o snazi njegovog stvaralačkog duha. Kajanova misija tjera čitaoca da pamti to zlo, ali ne zbog osvete koja je tako strana nama, već zbog očuvanja i jačanja vjekovne bosanske institucije komšiluka, realizovanog u prirodnom prihvatanju, priznavanju, poštovanju, tolerisanju drugog i drugačijeg, kao jedinih mogućih oblika egzistencije pod bosanskim nebom. Evropa i svijet ostaju zarobljeni u zatvorenim getima u kojima se čovjek, porodica, narod, država i društvo osuÄ‘uju na nestanak. Ta geta se prave sa bosanskohercegovačkog istoka i zapada. Kultura pamćenja, u ime istine i pravde, doista koristi svim ljudima. Krajnost ljudskog uma je pokušala uništiti to korisno djelo agresivnim i nadasve genocidnim uništavanjem dodira sa drugim i drugačijim. Ali, taj izopačeni um nije uspio. Taj totalitarni um je progutao stotine hiljada nedužnih bosanskohercegovačkih ljudi, obešÄastio čestite, nagradio pogane, napunio bosanskohercegovačku zemlju tijelima nedužnih žrtava. U Kajanovom velikom djelu nalazimo puteve kolektivnog pamćenja, što je zapravo nada za bolju budućnost u kojoj duše neće biti zarobljene mržnjom i osvetom.     
"Stratište Bošnjaka koji grijeha nemaju", zajedno  sa "Grad velike svjelosti",  nose Kajanovu veliku poruku da se čovjek raÄ‘a slobodan na svojoj zemlji i želi zauvijek po bogomdanom pravu i božanskoj pravdi slobodnim i opstati, u ozračju civilizacijskog duha. Zato je i ova Kajanova knjiga istinokaz o neuništivosti te ideje Bosne i tog bosanskog duha, rečen na bogat publicistički način.                                                                                                              

 

Putokaz za očuvanje identiteta u iseljeništvu

"Kako odgajati omladinu na Zapadu - Priručnik za roditelje i odgajatelje", 2017.

Više od 1,5 milona Bošnjaka poslije agresije i genocida našlo se u zapadnim zemljama, dominantno kršÄ‡anskom kulturno-povijesnom krugu, gdje su započeli svoj novi život. Nove okolnosti donijele su i nove izazove sa kojima se susreću kako roditelji tako i djeca, počevši od drugačije kulture življenja, pa do drugačije strukture familije. Život koji se odvijao u Bosni i Hercegovini je znantno drugačiji u odnosu na život koji se vodi danas u Evropi, Americi ili Australiji, i toga roditelji moraju itekako biti svjesni. Savremena tehnološka dostignuća omogućila su lakši i brži pristup informacijama i kontakte sa domovinom i bližnjima, ali su sa druge strane, uveliko smanjili komunikaciju u najužoj porodici. Da li se roditelji znaju nositi sa ovim okolnostima odgovor na ova i druga pitanja vezano za ovu tematiku daje ova knjiga. Rukajja Varis Maksud je uspjela da svoje dugogodišnje iskustvo u sferi obrazovanja i odgoja današnje omladine prenese u ovu knjigu koja može poslužiti kao veoma koristan priručnik našim nastojanjima da pozitivno odgovorimo na izazove vremena u sferi etike i bontona uopće, a na polju odgoja i moralnog usavršavanja naše omladine posebno. Putem obrazovanja i odgoja mladi sjevernoamerički Bošnjaci se odupiru nametanom zaboravu vlastite narodne, nacionalne i teritorijalne matrice identiteta, te definišu svoje vlastito mjesto u kanadskom i američkom društvenom sistemu. Odgoj i obrazovanje trasiraju put oslobaÄ‘anja kanadskih i američkih Bošnjaka od kompleksa manje vrijednosti, te trasiraju put da odlučuju sami o svojoj sudbini. Bošnjačka dijaspora u Sjevernoj Americi nije bila takvog obima i takve snage da bi preuzela ulogu predvoditeljskog ili oblikujućeg činioca u odgoju i obrazovanju bošnjačkog bića. Intelektualno malobrojna i nepovezana politički, narodno  i nacionalno dezorijentirana, opterećena paradigmima negativnog naslijeÄ‘a, i rješenjima koja su povijesno već bila prevaziÄ‘ena, bez institucionalnih oblika življenja i djelovanja i bez institucionalne potpore i zaštite, sjevernoamerička bošnjačka dijaspora se borila za goli fizički opstanak. Pravilnim odgojem i obrazovanjem mladi Bošnjaci u Sjevernoj Americi trebaju izraziti narodnu, nacionalnu, jezičku, kulturnu i tradicijsku vlastitost u kanadskom i američkom društvu, te dići svoj vlastiti glas u odbranu svojih vlastitih narodnih i nacionalnih interesa. Osnovni ciljevi odgoja i obrazovanja su afirmacija bošnjačkog, bosanskog i islamskog identiteta američkih i kanadskih Bošnjaka; afirmacija multikulturnog, multivjerskog i multietničkog identiteta BiH u američkom Melting potu i kanadskom kulturnom mozaiku, u smislu da se bošnjački i bosanski glas čuje i prepoznaje u američkom i kanadskom društvu. Bez svijesti o pripadnosti bošnjačkom narodu koja se stiče odgojem i obrazovanjem,  svaki mladi Bošnjak se nalazi pred iskušenjem gubitka svoga identiteta, što ima višestruke negativne ljudske i egzistencijalne reperkusije. Pravilan odgoj omogućavaju jedno novo bošnjačko definiranje. Zato preporučujem da pročitate ovu knjigu koja može služiti kao putokaz sljedećim generacijama u domenu odgoja mladih.

