Zašto nam je neophodan Institut za istraživanje genocida Kanada

Zašto nam je neophodan Institut za istraživanje genocida Kanada

 

Istorija svjetskih dešavanja pokazuje da su istina i pravda kvarljiva roba, da se s tim kategorijama trguje i da desetljećima i vijekovima bude njen dobar dio što nakaradno ili lažno predstavljen, što nedostupan širim masama. Ali na kraju, zahvaljujući raznoraznim izvorima, mahom suprotstavljene strane koja je u meÄ‘uvremenu izvukla glavu iz pijeska, makar jedan dio te sakrivane istine ispliva na površinu.

 

Moćnici i sudionici jednoga doba provlače kroz medije i fakta svoju istinu, raspolažu snažnim instumentima zastrašivanja, podmićivanja, vojske, oružje, propagandu i silu i uspiju da neamancipiranu većinu svjetske populacije zavaraju lažima i ta prevarena populacija kretenski « baca bisere svinjama ». Sjetite se samo kaubojskih filmova i sveopšteg svjetskog preziranja Indijanaca, « divljaka, crvenokožaca što su skidali skalpove divnim bjelačkim ženama i muškarcima, što su im upadali na imanja, napadali ih bez razloga i zastrašivali ih ». Holivudsko smeće od filmova je učinilo da se masovno navija za bijelce i njihovu pravednost – kako nam je u tim filmovima bilo predočeno. Tek desetljećima kasnije smo saznali da su bijelci doseljenici puškom oteli zemlju domorocima, da su ti « crvenokošci » u većini istrijebljeni boleštinama i namjerno prouzrokovanom glaÄ‘u – sistematski im pobili na desetine milione bizona i tako ih ostavili bez lovine i hrane– tako da su ovi morali u konačnici preći u rezervate za njih namijenjene, odreći se svojih ravnica, rijeka, polja a  preživjeli ostaci populacije se staviti pod zaštitu i ishranu bjelačke okupacione vlasti. 

 

Nemojmo se zavaravati, ogromna većina modernog demokratskog društva je  podložna manipulacijama, na javno mnijenje se može uticati i to se stalno radi. Svjetska populacija je direktni, indirektni ili nijemi saučesnik mnogih teških zločina, pokolja i nepravdi iako toga mahom  nije svjesna. O sebi i svojoj moralnosti misli sve najbolje, stalno se na izborima trudi da probere svoje najpismenije i najelitnije predstavnike. U većini se zgražava nad nepravdama što se stalno čine slabijim državama i narodima po svijetu a i u svojim zajednicama. Lije prave ili krokodilske suze nad patnjama nedužnih i obespravljenih. Ipak se stalno i sa višegodišnjim ili višedecenijskim zakašnjenjem ispostavlja da su ti i ti, konkretni politički izabranici bili nemoralni, potkupljivi, neiskreni i da su svojim štetočinskim djelovanjem napravili haos po svijetu i ugrozili usput i svoje zajednice koje su im ukazale povjerenje,  navodno braneći njegove interese.

 

Pravda i istina stalno kaskaju za nepravdom i neistinom, kvare odnose meÄ‘u ljudima, često nepopravljivo – neke zajednice nestanu, druge budu desetkovane, izranjavane, ogorčene i ojaÄ‘ene a većina ljudi u svijetu se u principu zalaže za dobro. Graditi je teško, treba vremena, truda i znanja a rušiti i paliti tuÄ‘im znojem sagraÄ‘eno jednostavno : malo slame i bačena upaljena šibica. Snažna sila u dobu savršenstva ubilačke tehnike može zatrijeti za vrlo kratko vrijeme postojanje cijelih naroda, do same planete. Ako se sile zla ne kontolišu a sile dobra ne udruže dugoročno, ljudi bivaju osuÄ‘eni na stalno otpočinjanje iz pepela, kao mitska ptica Feniks.

 

Kad društvo dozvoljava da se politika prvo zasniva na tzv. vitalnom interesu, a da su moral, iskrenost i pravednost sporedne veličine, kad većinsko demokratsko biračko tijelo « misli » da se za njegovo dobro interes u saradnji i poslovanju stavlja na prvo mjesto – pada se u sve veći vrtlog i nepravde uvećavaju svakodnevno. Svaka prljavšina može postati vitalnim interesom jedne države i svariti propagandom kroz želudac neukog stanovništva. Na kraju se ti raznorazni interesi obiju o glavu onome u čije su se ime sprovodili i pojavljuje se naknadna pamet. Sa velikim zakašnjenjem za žrtve nepravednih ekonomskih sistema, ratova za teritorije i bogaćenje pojedinaca, ali nema nazad, neprocijenjive štete su počinjene, preostaje samo da se greške priznaju, istorija ispiše drugim nezainteresiranim slovima a pravda za žrtve potraži na sudovima, domaćim i meÄ‘unarodnim.

