SA ZLOÄŒINCIMA TREBA RAZGOVARATI PREKO SUDOVA

RIJEČI PROMOTORA PROFESORA EMIRA RAMIĆA

Sa zločincima treba razgovarati preko sudova

Knjiga Suvada Hotića “Rat u Bosni, zapisi i sjećanja”, napisana sa ciljem širenja istine o agresiji na meÄ‘unarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu i zločinu genocida nad Bošnjacima nosi dvije znamenitosti: prvo, knjiga je kapitalno svjedočanstvo o velikosrpskom genocidu u Bosanskom Novom 1992. – 1995.; drugo, knjiga je paradigma koja ukazuje kako je moguće o zločinu nad Bošnjacima sačiniti svjedočanstvo koje će istovremeno biti i vrijedan dokument i čitljivo štivo, što bi morala biti stilistička karateristika svih tekstova namijenjenih memorisanju velikosrpskih zločina nad Bošnjacima.

U potresnom uvodu svoje knjige autor je naglasio da, iako je  njegova porodica doživjela najteže genocidne zločine jer su mu zvjerski pobijeni otac, brat i roÄ‘aci, on ne propagira osvetu i revanšizam, ali očekuje od meÄ‘unarodne zajednice pravičnu istragu i suÄ‘enje svim počiniteljima zločina, te poništavanje  genocidne tvorevine Republike Srpske i omogučavanje dostojanstvenog i materijalno održivog povratka  izbjeglica u zavičaj.  Suvad  je i pored vrlo stresnih stradanja članova svoje familije u srpskoj agresiji i genocidu, smogao dovoljno moralne snage da svoja svjedočenja zapiše bez podlijeganja ekstremnim emocijama i bez poziva na osvetu, jer je po svom karakteru oduvijek bio poznat u cijelom gradu Bosanskom Novom kao human i tolerantan čovjek.

Zato ova knjiga ima veliku historijsko-dokumentarnu i pravno-viktimološku  vrijednost za dokazivanje istine o genocidnoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, jer objektivno i trezveno svjedoći o strašnom genocidnom stradanju, likvidaciji  i deportaciji nedužnih bošnjačkih  graÄ‘ana, koji nisu sudjelovali u ratu, niti su dali ikakvog povoda za bilo kakve represalije zločinačke srpske vojske, ali su ipak doživjeli svoju tragičnu golgotu.  

Knjiga  je dragocjeni zbornik vrijednih  izvornih svjedočenja, koja rječito govore o težini ljudske drame koja se pred očima meÄ‘unarodne zajednice dogaÄ‘ala u lijepom i miroljubivom gradu Bosanskom Novom od proljeća 1992.  do konca 1995. godine, kao dio krvave realizacije plana velikosrpske genocidne politike o uništenju Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine u izrazito nacističkom duhu, jednostrano mijenjajući čak i bosanske nazive gradovima, ulicama, trgovima, školama i drugim ustanovama, ubijajući hiljade nevinih ljudi, silujući stotine Bošnjakinja, dok su deseci hiljada civila bili zatvoreni u  koncentracione logore fašističkog tipa i zatim bili opljačkani i prisiljeni na pismeno odricanje od sve imovine u korist zločinaca, te bili deportirani iz njihovog zavičaja. Tako su velike mase  na smrt zaplašenih Bošnjaka morale napustiti zavičaj, mnogi zauvijek zbog stresnih trauma, te bez svoje krivice postati  golema rijeka očajnih beskučnika i psihički slomljenih nesretnika u izbjeglištvu širom svijeta.

Unatoć ubijanju, mućenju u koncentracionim logorima smrti, silovanju, protjerivanju, unatoć agresiji na ideju Bosne i bosasnki duh, unatoć genocidu, kulturocidu, ekocidu, etnocidu, urbicidu, elitocidu, Suvad ne želi širiti mržnju, neistinu, osvetu. Na stradanja svoje porodice nudi univerzalnu poruku svim čitaocima oličenu u sljedećem: multidimenzionalni bosanski duh i ideja Bosne su neuništivi, ljepotu bosanskohercegovačkog uma ne mogu narušiti rušitelji čovjeka i civilizacije kojima i nije mjestu u takvoj intelektualnoj ljepoti tolerancije, priznavanja, poštovanja i prihvatanja drugog i drugačijeg, tolerisanja različitog u ime progresa čovjeka, graÄ‘anina, naroda, civilizacije. Bošnjaci su jedan kulturan i civilizovan narod koji poštuje evropske vrijednosti suživota i tolerancije, koji nisu teroristi i mudžahedini.