           

 

Svjedočanstvo o genocidu – najprodavanija knjiga u Kanadi

Mirsad Solaković: "Dječak koji ništa nije rekao”, 2017.

Knjiga "Dječak koji ništa nije rekao”, autora Mirsada Solakovića, koja govori o genocidu u Prijedoru, i posebno genocidu protiv prijedorske mladosti, proglašena je najprodavanijom knjigom u Kanadi – i to zahvaljujući kanadskim Bošnjacima To je najbolji doprinos preživjelih žrtava i potomaka genocida u Prijedoru, povodom obilježavanja 25 godina od početka genocidne agresije 1992-1995. Mirsad Solaković, član Internacionalnog ekspertnog tima Instituta za istraživanje genocida Kanada, glumac, pisac, humanista, svjedok zločina nad djecom u agresiji na RBiH, svjedok genocida, održao je u Torontu promociju svoje knjige "Dječak koji ništa nije rekao”. Radi se o knjizi poezije, autentičnom doživljaju bosanskohercegovačke tragedije, prouzrokovane višestrukom agresijom na RBiH u periodu 1992-1995. Knjiga je autentična priča koju je autor proživio kao dijete u Kozarcu. Priča o dječaku koji se našao na putu preživljavanja, u školi, koja je tokom rata postala koncentracioni logor smrti, a ujedno i simbol onog najgoreg što rat predstavlja. Dječakov život bio je u rukama njegovog nastavnika koji je presudio njegovu sudbinu. Ovo djelo, umjetničkim jezikom, opisuje poharanu BiH kroz agresiju i genocid, dječakovo djetinjstvo prekinuto zločinima u ratu i raspadom Jugoslavije, njegovo razmišljanje kao već odraslog čovjeka kroz nadu za mir, za bolju budućnost, te njegovo mentalno preživljavanje. Ovim djelom su opisani agresori, zločinci, ali i heroji odbrane RBiH. Ova knjiga predstavlja simbol žilavosti u časnoj borbi za opstanak Bošnjaka, u svijetu i u BiH, i važna je karika za očuvanje domovinskog i narodnosnog identiteta. Autorov glavni cilj je da se pokaže kako je čovjek sposoban da prepozna i porazi zlo i zločin, koji su očigledna prijetnja istini, pravdi i slobodi, stubovima humanog društva. Mirsad je bio dječak koji nije ništa rekao, koji sve do svojih dvadesetih godina uopšte nije govorio,  ali, postao je častan čovjek, humanista i umjetnik, koji je rekao i zapisao da zločin ne treba zaboraviti, i da treba pokušati živjeti u razumijevanju, solidarnosti i hramoniji, na bazi istine i pravde. Knjiga "Dječak koji ništa nije rekao", "The boy who said nothing", našla je svoje mjesto na Amazonu i već za osam sedmica postala najprodavanija knjiga u Kanadi  (Best seller Book 2017). Autor Mirsad Solaković, zbog posljedica mučenja u Kozarcu, nije mogao govoriti sve do svojih dvadesetih godina. Pored pisanja poezije u Engleskoj gdje živi, poznat je i kao mladi glumac koji je glumio u bosanskohercegovačkom filmu Jasmina Durakovića pod naslovom: "Ja sam iz Krajine zemlje kestena". Kanadske i engleske novine opisuju Mirsadovu knjigu poezije i njegov umjetnički opus kao savremeno Šekspirovo djelo koje kroz istinu i pravdu inspiriše mir, slobodu, demokratiju, ljudska prava i slobode.