 

Taj proces traganja za istinom i pravdom je spor i dug i zahtjeva ogromne napore najpismenijih, najstručnijih i samostalnih istraživača koji mogu slobodno misliti svojom glavom i znaju raspolagati dostupnom građom na pravilan način. Potrebno je posjedovati veliko znanje i volju za stalnim traganjem za cjelokupnom istinom i pravdom, sistematski naučni pristup, nepotkupljivost i moral čist kao suza.

 

BiH je mlada, siromašna, napaćena država i u njoj snage dobra i znanja vuku polagano naprijed ali su im koraci spori ili sputani jednim nakaradnim državnim sistemom nastalim u Deyton-u, vladavinom korupcije i istovremenim zamlaćivanjem naroda viškom nepotrebnih svaÄ‘aličkih informacija u sredstvima javnog informisanja. Kvazi inteligencija je stalno prisutna na medijima, potplaćena, ugojena u samoljublju i privilegijama a istinski patrioti i učenjaci gurnuti u zapećak. Njihovi radovi se ne poštuju ili se to čini nedovoljno a mahom se prešućuju i prolaze nezapaženo. Hvale se i u prvi plan uzdižu podobni i nekvalitetni, njima se daju subvencije, štampaju im se škrabotine a iskrenima i pravim učenjacima često lupaju vrata pred nosem.

 

Diplomatska strana predstavništva i njihove matične službe pod prividnim zalaganjem za pomirenjem naroda pokušavaju stalnim finasijskim podržavanjem podobnih i nesposobnih istinu o ratu u BiH i pravdu za žrtve pogurati pod tepih. Za neka bolja vremena, navodno. « Mir, mir, mir, niko nije kriv » ili još gore « svi jednako krivi, svi jednako činili zločine, strane u sukobu, meÄ‘ureligijski i graÄ‘anski rat, mora se prošlost što prije zaboraviti, treba se miriti, saraÄ‘ivati, to je budućnost a ne stalno meÄ‘usobno optuživanje, ko je prvi počeo i zašto... » Odbacuju se čak i istine o počinjenim zvjerstima za koje postoji dovoljno provjerenih, sudski dokumentovanih svjedočanstava u ime te navodne sretnije budućnosti.   

 

I tako se od davnina vrte snage dobra i zla. Neprekidno se odmeravaju, prevagnu u jednom periodu na jednu, u drugom na drugu stranu i taj tok bude jedno vrijeme skoro cementiran, ne vidi se kraj zlu i nepravdi. U istinoljubivim krugovima zavlada zamor, malodušnost, osjećaj nemoći pa čak i odustajanje na izvjesno kraće ili duže vrijeme.  Sve dok istina ne progleda i obasja društvo novim svijetlom, kad se za nju založe sviježe snage ili neki izuzetni umjetnici poput Tolstoja s kraja 19.vijeka. U Francuskoj bi imperator Napoleon Bonaparte ostao za sva vremena kao pravedna i hvale vrijedna ličnost, najveća u novijoj istoriji, da njegovu štetnost po ondašnju Evropu nije do koske ogolio roman « Rat i mir ». « Hadži Murat » je djelo koje je ÄŒečene postavilo na stepenik koji im s pravom pripada i odonda nije o njima niko  napisao pravedniji i istinitiji opis. I filmska umjetnost u vremenu brze, instant informacije, ima neprocijenjivu vrijednost. Kroz nju se masovno probijaju lažne vrijednosti i informacije, ali ih visoka umjetnost i rediteljsko umijeće u konačnici pobijede svojim zapaženim i remek djelima. Tako smo s zakašnjenjem o sakrivenoj strani američkih Indijanaca i namjeri njihovog istrebljenja najviše saznali iz filmova, od Olivera Stona puno toga saznali o nepravednosti i nepotrebnosti vijetnamskog rata, Spilberg nam je na upečatljiv i nezaboravan način predočio stradavanje jevrejskog naroda.u holokaustu... Naši uvaženi režiseri su napravili nekoliko izuzetno vrijednih filmova, « Zabranjena zemlja » je dobio i Oskara, najveće filmsko priznanje. Ali još uvjek nisu napravljeni filmovi koji bi bili zapaženi masovno u svijetu i učinili da se slika o ratu na prostorima bivše Jugoslavije bude namah prepoznatljiva i da se poslije jednog takvog dijela više ne mogu brkati lončići. Na tome se mora još puno raditi. Nije dovoljno imati samo dobre umjetnike na svim poljima, potrebno je te iste prepoznati i podržati finansijski da bi se ostvarili a potom umijeti i na adekvatan način promovirati njihovo djelo.

 

Kao što naš vrijedni Avdo Huseinović u svojim brojnim dokumentarnim filmovima bilježi istinu, koju potkrepljuje dokumentima i svjedočanstvima sudionika, valjalo bi da štafetu od njega makar djelimično preuzme umjetnost i tu ogromnu graÄ‘u pretvori u priče i filmove s dodatnim efektima. Istorijska graÄ‘a je temelj po osnovu koje se pravi umjetnost visokog kvaliteta. Dotada, ima taj nedostatak da je dosadna i svojim rječnikom nedostupna širokim masama. Jako brzo se čitateljstvo takvoga pisanja zasiti, hoće nešto lako razumljivo, čitko i brzo. Da se mogu s junacima priče ili filma poistovjetiti.

