Gledati zločin(ca) u oči

Gledati zločin(ca) u oči

 

S druge strane normalnog života u Bosni i Hercegovini, postoji „dezintegrisani“ život onih ljudi i njihovih porodica koji su u ratu i neviÄ‘enoj agresiji preživjeli, i ako su preživjeli, izrazito velike traume. Ti ljudi još uvijek traže kosti svojih najdražih po bosanskim vrletima i u mulju dna akumulacijskih jezera (tu provodeći svoje ljetnje odmore) da ih dostojasntveno spuste u smiraj, s molitvom, s dženazom, s ispraćajem; oni/one još uvijek gledaju ožiljke fašizma i mržnje na svojim tijelima, svojim razrušenim kućama, spaljenim ognjištima, uzurpiranoj zemlji i „zauzetim“ čaršijama. Kakvo se pitanje moglo provući kroz glavu bosanskoj ženi, još uvijek živoj, zapravo, poluživoj i relativno mladoj, kada se sa svojom okrnjenom porodicom, bez odraslih muških glava, morala vratiti, jer drugog izbora nije imala, tamo odakle je traumatično protjerana i trajno obilježena; kakvo joj se pitanje može roditi u glavi kada u toj maloj bh. čaršiji sretne onoga koji ju je silovao, koji joj je muža, oca, brata i dijete ubio, kakvo (be)smisleno pitanje, izuzev da proklinje roÄ‘enu majku što ju je rodila!? Jer, svijet, u kojem živimo, nije joj pomogao kao što je sebi znao pomoći.

Da, gospodo, i to je realnost života u Bosni i Hercegovini, koju gotovo ne vidimo i možda ne želimo (više) vidjeti, ili, ipak, postoje „oči“ koje to sve vide. Da, zasigurno postoje, barem one odozgo! Ali, u tom kontekstu, koliki je paradoks života u Bosni i Hercegovini govori i to da politički ublehaši iz Republike Srpske, ali i oni iz Srbije, gotovo egzaltirano viču da zločinci trebaju odgovarati pred sudovima i pred (siroticom) pravdom, a s druge strane (kod nas uvijek postoji ta nesretna druga strana pojmova) rade sve da se ti sudovi ukinu i pravda koja bi tom zulumu stala nogom na vrat zauvijek protjera. Takvi idu na noge osuÄ‘enim ratnim zločincima, „rehabilitiranim“ (malo sutra!), u zemlju gdje su kaznu odsluživali i privatnim avionima ih odvlače do alternativnih skupih stanova u velikim gradovima. (Riječ je, prije svega, o Biljani Plavšić, ali, isto tako, imamo slučaj recentnog, svečarskog dočeka haškog osuÄ‘enika predsjednika kriznog štaba Bosanskog Šamca Blagoja Simića, osuÄ‘enog zbog zločina nad nesrpskim stanovništvom.) Naravno, govorim o najvećem političkom ublehašu na ovim prostorima Miloradu Dodiku koji sve to i upravo tako radi. Radi se o skrbniku ratnih zločinaca, ali on nije usamljen, jer kao usamljenik ne bi predstavljao opasnost, on reprezentuje jednu svekoliku elitističku strukturu srpskog naroda u Republici Srpskoj, a u Srbiji su to druga imena srbijanske, pokroviteljske elite.

Dakle, nije riječ samo o političarima, mada su oni najdominantiji i najistureniji, tu istoznačnu ulogu imaju i akademska društva, akademije nauka, intelektualci, vjerske zajednice, vjerski velikodostojnici itd. Da, vjerski veliodostojnici koji svemu tome daju jedan značajniji i groteskniji obol, budući se rukovode principima suprotnim vjerskim učenjima i načelima svetih, vjerskih knjiga; upravo oni koji bi trebali biti voÄ‘eni svjetlom istine, a ne zabludom mraka.

I zbog svih ov(akv)ih pokrovitelja dokazani ratni zločinci, pa i oni sitni i poslušni šarafi te jedne ogromne fašističko-zločinačke mašinerije slobodno marširaju bh. čaršijama i gradovima, našim posjedima i ulicama, a da paradoks bude veći, nerijetko takvi vrlo uglaÄ‘eno sjede na bitnim funkijama u entitetskim, ako ne i državnim institucijama. Žrtve neviÄ‘ene agresije proživljavaju ponovno svoje traume i pitanje je gdje je kraj svemu tome? (Filmovi Ahmeda Imamovića „Belvedere“ i Aide Begić „Snijeg“, izmeÄ‘u ostalog, tretiraju tu temu.) 