 

 

 

 

Govor istine, glas nade, traženje pravde

Mirsad ÄŒaušević: „Smrt u bijeloj kući“, 2017.

ÄŒitajući rukopis knjige "Smrt u bijeloj kući" Mirsada ÄŒauševića upoznajem kao odličnog pisca, autora koji status preživjele žrtve genocida i tugu za gubitkom dva brata i drugih članova svoje familije zapisuje, ne u ime osvete, već u ime istine i pravde kao najboljih modusa bolje budućnosti. Prijedorske nevine žrtve su pale zbog zamisli nedostojne ljudskom biću. Ta zamisao nečovjeka se nije ostvarila. Jer, ima još Prijedorčana, poput Mirsada, koji opominju, pamte i traže odgovornost svih onih koji su su odgovorni i koji nisu spriječili genocid. Ima još Prijedorčana koji rade na sprječavanju genocida u ime nezaborava. Dug je prema žrtvama da obezbijedimo istinu, zadovoljenje pravde i otkrijemo, privedemo sudu i procesuiramo zločince. Moralni glas Mirsada ÄŒauševića za one koji glasa nemaju, za one koji pate, za one koji su kontinuirano diskriminirani, ali i za one koji ne gube nadu, taj moralni glas ispisan je u njegovoj prvoj knjizi "Smrt u bijeloj kući".  Mirsadov glas nade govori istinu tražeći pravdu. Taj glas prkosa koji dans živi u uspješnom poslovnom čovjeku, humanisti, patrioti još se nije oslobodio „bijele kuće“ i svjedočenja svakodnevnih ubistava. O knjizi “Smrt u bijeloj kući“doajen bh. glumišta Josip Pejaković, inače prijatelj autora knjige, veli: “Jedan sam od prvih koji je pročitao taj rukopis koji me se jako dojmio. ÄŒitajući knjigu imao sam dojam da poznajem ljude o kojima je Mirsad pisao. On nije pisac, on je svjedok i čarobno je kako je uspio pobijediti svoju vlastitu bol… Ništa kod njega nije osvetoljubivo, iz svega je izašao kao pobjednik”. istakao je Pejaković. Uistinu, svoju bol za braćom, ali i za svim nevinim žrtvama, Mirsad liječi potragom za potrganom organskom solidarnošÄ‡u sa drugim i drugačijim. Tu organsku solidarnost, koja je bila predmet agresije i genocida, Mirsad nalazi u Melting potu, američkom načinu društvenog bitisanja u kome se vodi stalna borba, kako za očuvanje pojedinačnog identiteta, tako i očuvanja kolektivnog identiteta. Vjera u jednog Boga i u zajedničke vrijednosti civilzacije Mirsada drže uspravno. Nezamislivo je sa stanovišta pravde i humanosti – a ipak to jest naša stvarnost – da prostor u kome je izvršen genocid, svijet daruje upravu onima koji su genocid izvršili, da obilježavanje godišnjica genocida – iz godine u godinu – nadziru upravo oni koji su ga obavili, pri čemu ga, istovremeno, službeno poriču. Time se nastavlja stradanje Prijedora. Zato Mirsad poručuje da Prijedor nije samo bosanskohercegovačka patnja: to mora biti sudbinski važna lekcija i svijetu! Prijedorske žrtve imaju pravo na pravdu i istinu. Prijedorski zločinci imaju dužnost na kaznu, velika je poruka knjige "Smrt u bijeloj kući". Mirsad poručuje zločincima koji se još slobodno šetaju i čitavom svijetu: Mi nikada nećemo zaboraviti, nikad nećemo oprostiti. Vratit ćemo školovanu i pametnu mladost na prijedorsko korzo. Ne postoje riječi koje bi utješile Prijedorčane. Niko nije pokušao spriječiti prijedorsko zlo. Niko se ozbiljno ne trudi da prijedorske zlikovce privede pravdi. Malo se piše i istražuje genocid u Prijedoru. …Nezaborav nema alternativu.