Zato  su istoričari i istraživači potisnuti u drugi plan u svojim sredinama, ne posvećuje im se dovoljna pažnja u nedovoljno razvijenim društvima i zajednicama. Zaboravlja se da bez njihovih višedecenijskih istraživanja umjetnici ne bi imali graÄ‘u iz koje će izvući dobro i zapaženo djelo. Da bi isti ostali praznih rukava. Djela bi im bila aljkava i podlijegala opštoj kritici protivnika. Mora se znati da je jednoj « Šindlerovoj listi » prethodila istinita priča desetina preživjelih, da se ona prvo dokumentovala više decenija i godina pa tek onda za nju izradio scenario. Film je bio posljednja karika, nadgradnja svoga toga prethodno uloženog truda mnogih sudionika. Bez takvog temeljitog pristupa svaki film brzo izgubi na vrijednosti – tako se desilo s masom kaubojskih filmova koje više niko ne uzima za ozbiljno i koji su uglavnom povučeni iz kinoteka. Ali su isti dotada bili napravili nepopravljivu štetu svojom lažnom faktografijom, filmskim srceparajućim šarenilom i patetikom edukujući mnoge generacije gledalaca školskog uzrasta širom svijeta.

 

Patrioti BiH su dovedeni na prosjački štap, moraju se boriti za istinu u neimaštini, nedovoljnom priznavanju svojih kvaliteta i radova, svjedočanstava, opovrgavanju, podmetačinama i malo po malo moraju posustati. Poboljevati pogoÄ‘eni nepravdama, povlačiti se iz vlasti i iz akademskih krugova jer im se lijepe na biografije svakakve naljepnice, uskraćuju regularna primanja, odbija pristup informacijama, udara na čast... A kad mačke nema, miševi kolo vodo, poznata je narodna poslovica.

 

MeÄ‘unarodna zajednica, predvoÄ‘ena vladama Francuske i Engleske je bila tokom cijele agresije na BiH direktni saučesnik Beograda, Miloševića i zločinačke družine. To je njeno saučesništvo dokazivo, dokumentovano je prilično ali se mora još poraditi na kvalitetnom istraživanju i sabiranju pojedinačnih podataka, dokumenata, izjava mnogobrojnih diplomata, medijskog svakodnevnog izvještavanja, sudskog gonjenja...Zapadna javnost je bila sistematski medijski obmanjivana, zavaravana navodnim islamskim fundamentalizmom u BiH, iskonskim « grijesima » poturčenih muslimana za vrijeme Osmanske vladavine, meÄ‘ureligijskim i meÄ‘uetničkim sukobima i sličnim nebulozama tako da je ona ostala u globalu pasivna i nije se digla na noge kako bi masovno zahtjevala od svojih vlada da se spriječi genocid naspram bošnjačkog stanovništva što joj se dešavao pred očima.

 

Nasljednici te i takve meÄ‘unarodne zajednice moraju još neko vrijeme prikrivati svoje poluotvoreno saučesništvo u istrebljenju Bošnjaka muslimana kao većinskog naroda u sklopu jedne evropske države i zato ne čudi da meÄ‘u svoje saradnike meÄ‘u Bošnjacima odabiraju prvenstveno korumpirane mediokritete.  Takvi će se bespogovorno klanjati njihovim parama, poklonjenim nezasluženim privilegijama i pristajaće na svakakve zahtjeve bez preispitivanja sopstvene savjesti i pogubnosti takvog štetočinskog kompromitovanja prema sopstvenom narodu.

 

Kako je jako teško raditi na prostoru BiH zbog pomanjkanja institucionalne podrške raznovrsnim istraživačima na polju društvenih nauka i kulture pamćenja još davno se nametnula potreba za zasnivanjem takvog organa izvan matične države. Predratna, ratna i poratna dijaspora, u prvo vrijeme raspamećena, finansijski nemoćna i obezglavljena,  se polagano organizovala, doškolovavala na stranim univezitetima, sve više ujedinjavala tako da smo, izmeÄ‘u ostalih mnogobrojnih vrijednih udruženja i tijela po cijelom svijetu, dobili prije 16 godina Institut za istraživanje genocida Kanada.

 

Rezultati tog instituta su nemjerljivi običnim nabrajanjem postignuća - koji se lako mogu naći na portalu i facebook-u za one koji ga posjećuju ili to požele učiniti - a ovaj tekst i pišem u toj namjeri, ali je najbitnije u svemu što taj institut ne odustaje od  prvobitnih i jedinih pravih smjernica kojih se svi njegovi članovi i simpatizeri moraju pridržavati. Bilo da se radi o stotinama uvaženih saradnika ekspernog tima, dokazanih prijatelja BiH, ili o domaćim borcima za pravdu što djeluju iz dijaspore ili matice kao ispomoć profesoru, dr Emiru Ramiću i njegovom timu u Kanadi – svi se oni moraju suglasiti i usmjeriti u borbi za jedan zajednički cilj – postizanje cjelokupne istine i pravde za BiH. Putevi prema tome cilju mogu i trebaju biti različiti zavisno od struke kojom se dotični saradnici bave, njihovih saznanja i iskustava što su stekli na raznim svjetskim meridijanima ali zajednički cilj im mora biti isti.  