Ali Bošnjaci moraju razvijati kulturu pamćenja unutar svojih nacionalnih institucija. Jer se upamti samo ono što se zapiše, a što se ne zapiše - sigurno pada u zaborav. Vrlo je opasna i  lažna teza koju neki uporno ponavljaju da "zadnju agresiju i genocid treba zaboraviti" jer su "sve tri strane krive podjednako" . Promovišući danas ovu vrijednu knjigu sjećajući se svih nevino ubijenih žrtava genocida i odajući im dužno poštovanje, želim ukazati još jednom na bitne činjenice o dogaÄ‘ajima u Bosni i Hercegovini na kraju XX stoljeća, utvrÄ‘ene na osnovu relevantne dokumentacije:

-      na Republiku Bosnu i Hercegovinu je izvršena klasična oružana agresija, odnosno zločin protiv mira i sigurnosti čovječanstva, što je, po osnovnom shvatanju i definiciji meÄ‘unarodni oružani sukob;

-      na okupiranim teritorijama Republike Bosne i Hercegovine i gradovima u opsadi nad Bošnjacima je izvršen najteži zločin - zločin genocida.

Jevrejima je nakon holokausta trebalo oko 20 godina da izgrade sistem memorije, koji već godinama čini njihov temeljni politički argument. Srbima nije trebalo ni nekoliko godina da podignu ogromne spomenike u slavu svojih zločinaca. Bošnjaci su stoljecima bili oslonjeni na pogrešnu pamet i pogrešnu vlast, i otud je razumljivo što teško shvačaju da je pamčenje genocida, i prisustvo tog iskustva u dnevnoj i političkoj stvarnosti uvjet njihovog opstanka. U Bošnjaka još uvijek ne postoji sistem pamčenja, jer je politika, kao nesušeni glavni sponzor takvog projekta, ovisna od centara moći koji zagovaraju jednaku krivicu, nastojeći agresiju preimenovati u graÄ‘anski rat. Ipak, odvažni pojedinci u Bošnjaka uspijevaju individualnim naporima prevazilaziti nametnutu sistemsku blokadu. Valjalo je to reči da bi se razumjelo kako ova knjiga  o genocidu u Bosanskom Novom nije proizvod sistema, već patriotskih, humanističkih, hrabrih nastojanja Suvada Hotića,  običnog Bošnjaka, koji osjeti egzistencijalnu bitnost bošnjačkog pamčenja. Bosanskonovski  otpor genocidnom zatiranju bošnjačkog identiteta, koji se u ambijentu holokausta svodio na odvažno sakupljanje i plasman informacija, nije bio rezultat bošnjačkog sistema. I u Bosanskon Novom kao i u svim drugim djelovima Bosne i Hercegovine narod je bio prepušten samoorganiziranju. Centralna bošnjačka vlast nije imala nikakve svrsishodnije vizije otpora, i svela se tek na utopističko vjerovanje da je za rat potrebno dvoje. Za rat jeste, ali za genocid nije. Na žalost, pokazalo se da gdje god je pružen ma kakav organizirani otpor, srpske koljačke i pljačkaške bande nisu imale inspiraciju za borbu. Njihova mentalna hrana je bila i ostala bošnjačka bespomoćnost.

Suvad temu knjige  sagledava u svim aspektima koji su bitni za razumijevanje svega što se dogaÄ‘alo u Bosanskom Novom. On je ispisao tekst koji se može čitati u ma kojem vremenu, i u ma kojem prostoru, jer je genocid u Bosanskom Novom smjestio u kontekst povijesnog kontinuiteta. Upravo ovakav pristup temi čini se kao valjan spisateljski obrazac koji bi se morao uvažavati kada se ispisuju teme o bošnjačkom stradanju, a kada se ne računa da ta svjedočanstva trebaju čitati i oni koji danas nisu nasi suvremenici, i kojima će biti potrebna dodatna objašnjena za razumijevanje konteksta i kontinuiteta velikosrpskog genocida nad Bošnjacima u ime fašističkog projekta Velike Srbije.