                                                                                                                     

 

 

 

 

Trag u vremenu: Suvereno promišljanje o Bosni i Bošnjacima

Aiša Purak: "Iz mog ugla", 2018.

Pred nama je druga knjiga Aiše Purak. Ona je hrabra Bošnjakinja, koja svojom požrtvovanošÄ‡u i agažiranošÄ‡u ruši ambicije udruženih zločinačkih konsenzusa i poduhvata protiv Bosne i Hercegovine, Bošnjaka i muslimana. Aiša Purak je pristala da igra veoma tešku ulogu hrabre i odgovorne Bošnjakinje, Bosanske, muslimanke. Pred nama je knjiga o kojoj će se pričati! Velika knjiga ne sudi, nego se otvori svima, pusti svakoga da kaže svoje. Aiša Purak se uhvatila u koštac sa najvećim izazovima Bosne i Bošnjaka. "Iz mog ugla" je prizma kroz koju se prelamaju stavovi jedne umne bosanske i bošnjačke žene, muslimanke u tuÄ‘ini, kroz tu priznu se ogledaju struktura i slojevitost boli za domovinom i čežnja za svojim izvorima, korijenima, tradicijama. Knjiga je pozitivan primjer individualnog nadrastanja nad mnogim zagubljenostima i zabludama u historiji Bosne i Hercegovine, posebno Bošnjaka. "Iz mog ugla" je zbir najvažnijih tekstova Aiše Purak objavljenih u medijima širom svijeta, od Sjeverne Amerike, preko Evrope, do Australije. Knjiga je doprinos u pamćenju prošlosti, u ime bolje sadašnjosti i budućnosti, u matici i dijaspori. Ovakav golemi zadatak može izvrštiti samo onaj ko voli svoj narod, domovinu, duhovnost, ko ima nerv za nauku, istinu i pravdu. Kroz svoju drugu knjigu Aiša Purak je fokusirala recentne bosanske, bošnjačke i islamske probleme, često dajući upute za rješavanje istih. ÄŒitajući rukopis ove knjige, dokučio sam jednu od najvažnijih poruka autorice: Mi imamo obavezu da čuvamo našu zemlju Bosnu i Hercegovinu, tu lijepu, hrabru i ponosnu zemlju na razmeÄ‘u svjetova, da čuvamo bošnjačku narodnost i da čuvamo islam u kome se nalaze odgovori za pitanja ljudskog, društvenog i državnog bitka. Mora se zaustaviti razaranje kulturnog pamćenja Bošnjaka i osloboditi ih se od brojnih ideoloških redukcionizama u koje su zavedeni. To je kompleksan posao osvještavanja bošnjačkog naroda u novonastalim povijesnim okolnostima. Aiša Purak je jasno uočila važnost komunikativne zajednice znanstvenika koja slobodno i na znanstvenim istraživanjima zasnovano govori o svim važnim pitanjima povijesnog trenutka države Bosne i Hercegovine i njezinog bošnjačkog naroda. Polazište svih razgovora je neupitnost opstojnosti države Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda. Svojom porukom da sa Bosnom i Hercegovinom, Bošnjacima i islamom ništa nije mjerljivo, Aiša Purak šalje poruku svijetu da su pokušaji za uništenjem naše historije, kulture, tradicije - osuÄ‘eni na propast. Našu historiju pisali su drugi da bi nama komandovali. Ali sada je pišemo mi, u ozračju slobode! Sada imamo Aišu Purak, koja svojom porukom i poukom daje putokaz saznavanju bošnjačke i bosanskohercegovačke prošlosti u ime sadašnjosti i budućnsti. Svojom drugom knjigom Aiša Purak daje snažan doprinos razbijanju straha od mišljenja o vlastitoj sudbini. Imajući sve navedeno u vidu, toplo preporučujem čitanje ove važne knjige. Uvjeren sam da će knjiga biti snažan podstrek kako istraživačima, tako i liderima zajednica i narodu uopšte u njihovom traganju za boljom, pravednijom budućnošÄ‡u. Hanuma Aiša, nastavite pisati i pričati - jer samo napisano i izgovoreno ostavlja trag u vremenu!