 

Po ljudskim pravima se po svijetu stalno gazi, žrtve se omalovažavaju, negiraju im se patnje, zlopati ih se svakodnevno i dodatno sipa sol na nezacijeljene rane. To se čini i sa žrtvama agresije na BiH, što u okviru same države, što u okruženju i u takvim uslovima je nezamislivo ozdravljenje napaćene im duše i makar djelomično prebolijevanje gubitaka. Mora se i na zapadu i u regionu stvoriti klima u kojoj će se žrtvama iskazivati dostojanstvena, iskrena pažnja, pijetet i priznati njihova na meÄ‘unarodnim i domaćim sudovima utvÄ‘ena istina. Da bi se to postiglo neophodna je pomoć svih dobronamjernih prijatelja po svijetu, institucija, vlada, organa i asocijacija koji brinu o ljudskim pravima. Mora se stalno raditi na izglašavanju zakona, donošenju  rezolucija o zabrani negiranja genocida i vrijeÄ‘anja žrtava, uvoditi obavezno izučavanje BH tragedije u školama po cijelom svijetu i to na pravilan, konzistentan način.

 

Insitut za istraživanje genocida Kanada ima ispravnu naučnu metodologiju, brojne meÄ‘unarodne i domaće kadrove i priznate veličine u svojim redovima ali mu je i dalje potrebna podrška. Zlo je stalno u prednosti za nekoliko koraka u odnosu na dobro, privlači šarenilom, novcem, materijalnim blagostanjem tupave, lijene, manipulaciji sklone i ljude sa slabo razvijenom sviješÄ‡u o opasnostima što vrijebaju sa svih strana. A takvi su po svijetu u većini i ne samo meÄ‘u Bošnjacima. Ako si ti plemenit i svakom želiš dobro nije garancija da će te otvoreni i prikriveni neprijatelji ostaviti na miru, pružiti ti iskrenu ruku pomirenja ili te makar tolerisati ako te nisu sposobni poštovati. Bošnjak još nema razvijenu ne samo nacionalnu već sveukupnu svijest o svojoj vrijednosti i potrebi da se ona stalno dokazuje i učvršÄ‡uje. Država mu je zaokružena ali mu se čini da je na klimavim nogama, pa mu je dojadilo da se za nju bori. Prepušta je svakakvim uzurpatorima, prodanim dušama i zaboravlja da mu silna prolivena šehidska krv za opstojnost naroda BiH  zabranjuje da je se odrekne i okrene joj leÄ‘a.

 

Svako po svojim mogućnostima može doprinijeti u borbi za postavljanje države na solidne, za sve njene narode i graÄ‘ane pravedne osnove. Neko umije govorenjem prenositi svoja iskustva najbližem okruženju, neko ista umije zapisati, neko može novčano pomoći raznoraznim udruženjima, izdavaštvu, naučnoj zajednici. Mlada generacija što je izrasla i školovana u dijaspori ili stasava u BiH sa poznavanjem stranih jezika i umije da koristi informatička pomagala je od neprocijenjivog značaja za starije, već izmorene generacije. Stariji imaju iskustvo, memoriju, već uraÄ‘ena ali nedovoljno promovirana mnogobrojna istraživačka i književna djela, mogu uputiti mlaÄ‘e na vjerodostojne izvore informacija, da se lakše snaÄ‘u u moru kontradiktornih informacija i savjetovati ih kad god zatreba. Istovremeno im trebaju prepustiti mnoga polja aktivnog djelovanja. A upozoravati ih moraju obavezno kad i ako skrenu s onog istrasiranog pravog puta – istine i pravde, nikakav kompromis s te dvije osnovne postavke se ne može i ne smije opravdavati.

 