Ravnodušni svijet je dopustio tako nešto, jer nije se odlučno suprostavio fašizmu na ovim prostorima. Dakako, Nirnberški proces je bio precizan i neumoljiv odstrel svih nacističkih zvjerki, a bilo ih je jako mnogo. Za egzekuciju svih tih zločinaca angažovani su i plaćenici/profesionalci iz Engleske, Francuske itd. Ali, ovdje kod nas svi zločinci nisu adekvatno procesuirani, neki uopće i nisu procesuirani, oni su ratne uniforme zamijenili za radna, pa i svečana odijela. A da su centri tih „starih“ fašističkih stremljenja još uvijek aktivni ukazuju (crvene) srbijanske potjernice za dokazanim braniteljima ideje suživota u BiH i otpora srbijanskoj hegemoniji. Ejup Ganić, Ilija Jurišić, Jovan Divjak... TakoÄ‘er, i spisak lica optuženih za ratne zločine u BiH 1992.-95. od strane Dokumentacionog centra Republike Srpske za istraživanje ratnih zločina, na kojem se nalazi nekoliko hiljada optuženih patriota, organizatora otpora, itekako ukazuje na tu za sad neugaslu aktivnost. Prisjetimo se i bezmalo ironičnog sudskog slučaja, a nedavno je to bilo, kada je pravomoćno osuÄ‘eni ratni zločinac Željko Lelek, koji izdržava šesnaestogodišnju zatvorsku kaznu u Foči, tužio publicistu Avdu Huseinovića zbog „klevete i nanošenja duševne boli“ traživši odštetu od 70.000 KM. 

Konačno, zbog svih tih aktivnih i kamufliranih zločinaca, ali i onih koji taj zločin umotano promoviraju i negiraju genocid, u toj crnoj stvarnosti, s druge strane normalnog života, naš se čovjek/žena s pravom pita gdje je svemu tome kraj. Može li se naslutiti svjetlo na kraju tunela? 

P.S. U pozadini sveopćeg meteža oko formiranja vlasti u FBiH, te na državnom nivou i u pozadini hapšenja generala Jovana Divjaka, provukla nam se, gotovo neopaženo, vijest o zabrani ulaska u Kanadu srpsko-američkom istoričaru, piscu i vanjskopolitičkom analitičaru dr. SrÄ‘i Trifkoviću. Dr. Trifković – negator i deklarirani poricatelj genocida u Srebrenici i promotor velikosrpske, hegemonističke politike, zasigurno se neće moći više tako slobodno „šetati“, a za zabranu njegovog ulaska u Kanadu zaslužan je „Institut za istraživanje genocida“ (Kanada), prije svega, njegov direktor prof. Emir Ramić. SrÄ‘a Trifković je trebao održati predavanje na Univerzitetu Britanske Kolumbije pod naslovom „Balkan: neizvjesne perspektive nestabilne regije“. Zaslugom Instituta, direktora prof. Ramića i drugih naših ljudi, Trifković nije održao svoje lobirajuće i kontaminirajuće predavanje o srpskom (iskrivljenom) viÄ‘enju stvari u povijesti, regiji, ali i cijelome svijetu. No, cijelih je šest sati držan u neizvjesnosti na vankuverskom aerodromu, ispitivan od strane imigracione službe, da bi na kraju bio vraćen prvim avionom za Sijetl, uz obrazloženje: „Nepoželjan na osnovu kršenja ljudskih ili meÄ‘unarodnih prava, jer je bio visoki funkcioner vlasti koja, po mišljenju ministra, učestvuje ili je učestvovala u terorizmu, sistematskom ili grubom kršenju ljudskih prava, ili genocidu, ratnim zločinima ili zločinima protiv čovječnosti...“

SrÄ‘a Trifković je, naravno, kasnije osuo žestoku paljbu po Institutu i prof. Ramiću iznoseći čitav niz svojih patoloških observacija i konkluzija o časnoj odbrani BiH, njenim braniteljima, ljudima koji u BiH (i izvan domovine) nešto znače, praveći halucinirajuće veze naših ljudi i ideja sa negatorima holokausta itd. (Imao je, naravno, punih šest sati da razmišlja o tim svekolikim, bunovnim i nebuloznim konstrukcijama, koje konačno nisu vrijedne spomena, a kamoli odgovora!) Dakako, za svoj neulazak u Kanadu, Trifković je optužio ne samo Institut i prof. Ramića već se okomio i na čitav svijet. Ipak, trebalo bi ga pokušati razumjeti, jer je riječ o ustaljenoj, srpskoj, intelektualnoj matrici: čitav je svijet kriv!  

Na koncu, kao član Međunarodnog ekspertnog tima Instituta za istraživanje genocida mogu i hoću čestitati prof. Ramiću na fantastično odrađenom poslu.

Samo tako! Idemo dalje! I bez obzira na prijetnje koje su učestale nakon toga! One su samo dokaz da se uradila prava stvar. I bez straha, naravno. Zapravo, oni su ti koji strah imaju, jer operiraju lažima i služe se opasnim stvarima.  

 

Muhamed Velić