                                                                                                                     

Uspomenar na evropske paradigme bosanske mahale

Suvad Hotić: "Moja dobra mahala, sjećanja na Urije", 2018.

ÄŒitajući rukopis druge Hotićeve knjige potvrdio sam svoju konstataciju da su Bosnu i Hercegovinu mnogi pokušali uništiti, posebno u posljednjoj agresiji devedesetih godina prošlog vijeka, ali u tome nisu uspjeli, zbog čega se ne smije u miru podleći pritiscima i dozvoliti da se univerzalne vrijednosti za koje su mnogi dali živote uništavaju. "Moja dobra mahala" je nostalgični zapis o prigradskom naselju Urije u Bosanskom Novom, autorovom rodnom mjestu. To  je zapis o dogaÄ‘ajima iz djetinjstva,  mladosti,  tekstovi o ljudima iz komšiluka,  epizode iz života autora, naracija puna sjete i tuge o vremenu koje se nikad vratiti neće, zapis o gorčini koju su izazvali ljudi kojima smo vjerovali... Za razliku od svojih susjeda, Bosna i Hercegovina je imala najdublju slobodu, zahvaljujući bosanskom uzorku, sažetom u univerzumu bosanskog kosmopolitizma, koji je daleko iznad površinskog multikulturalizma. To je ta evropska paradigma, u najboljem izdanju! Zato je teško zamiliti ideju Evrope poslije agresije i genocida, zločina koji su dubinu bosanske slobode idiličnog življenja sveli na kulturni prezir bosanske trovrsnoti sa potpunom disolucijom bosanskog društva, u kome žrtva i dalje nije došla do istine i pravde. Zahvaljujući snazi bosanskog duha koji se suprotstavio barbarizmu i odbranio najviše civilizacijske vrijednosti, Bosna i Hercegovina ostaje posebno mjesto vječite borbe za samoodržanje, kako vlastitog identiteta, tako i gole ljudske egzistencije. Zato, da Bosna i Hercegovina ne bi šutke pala, da bi bila postojana, Hotić nas vraća u stara dobra vremena, u komšiluk bosanske mahale, koji je prepoznao i očuvao bosanskog čovjeka, bosansku ženu, bosansko dijete. Bosanski duh kao put priznavanja, poštovanja, prihvatanja i tolerisanja drugog i drugačijeg, najmanje je pet puta stariji od kanadskog kulturnog mozaika, usporedbe radi. Taj dobri duh baš je branjen u tim dobrim starim vremenima, u dobroj bosanskoj mahali. A Urije u Bosanskom Novom su jedan od najboljih primjera bosanskog komšiluka. Hotićeva knjiga je veliki doprinos nesalomljivosti povijesnog duha Bosanskog Novog! Ova knjiga je kulturni - književni dokaz trajnosti povijesne države Bosne i Hercegovine i u njoj grada Bosanskog Novog. Svojim istinitim komšijskim pričama iz bosanskonovske mahala Urije, Hotić smješta mali, ali značajni grad Bosanski Novi u bosanskohercegovački mozaik jedinstva u razlikama. Na taj Bosanski Novi udarali su mnogi, ali nikada nisu i neće uništiti tu trajnu baštinu – bosansku zemlju, bosanskog čovjeka, bosansku ženu, bosansku djecu i bosansku civilizaciju. Bosna i Hercegovina je ostala kroz dugu svoju povijest, jedina koja je uvijek bila i cjelovita kao teritorij i jedinstvena kao historijsko trajanje. Bosna i Hercegovina je uvijek uspjevala probuditi zaključane potencijale. Te velike potencijale budi Suvad Hotić kroz svoju novu knjigu. Preporučujem čitanje ove značajne knjige koja će svojim čitaocima svjedočiti ideju Bosne i bosanski duh kroz bosanskonovsku mahalu i komšiluk, kroz svojevrsni uspomenar na vrijednosti historijskog pravila o zajedničkom životu i toleranciji.