Znamo da je bošnjačka elita platila glavom i prva masovno stradala tokom agresije i da je teško od obezglavljene ispaćene mase preživjelih što se već decenijama bez kompasa kreće svijetom stvoriti jednodušno tijelo sa zajedničkim ciljevima i prioritetima. Puno je meÄ‘usobnog nepovjerenja u dijaspori, nezajedništva, saplitanja jedni drugih, bespotrebnih razmirica i smicalica, pametovanja... Uzrok se može naći u fenomenu poznatom kao « polupismenost ». Polupismenost ne shvata da mnogo toga ne zna, neće da dodatno uči i da se obrazuje ali umije itekako da mudruje i sputava mnoge časne i napredne prijatelje u svojim sredinama – bilo da se radi o domicilnim « strancima » ili svojim naprednijim sunarodnjacima. Tako da brojne iskrene prijatelje BiH, još tokom rata dokazane: advokate, socijalne radnike,  novinare, umjetnike... svojom bahatošÄ‡u i nepovjerenjem neprestano i neumoljivo odgurava od sebe. Polupismenost stalno sumnja u dokazane dobročinitelje, opanjkava ih, traži im dlaku u jajetu i vjeruje, najčešÄ‡e neosnovano, kako ti ljudi profitiraju na muci stradalog bošnjačkog naroda. Onda se koprca neko vrijeme u brojnim propalim asocijacijama, bez finansijske i svake druge podrške i ne uspijeva da shvati u čemu je problem i da je sama svojom nabusitošÄ‡u, nedovoljnom kulturom u komunikaciji, nedovoljnim poznavanjem stranih jezika itekako doprinijela sveukupnom sopstvenom urušavanju, razjedinjavanju bošnjačke zajednice i očiglednom neuspjehu na mnogim poljima. Samo zato što se jedan samoprozvani « elitni »njen dio gledao narcisoidno u iskrivljenim, polupanim ogledalima.

 

Dobročinitelji se moraju poštovati i uvažavati, bilo da su finansijski moćni i uticajni, bilo da su obični siromašni graÄ‘ani. Treba se takoÄ‘e jednom zasvagda shvatiti da na ovoj kugli zemaljskoj ima sigurno mnogo profitera ali takoÄ‘e i mnogo izvrsnih ljudi što za dobrobit svjetske zajednice i za račun pravednosti rade volonterski, bez nadoknade i njih se ne smije šikanirati ili koristiti po potrebi kao klinekse. Njih je jednostavno « kupiti » - krompiruša i lijep osmjeh je dovoljan, ali su ti dobri ljudi nama zlata vrijedili i još uvjek vrijede. S njima treba obnavljavati lijepe odnose, nagraditi ih povremeno običnom hartijom zahvalnicom za uloženi dugogodišnji trud, poslati im povremeno  srdačnu poruku, bez posebnog povoda i imati ih stalno pri ruci. I kada nisu naročito « potrebni », skoro sve naše ratne i poratne izbjeglice imaju regulisane boravišne dozvole, valja s njima održavati prijateljske veze. I da nikada ne moraju više zatrebati, oni su zaslužili da ih se poštuje i da se po dobru pominju. Kad god je to moguće i prigodno ih obilježiti. To se u diplomatiji naziva lobiranjem i svaki Bošnjak u njemu može učestvovati, na svom nivou : domaćice u svome komšiluku i u školama svoje malodobne djece, zapošljeni na radnom mjestu meÄ‘u kolegama, studenti u višim školama i univerzitetima kada se stiču vječni poznanici i prijatelji, učešÄ‡em u društvenom ili političkom životu svojih priroÄ‘enih komuna i država.

 

U eri brzih vijesti kad se korisnici društvenih mreža njima zatrpavaju, vrlo je važno znati razdvojiti istinite od krivih informacija, bitne od nebitnih, korisne od beskorisnih. Mnogo beskorisnih, bijednih ali holivudski privlačnih informacija odvlače pažnju većine Bošnjaka – to se da naslutiti po brojnosti komentara na nekim novinskim medijima, koliko se žučno oko neke gluposti ili novinarskim lukavstvom podmetnute « istine » umiju raspravljati i psovati meÄ‘usobno. U njima, što u skrojenim člancima, što u komentarima,  se često znaju blatiti naši ratni heroji, bitni članovi zajednice svih nacionalnosti a bude povremeno na meti i naš rahmetli predsjednik Alija Izetbegović. Običan naš čovjek još nije shvatio da novinarski članci ne moraju biti istiniti iako su napisani lijepo i kitnjasto, da su urednici medija od neke instance plaćeni, da neki stalno ili povremeno moraju blatiti nečije protivnike i da im ta vrsta piskaranja uvećava zarade. Novinarstvo u većini slučajeva nije slobodno, istraživačko i koristi se svakodnevnim spletkarenjem, radi uvećanja tiraža svojih novina ili podrške svojoj izabranoj partiji na vlasti ili opoziciji. Tako je u novinarstvu širom svijeta, preovladala je « Å¾uta » štampa i čitaoci se na nju svakodnevno love i vade na površinu kao ribe na suho. ÄŒitati napisano s rezervom, provjeriti podastre « sigurne» informacije, ne paliti se na prvu, kako se kaže, je jako bitno. A za takav pristup je potrebna lucidnost, mudrost i znanje. Te osobine se stiču mukotrpnim dugogodišnjim školovanjem  i radom, nije dovoljna samo uroÄ‘ena inteligencija.