Genocid nije nikakva ratna posljedica, genocid je cilj, a sredstvo za realizaciju tog cilja je rat. Pored izuzetno zanimljivih, dramatičnih autobiografskih svjedočanstva autora, pored bogatih i nemjerljivo vrijednih, marljivo prikupljanih dokumenata, posebnu pažnju vrijedi obratiti i na Suvadova promišljanja. Naići čemo na u Bošnjaka rijetko viÄ‘en svijet briljantne logike, precizne definicije, praktičnog i učinkovitog promišljanja stvarnosti. U Suvadovom intelektualizmu možemo pronaći  paradigmu stradanja Bošnjaka. To umijeće lobiranja, opčinjavanja, plasiranja svojih stavova, upravo je momenat koji je falio Bošnjacima u pogledu saopčavanja istine o genocidu. Suvad  je to bogatstvo nosio sobom, i zbog toga se istina o genocidu u Bosanskom Novom, uprkos blokadi, ipak probila do  javnosti. Pored primjerne moralne i patriotske veličine, u ovoj se knjizi moze spoznati i funkcionalna dimenzija briljantnog  uma.

Ovo djelo je zbir umjetničkog stvaralaštva i važnog historijskog dokumenta jednog običnog, ali nadasve odvažnog Bošnjaka, koji za sljedeće generacije isprića zapisanu istinu o stradanju svoje porodice, što je zapravo stradjanje Bošnjaka Bosanskog Novog, stradanje svih Bošnjaka, stradanje ideje Bosne i bosanskog duha, stradanje Bosne i Hercegovine, stradanje, ali ne i uništenje.

Prvi put se kod Bošnjaka desila promjena U ZADNJOJ AGRESIJI NA Bosnu i Hercegovinu i zadnjem zločinu genocida nad njima.. Prvi put su Bošnjaci rekli ne ulozi žrtve. Prvi put su odlučili da neće čekati da ih pokolju i da neće generacijma pričati kako su sa zavežljajem trčali preko rijeke bez igdje ičega i da je vrijeme za barem jednu generaciju koja neće imati nekog u porordici koga zločinac nije zaklao. Bošnjaci više nemaju pravo tražiti da budu zaklani u sljedečem turnusu genocida. Bošnjaci više ne smiju svoju dijecu odgojati kao sigurnu žrtvu sljedećeg genocida. Bošnjaci više neće živjeti na zadanu matricu, matricu buduće žrtve. Bošnjaci trebaju prestati  držati scenario žrtve. Nema boljeg oružja od istine kojim Bošnjaci  u domovini i u dijaspori mogu sačuvati svoj identitet i boriti se za svoja ljudska i etnička prava u dijaspori i domovini. Suvadova knjiga je trajno svjedočanstvo  istine o Bošnjacima, Bosni i Hercegovini, Bosanskom Novom. Ona je amanet mlaÄ‘ima da nikad ne zaborave naše šehide-mučenike, niti prestanu biti ponosni sinovi i kćeri svoje zemlje Bosne i Hercegovine, već da se bore za njezinu bolju budućnost. Buduće generacije trebaju se pobrinuti da realiziju ovu poruku autora.

A poruka autora će se najbolje realizovati ako agresorsko genocidne metode ne budu prihvaćene kao osnov budućnosti novih generacija. U cilju zaštite žrtve od agresorsko genocidnih zločina i u cilju kažnjavanja zločina i zločinaca, djela zločina i zločince treba tretirati u domenu prava i sudske istine.  Ne smije se dopustiti da žrtva bude izigrana tako što će pravni domen rješavanja problema biti napušten. 

Cinična podvala žrtvi agresije, Republici Bosni i Hercegovini, punupravnoj clanici UN, dogodila se  strateškim preusmjeravanjem rješavanja njenog problema – vršenja internacionalno pravno jasno definiranih i dokumentiranih zločina nad njom – iz domena prava u domene debata i humanitarnih djela. A u meÄ‘uvremenu, nesankcionirani od strane lokalnog  i internacionalnog pravnog poretka,  su se odigravali, a i dalje se odigravaju procesi koji imaju formu agresije i produženog genocida nad graÄ‘anima RBiH i dovoÄ‘enja države članice UN do konačnog uništenja.  U toj podvali učestvuju domaći i strani političari koji tu žrtvu navodno, prema vlastitim riječima, ali ne i djelima, predstavljaju.  Sve to poprima oblike uspjeha velikosrpske barbarske agresije na RBiH. Pravo je u Bosni i Hercegovini osnov politike u rješavanju problema.