                                                                                                                     

                                                                                                                       

 

Uzroci i posljedice generiranja terorizma

Avdija Ramić: „Terorizam i njegovo finasiranje u svijetu“, 2019.

Sa velikim zanimanjem sam pročitao rukopis knjige „Terorizam i njegovo finansiranje u svijetu“ iz naučnoistraživačkog pera mladog, odvažnog i znalačkog autora, magistra nauka Avdije Ramića. U svom znastvenom istraživanju autor obraÄ‘uje jedan od nakomplesnijih društvenih fenomena savremenog doba, terorizam. Ramić razvija svoju naučnoistraživačku tezu da savremeni terorizam predstavlja jednu od najvećih sigurnosnih prijetnji savremenog doba, upravo zbog toga što je pod utjecajem sveukupnih globalizacijskih procesa, postao globalni fenomen. Kao sociopolitički ideološki fenomen, terorizam je prijetnja stabilnosti i globalnom razvoju. Istovremeno terorizam je u funkciji jačanja odreÄ‘enih političkih interesa vladajućih političkih elita zemalja koje odreÄ‘ene ciljeve žele ostvariti na ovakav način. Jedna od najznačajnijih teza autora je da su nejednakosti u društvu vrlo često izvor frustracija, osobito ako se radi o uskraćivanju odreÄ‘enih ljudskih prava, što može dovesti do organiziranja u terorističke skupine. Imajući u vidu da će terorizam postojati sve dok postoje političke, ekonomske i socijalne nejednakosti i nepravde, ovo naučnoistraživačko djelo pruža suvremenom svijetu mogući izlaz bar oko generičkog odreÄ‘enja terorizma, u uslovima kada zbog različitih političkih interesa ne postoji jedinstvena općeprihvaćena definicija terorizma. Upravo su ti različiti politički interesi jedan od izvora moći terorizma. Hipoteza ovog naučnoistraživačkog rada da terorizam predstavlja izraz političke i društvene krize, kao i izraz nezadovoljstva sveukupnim političkim, socijalnim, ekonomskim, religijskim i drugim kretanjima, predstavlja odličan izvor budućim generacijama istraživača u ovoj oblasti. Imajući to u vidu, preporučujem štampanje ovog značajnog djela. Istovremeno preporučujem autoru prevod ovog djela na engleski jezik, kako bi što više čitalaca moglo dokučiti poruku i pouke ove knjige.

                                                                                                          

 

 

 

 

 

 

 

 

Bošnjačka majka Hatidža – simbol bola i uzor ponosa

Esnefa Muhić: "Hatidža", 2019.