 

U agresiji Srboslavije na BiH je Bošnjacima, a i dobrom dijelu Hrvata kao i antifašistički nastrojenim sugraÄ‘anima Srbima, bilo dekretom, topovskom i snajperskom vatrom oduzeto elementarno pravo na život. Kako se to desilo, zbog čega i u kojoj svrsi je puno puta dosada elabolirano ali nije zgorega ponoviti ukratko još jednom. Napadački ratovi se vode za uvećavanje teritorije jedne države na račun druge, dugoročne ekonomske interese manjinskih uticajnih bandita, to su oduvijek pravi razlozi a sve ostalo objašnjavanje samo služi u propagandne svrhe. Topovsko meso se šalje u ubijanje i stradavanje s pjesmom na usnama i cvijetom u pušÄanim cijevima. Da bi se postigao ubilački zločinački elan, moraju se  buduće ubice ili ubijeni na tu žrtvu pripremiti, u takve ratove moraju ići ispranih mozgova ili ih se mora mobilisati. Bolje je i korisnije za despote i njihove saradnike da ratnici u boj idu dobrovoljno i naučeni na mržnju.  Budući protivnik se zato ocrnjuje u dostupnim medijima do krajnjih granica, meta na čelo mu se postavi, nacrtaju Ä‘avolski rogovi na glavi, obezvrijedi mu se vjera, pripadnost zajednici, kultura – tako da ubijanje takvih « Äudovišta » biva lakše dobrovoljcima nego što bude dušama  šintora kad  hvataju i ubijaju bijesne pse lutalice.

 

Valjalo bi istraživačima pomno pregledati arhivirane beogradske i ine medije iz kraja osamdesetih i početka devedesetih godina, preslušati radio i TV izvještavanje tog vremenskog razdoblja, svo to propagandno djelovanje – gebelštinu- iznalizirati  detaljno te silne, nebrojane, 24-satne svakodnevne škrabotine, ratne pokliče novinara, pisaca, pjesnika, navodne inteligencije i elite.

 

Šteta što se Hag nije više pozabavio tim opskurnim tipovima, što makar neke najgrlatije nije izveo na optuženičku klupu – o povodima za rat,  kako su oblikovani « psi rata », o raznoraznim psihološkim načinima nadizgavanja tih budućih krvoloka bi se mnogo više saznalo nego iz dobrodošlog ali nedovoljnog priznanja krivice jednog bijednog izvršioca kao što je recimo masovni ubica Erdemović.

 

 NATO  je 1999. shvatio da je RTV  Beograd zmijsko gnijezdo iz kojega stalno sikću i štekću mržnja i laži i da je to medijsko čudovište ubitačnije od mitraljeske i tenkovske vatre. Prozvao ga je « ministarstvo rata » i « mozak ratne Miloševićeve mašinerije ». Zato je tu medijsku spodobu bombardovao u noći 25 na 26 april i ućutkao je na jedno vrijeme. Inače u vazdušnom napadu uperenom protiv Srbije nije udarano na civilne ciljeve, a i kad su bombardovani strateški i vojni ciljevi, unaprijed je obaviještavano graÄ‘anstvo, da se na vrijeme skloni. Tako je bilo i s RTV Beograd, niko u toj kući nije trebao stradati ali su se rukovodioci potrudili da u njoj ostave tehničare – 16 njih stradalo – da bi imali poimence pobrojane propagandne žrtve za posljedično potkusurivanje sa meÄ‘unarodnom zajednicom.

 

 Da bi naredne generacije lakše shvatile šta je to doprinijelo da dojučerašnji bratski narod dostigne toliki nivo krvoločnosti mora se naučnim postupkom ogoliti kako je umiješeno tijesto u kojemu su oblikovani budući masovni i pojedinačni zločinci.  Istorijski, filozofski, psihološki je poznato i istraživački dokazano da se od pamtivjeka do danas  narodi ili religiozne i druge zajednice u klanje sebi sličnih moraju slati ispranih mozgova. Nekada se koristi ideologija u tu svrhu, nekada religija, nekada mnoštvo kao paukova mreža satkanih povoda za mržnju i prezir drugih ljudi i zato je vrlo teško obične počinioce zločina nagnati da priznaju sopstvenu krivicu ili odgovornost. Snaga njihovog ubijeÄ‘enja i poleta prije izvršenja čina je bila tolika da su u ime nečega njima naknadno nedokučivoga napravili strahote pa im je i filozofski i psihološki daleko ili čak nedostupno priznanje i osjećaj krivice. Ne mogu prihvatiti da su u  periodu što je prethodio krvavim zločinima počinjenih njihovom rukom bili izigrani od svojih izabranih, cijenjenih, voljenih voÄ‘a, sunarodnika, medija i slično. Da su bili obično oruÄ‘e u rukama promućurnih svojih visokopozicioniranih bandita i krvoloka. Da se njima upravljalo na daljinu kao najobičnijim alatom što majstori ljudske tragikomedije oduvjek znaju vješto upravljati. Vjerovatno misle da bi priznanjem te svoje potčinjenosti « elitama » ugrozili i posljednju mrvu ljudskoga svoga dostojanstva a usput bi morali i platiti zasluženu kaznu – što sudski odmjerenu, što ljudsku : javnim iskazanim pokajanjem prema žrtvama i priznavanjem sveukupne svoje grozne tjelesne i duševne sazdanosti. Dokazani zločinci se ni u snu ne smiju odati pred  svojim nasljednicima, poznanicima i prijateljima, čak ni prema sebi samima – zato ih u većini i ne muče košmari  Tako da je za očekivati da  Ä‡e još dugo najveći broj počinilaca negirati zločin, čak će nastaviti da ga opravdava ili da se njime diči pred svojim istomišljenicima, u trećem licu, naravno- tako što će uzdizati navodne ratne i ine heroje već osuÄ‘ene pred meÄ‘unarodnim i domaćim sudovima pravde. To će nastaviti da čine čak i oni koji nisu direktni počinioci.