Pred nama je monografija o Bošnjakinji, borcu za istinu, pravo i pravdu, monografija o majci koja je u genocidu u Srebrenici izgubila cijelu porodicu. Ubili su njenog Almira i Azmira, nevinu djecu od 18 i 21 godinu. Ubili su joj muža Abdulaha, kojem su bile 44. Hatidža Mehmedović (1952-2018) je postala simbol borbe za istinu i pravdu. Monografija Esnefe Muhić je primjeren način da se životni put Hatidže Mehmedović upamti. Poseban kvalitet monografije je u tome što su tekstovi potkrijepljeni sa naučnoistraživačkim, sudskim i historijskim činjenicama. Fokus je dat na traženje nestalih i procesuiranje ratnih zločinaca. Poglavlje o stratištima i grobnicama je dokumentovano sa fotografijama, dakle: grobnica-stratište-fotografija. Svi dogaÄ‘aji koji su vezani za Srebrenicu i genocid su na jednom mjestu. Kroz monografiju, autorica Esnefa Muhić nas upozorava da se heroji raÄ‘aju na najvećim iskušenjima, a upravo takav je životni put iskušenjima i svojim djelima gradila Hatidža. Ona nije posebna po tragediji koju je preživjela, jer mnoge su majke u srebreničkom genocidu izgubile sve, nego po onome što napravila za druge, za nauku o genocidu, za istinu, pravo i pravdu, za svijet, nakon svoje tragedije. ÄŒitajući ovu vrlo zahtijevnu monografiju naučili smo da istinski heroji, borci za istinu, pravo i pravdu, borci za dostojanstvo žrtava i plemeniti aktivisti za ljudska prava i slobode, poput srebreničke majke Hatidže, nikada ne umiru, jer njeno herojstvo, borba, aktivnost i plemenitost, u tim velikim misijama, ostaje vječna inspiracija budućim generacijama u borbi za bolji svijet bez genocida. Tako se borba za istinu, pravo i pravdu, za dostojanstvo žrtava genocida, za ljudska prava i slobode i za svijet bez genocida nastavlja, a veliki doprinos tome daje ova monografija. I pored strašnog zločina genocida, od majke Hatidže se nikada nije mogla čuti mržnja, samo teška surova istina. Tako je bilo 2016. Godine, kada su je sudski gonili, jer je 9. januara na ulici u Srebrenici držala transparant na kojem je pisalo da je Republika srpska izgraÄ‘ena na kostima naše djece. Ta ljudska veličina jedne velike majke, simbola hrabrih majki, je prikazana u ovoj monografiji. Esnefa nam poručuje da majka Hatidža i pored zla koje je preživjela ostaje svjetionik nade za čitav svijet, kako niko ne bi prošao užase koje je prošla njena porodica. Tako i Esnefa svojom značajnom porukom u monografiju ostavlja veliku inspiraciju nama u Institutu za istraživanje genocida Kanada. Monografija ostavlja još jednu snažnu poruku. Ovaj svijet treba naučiti lekciju iz genocida u Srebrenici kako se taj strašni zločin ne bi više nikome dogodio. Nezamislivo je da neke voÄ‘e mogu promovirati toliki stepen mržnje i okrenuti komšije da počnu ubijati komšije samo zato što su imale drugačije ime ili drugačiju vjeru. Dužnost svakog živog bića je da oda počast Srebrenici. Jer ono što se desilo u Srebrenici je najgore što je ljudski rod mogao učiniti. Monografija je sama po sebi zahtjevno djelo. Esnefa je to uradila studiozno, iznimno uspješno, za njen narod, za njenu državu, za našu historiju, u ime bolje naše budućnosti. Zato sa velikim zadovoljstvom preporučujem štampanje monografije. Predlažem autoru da odmah poslije izdanja na bosanskom jeziku, prevede monografiju na engleski jezik.  Tako bi monografija mogla i trebala biti sastavni dio najuglednijih biblioteka i akademskih ustanova i institucija u svijetu.

                                                                                                          

Romaneskna galerija dubičke čaršije

Dilista MeÄ‘edović: “Biseri Bosansko-Dubičke sehare”, 2019.

Roman “Biseri Bosansko-Dubičke sehare”, prvo književno djelo poznate Dubičanke Diliste MeÄ‘edović, predstavlja veliki doprinos u afirmaciji dubičke, a samim tim i bosansohercegovačke kulture, osobito književnosti. Dilista nas, kroz ovaj roman, vraća u stara dobra vremena, vraća nas u komšiluk dubičke, odnosno bosanske mahale i čaršije, koje su očuvale duh bosanskog čovjeka, posebno bosansku ženu. Ovaj roman je simbol otkrivanja Bosanske Dubice i sebi i svijetu. Nakon posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini više stotina hiljada njenih graÄ‘ana iseljeno je širom svijeta, pa je za mnoge od njih ovaj roman dragocjena potvrda njihovog kulturnog identiteta i spona sa njihovom čaršijom koja je oživljena i pronosi miruh Bosne i dalekom tuÄ‘inom. Ovo je najvažnija i najljepša dubička knjiga. Roman “Biseri Bosansko-Dubičke sehare” nastao je u modernom dobu, dobu kojeg su s dubokom dubičkom prošlošÄ‡u povezivali jezik, značenja i simboli. Osjećanja da je dubička gradska pluralnost dragocjen polog u Bosni i Hercegovini nisu mogle predstaviti moderne ideologije. Ne samo da nisu mogle, već su stajale neprijateljski nastrojene protiv tog raskošnog kosmosa različitosti. To osjećanje je svoj potpuni izraz našlo u začudnom i ushićujućem književnom govoru mnoštva oživjelih glasova i likova knjige “Biseri Bosansko-Dubičke sehare”. Snaga stila Diliste MeÄ‘edović ogleda se upravo u potpunoj sintezi tih kulturnih sadržaja kojima su premošÄ‡ena stoljeća. Tajne jezika u polifoniji govora "Biseri Bosansko-Dubičke sehare” izazovne su i dubičkom, odnosno bosanskom čitatelju. I ona se otkriva u tome književnom govoru, njena osjećanja dobivaju žive glasove. U njima su gotovo sve strepnje i očekivanja dubičkog čovjeka, žene i djeteta. Svoju osobenu viziju Bosanske Dubice, sa svojim sopstvenim duhom i kulturom doživljavanja koja se iskazuju u dubičkom mentalitetu i ljudskoj prirodi, Dilista otkriva vlastitom interpretacijom dogaÄ‘aja koji su činili njen dubički život. Radi se o potpuno autohtonom i potpuno specifičnom i samosvjesnom životu grada kao znaka dubičke i bosanske pripadnosti. Ovo djelo je literarna vizija dubičke autentične bosanske povijesti. Njegova vrijednost sastoji se u tome što je ta povijest kao ljudski život, kao ljudski doživljaj i sudbina, lišen svega spoljašnjeg, svakog historizma, svake mitologije, svake nacionalne, religiozne, regionalne i druge naslage i interpretacije. On se tu otkriva neposredno u noći svoje ljudske istine i po toj istini postaje univerzalan, ljudski život i sudbina uopće. Dilista donosi priču o dubičkim likovima bez razlike u svojoj povijesnoj istini, kao vječni paćenici i borci, kao so u kruh dubičke zemlje, teški, robusni i ujedno osjetljivi i mehki, naivni i ujedno lukavi, bogati i siromašni, vječni strastvenici i uvijek kod svoje kuće u svojoj surovoj zemlji. ÄŒudni ljudi podsmješljivi i ironični prema svakom živom, prema svakoj i najvećoj veličini, ali ipak najviše prema sebi samima, pjesnici bez mita i mitomanije, nježni realisti, puritanci a strastveni. Takvi ljudi, koji se nižu iz generacije u generaciju, a samo ih Bosanska Dubica, odnosno Bosna veže kao niz, čvršÄ‡e od bilo kakvih mitskih, vjerskih, roÄ‘ačkih ili drugih veza, su ljudi dubičke, bosanske zemlje, njena najveća i najpotpunija istina.