 

Krvoloci skoro nikad ne traže iskreno oproštaj od žrtava. Direktni učesnici i saučesnici zločinaca se pred sudovima služe lažima, izvrtanjima činjenica, prekrajanjem stvarnosti da bi svoje sudjelovanje u pogromima ili njihovom podržavanju ili hinjenoj neutralnosti što više umanjili. Kada nedjela dolaze na naplatu, interes nemoralnih i inih je da što manje otkriju pred sudovima i javnošÄ‡u, kriju istinu kao zmija noge.

 

Takva su ponašanja zločinaca sudstvu poznata iz vjekovnog iskustva, pa se ono trudi da počinioce i pomagače navede na saradnju. Koristi se « motkom i mrkvom » prema optuženicima i tako odmatava zapetljana klupka, dolazi do istine, potpune ili djelimične. Postoje dokumentovane činjenice, svjedočenja u korist tužilaštva ili optuženika i na sudovima je da razluče krivo od pravog i odmjere kaznu. To sudsko istraživanje traje nepodnošljivo dugo za žrtve ali u konačnici daje rezultate. U principu neposredni učesnici u zločinu svoja priznanja potpisuju u dogovoru s tužilaštvom. To čine da bi im se umanjila kazna a sud ih nagraÄ‘uje skraćenom kaznom da bi na taj provjereni istraživački način saznao dio istine o počinjenim zvjerstima za koje ne postoji dovoljno svjedočanstava.

 

I to sudsko saznavanje se stalno vrti u krug. Kako se u društvu snage dobra i zla neprekidno odmeravaju, tako i na sudu znaju da prevagnu u jednom periodu na jednu, za žrtve nepovoljnu stranu, a u drugom na drugu, pravedniju stranu. Mada taj tok bude jedno vrijeme skoro cementiran, žrtve ne vide kraj zlu i nepravdi. U istinoljubivim krugovima zavlada zamor, malodušnost, osjećaj nemoći i odustajanje.  Nekada nam se opet učini da je proces dokazivanja jako nepravedan  i dug.

 

 Uzmimo za primjer slučaj Erdemovića koji je dobio smješnu kaznu od pet godina zatvora za priznatih makar stotinu ubistava na suÄ‘enju u Hagu. Ta kazna je više nego blaga i nepravedna ali njena korisnost je dugoročna. Za istoriju, istinu i pravdu je mnogo važnije ono što je on tom istom sudu priznao, podaci koje im je dao u zamjenu za simboličnu svoju kaznu. Njegova potpuna ispovijest uz krokodilske suze je imala izuzetan doprinos u raspredanju klupka masovnih likvidacija srebreničkih zarobljenika i taj rezultat treba prvenstveno imati na umu.

 

 Jedna « istina » je bila iskonstruisana u potpunosti i mnogo godina unaprijed u beogradskim elitnim krugovima i brojni bijedni izvršioci su zbog nepokolebljive vjere u tu i takvu istinu napravili nepopravljive masovne i pojedinačne zločine. Sudski epilog je svaki dan sve bliži cilju ali će zauvjek ostati okrnjen, nedorečen i cjelokupna istina se na taj način nikada neće razlučiti u potpunosti.  Neposredni izvršioci će se i u buduće poigravati sa porodicama žrtava i zataškavati svoj udio u zločinu a priznavati samo majušni, već otkriveni dio. Tu se više ne radi samo o slijepom slijeÄ‘enju jedne pogubne ideologije već o ličnom izbjegavanju zaslužene sudske kazne.

 

U takvoj situaciji sudske nedorečenosti na scenu stupa čisto naučna a potom i umjetnički sagledana istina o prošlim dogaÄ‘anjima. Ona mora da se svojim metodama izbori za pravednost i donekle da zadovoljštinu žrtvi. Mora stati u odbranu žrtve i svakodnevnim prozivanjem poricatelja istine, njihovim gonjenjem i suzbijanjem svim legalnim sredstvima.  Mora takoÄ‘e Bošnjake, gdje god bili, uzdići na zavidni nivo nacionalne svijesti i razvijati im kulturu pamćenja, učiti ih da

sa istinom i pravdom nema kompromisa, nema njenog zataškavanja ili pobrisavanja, da ne smije biti prekrajanja činjenica u svrhu nečijeg kratkotrajnog, navodno višeg  interesa.

 

To jeste mukotrpni posao, zahtjeva zalaganje i budnost mnoštva pojedinaca udruženih oko zajedničkog cilja. Za primjer, osvrnimo se malo na pozitivno djelovanje Svjetskog jevrejskog kongresa u današnje vrijeme. To je institucija s posebnom težinom, nadvladava sve prepreke i uspješno suzbija sve protivnike – ima finansijsku i svaku drugu snagu kojom se malo koja nevladina institucija u svijetu može pohvaliti. A tako nije uvjek bilo. Treba se prisjetiti da su početni koraci preživjelih Jevreja poslije Holokausta bili suzdržani, neorganizovani, individualni i po svježim ranama im se često sipao so. Punih 40 godina,  do višečasnovnog dokumentarnog filma « Shoah » francuskog reditelja jevrejskog porijekla Claude-a Lanzmann-a  o užasima stradanja evropskih Jevreja se po širokim krugovima na zapadu slabo znalo. Ili se pravilo da se ne zna. Oni što su znali su svoja saznanja podguravali pod tepih iz sličnih razloga kao što se danas čini sa genocidom nad Bošnjacima u BiH devedesetih godina. Zbog manjeg ili većeg osjećaja pojedinačne krivice, zbog veće ili manje umiješanosti, zbog plaćanja računa i priznavanja odgovornosti koja bi se od sudionika toga doba na svakom nivou morala tražiti. Zato je jednostavno izbjegavana svaka šira priča o onome što se Jevrejima činilo  tokom 2.svjetskog rata i njeno medijsko podgrijavanje. Iako je osnovna i krivica nesagledivih razmjera sigurno bila na počiniteljima nacistima, valjalo je suočiti u svome ogledalu svakog evropskog stanovnika, gdje je bio i šta je uradio ili nije pa se nacistima omogućilo da počine zločin tolikih razmjera. 

 

  Saučesništvo u krivici počinjenoj nad Jevrejima u čitavoj Evropi je bilo toliko izravno da se skoro svaka država trudila da o njemu što manje priča. što direktno, lažiranim podacima i stalnim negiranjima da se znalo i podržavalo istrebljivanje miliona nesretnika, što indirektno, običnim medijskim prešućivanjem istorijskih činjenica.

 

Pošto mi  Bošnjaci više od 16 godina imamo tijelo koje pokazuje izvrsne rezultate djelovanja - Institut za istraživanje genocida Kanada - isto trebamo podržati i podmazati mu krila. Načini djelovanja su mnogobrojni, individualni, a pravi uspjeh se postiže kad se mnogo razasute pameti udruži i zajednički djeluje. Svako od nas može djelovati u svojoj sredini, u svojim asocijacijama a istovremeno uticati na dalji pozitivni razvoj Instituta kao krovne i ugledne institucije.  Valja nam iznaći načine da se Institut još više uzdigne, da se finansijski i kadrovski osnaži, da njegovi zaključci i javna oglašavanja dobiju odjek kakav zaslužuju. Ugledajmo se makar malo na Svjetski jevrejski kongres.  To se može njegovim uvezivanjem u mnoštvo mnogobrojnih mogućih izvora finansiranja.

 

Ako se našemu institutu omoguće  stalni i povremeni izvori prihoda, on se može još više kadrovski ojačati, povećaće broj projekata  i uzdići na viši nivo finansijskom i svakom drugom podrškom. Podržati treba na pravilan način i mnogobrojne patriote i borce za istinu i pravdu što rade mahom volonterski u nezdravoj situaciji u matičnoj državi.  Za budućnost BiH je neophodno tijelo poput  Instituta za istraživanje genocida Kanada.

 

Mnogo je kvazi-intelektualaca što su proizvedeni u idole i što svojim obješenjaštvom haraju po BiH prostoru i teško im je uopšte vidjeti kraj. Toliko su se osilili finansijskom podrškom stranaca i svojom navodnom veličinom da su besramno uzurpirali sveukupni medijski prostor. Stiče se utisak da je cijelo društvo sastavljeno od najobičnijih hohštaplera i prevaranata. Sve se to radi pod plaštvom što bržeg pomirenja meÄ‘u do juče zaraćenim narodima. Patriotama i misliocima se ne daje  institucionalna bitna podrška a finansijski su marginizirani, veći dio njih je doveden na prosjački štap.

 

Mi što živimo i radimo po cijelom svijetu moramo razlučiti prave od fiktivnih intelektualaca i pružiti ruku brojnim našim patriotama. Naša finansijska nezavisnost od matične države nam to omogućava. Fali nam još nadgradnja nacionalne svijesti, ona nam je, još uvjek, na niskim granama.

 

Mihrija Feković Kulović

 

Autor dvije objavljenje knjige :

–       Manjača – objavljena 2000. u sarajevskoj « Svjetlosti » i na francuskom u ženevskom magazinu « Echo illustre » početkom 1996. godine ;

–      Å½ivjeti i umirati za Srebrenicu – objavljena 2009 – Sarajevo - « Connectum » (na francuskom : Vivre et mourir pour Srebrenica – edition Riveneuve Paris).