Bošnjačka budućnost zavisi od bošnjačkog pamćenja

Hamilton, Kanada

 

Promocija knjiga trojice bošnjačkih autora: Zijad Burgić s knjigom poezije "Krpljenje ljudske duše'', Rezak Hukanović ''Deseta vrata pakla'' te Suvad Hotić s knjigom istinitih priča o genocidu u Bosanskom Novom. Moderator i promoter profesor  Emir Ramić. Manifestacija održana u sklopu Drugog tradicionalnog festivala bosanskog folklora u Hamiltonu Kanada u organizaciji KUD “Bosna u srcu” , pod pokroviteljstvom Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike, Instituta za istraživanje genocida Kanada i Bošnjačkog islamskog centra Hamilton

 

Uvodna riječ medijatora profesora Emira Ramića - Bošnjačka budućnost zavisi od bošnjačkog pamćenja

 

 

Bošnjačko pravo na bolju budućnost podrazumjeva obavezu da se gradi bošnjačka kultura pamćenja. Pamćenje, kao program opstanka, mora nadjačati suze, ojačati moral, očvrsnuti ambiciju i postati apsolutni kompas u ponašanju i činjenju svega bošnjačkog. Kultura pamćenja  će svjedočiti da žrtva nije broj, već je žrtva život, život koji se mora pamtiti suosjećanjem, utoliko više što smo svi mi mogli biti, i svi možemo postati, komadi odjeće koji se vade iz masovnih grobnica. U svakoj je bošnjačkoj žrtvi ispisan i naš život.

 

Jevreji su od pamćenja holokausta stvorili multidisciplinarnu nauku, te se na njihovo iskustvo treba u potpunosti osloniti, bez straha od kopije, pošto genocid u Bosni i Hercegovini ima svoju posebnost.

Bošnjaci posebno trebaju baštiniti i podsticati umjetničke oblike kulture pamćenja, budući da samo umjetnost može emotivno iskustvo prenijeti kroz vrijeme i prostor. Sa žrtvama holokausta danas suosjećamo preko "Dnevnika Ane Frank", preko filmova kakvi su "Život je lijep" i "Šindlerova lista", te niza drugih književnih, filmskih i scenskih ostvarenja – a ne preko tragične stastistike. Za Gerniku znamo preko Pikasa, iako je u povijesti destrukcije bilo mnogo tragičnijih mijesta. Stoga je podsticanje umjetničkog izraza o genocidu u Bosni i Hercegovini jedna od strateških razvojnih tačaka kulture pamćenja.

Rezak Hukanović – Desta vrata pakla

Istina je nesto sa čime treba da živimo  a ne laži i prekrivanje istine.Nisam financijski močan ali mi je želja da se izgradi memorijalni centar u Omarskoj kao opomena za one generacije koje rastu a ne znaju za istinu” kaže Rezak.

Deseta vrata pakla treba da bude obavezno štivo o promoviranju istine koja nam je potrebna kako bi se ratne knjige mogle jedanput zatvoriti. Borba za istinu je trajni zadatak  svih poštenih ljudi a Rezak je jedan od perjanica u promociji istine o zločinama prema Bosni i Hercegovini i njenim graÄ‘anima.

 Nobelovac Eli Wiesel  je napisao predgovor knjizi  Deseta vrata pakla u kome kaže :”Dante nije bio u pravu. Pakao  ne sadrži devet nego deset krugova. Rezak Hukanović nas vodi do poslijednjeg, najsmelijeg i srceparajučeg. Ovo djelo je prepuno emocija i nevjerovatnih dogaÄ‘aja. Pisano od strane autora koji je bio svijedok tragedije raspada bivše Jugoslavije. Imperativ je čitati i potruditi se da se knjiga pročita.”

Kako reče Hukanović ja nisam ništa pisao, riječi su same iz mene hrlile, kao ptice iz razlupanog kaveza. Tačno tako stiče se dojam da je knjiga napisana u jednom dahu i tako je treba i čitati.

Treba posebno naglasiti da pored tolike muke i stradanja kroz koje je prošao autor knjige da u knjizi nema mržnje, dapaće knjiga je vjerodostojan dokaz humanosti,  objektivnosti i stradanja ispričana kroz porodični i prijedorski ambijent. Knjiga je izdana i na engleskom što je još jedan izvanredan potez autora koji će na takav način prezntirati cijelom svijetu šta se dešavalo u Prijedoru i BIH. Gledajući brojčano Prijedor je največi grad –žrtva u BIH  i svi oni koji ubrzo to ne shvate  negirajuči zločine i genocid zauzeće  sramno mjesto negatora genocida i istine. Knjigu treba procitati obavezno.

Zijad Burgić – Krpljenje ljudske duše

“Rat je bio strašan šok. Doživio sam ga, prije svega, kao poraz ideje slobode i njeno ustuknuće pred silama mraka. U meni se to saznanje transformisalo u svakodnevno veoma bolno suočavanje vlastitih zabluda i istina. Borba u vlastitom biću je najteža. Moje pisanje je egoistični pokušaj traženja predaha u toj borbi”.

Agresiju na RBiH i genocid nad njenim graÄ‘anima Burgić doživljava kao strašan šok, kao poraz čovjeka i civilizacije, kao poraz Ideje Bosne i Bosanskog duha – tih multidimenzionalnih vrijednosti koje su zapadnom i ističnom svijetu poslane od BiH, od divnih njenih graÄ‘ana, od dobrih ljudi koji bijahu meta zlih ljudi.

 

Doživljavajući zlo prema jednoj državi i prema njenim graÄ‘anima kao poraz ideje slobode i privremenu pobjedu sila mraka, Burgić je više od 20 godina šutio, ne pisao, ali duboko mislio, razmišljao, borio se sa svojim zabludama i istinama, borio se sa surovošÄ‡u prognaničkog života. A borba u vlastitom biću je najteža borba. I onda poslije 20 godina, poslije neophodnog predaha u Burgičevom promišljanju budi se onaj preživjeli, ali i obogačeni um, um koji nije slomljen u agresiji i genocidi, ali i um koji je ostao samostalan, samosvojan, neokaljan, čist.  Taj čisti Burgičev um i djela koja iz njega proizilaze ostaju njegova trajna pouka i poruka svima, a prije svega mladima, poruka sadržana u drami spašenog čovjeka koji se stalna pita o svemu, a prije svega o svome osjećaju iskorijenjenosti u svijetu kojem ne pripada, a u kojem mora živjeti.

 

Stršna je to borba u Burgičevom biću koju sam tako snažno doživio čitajući njegovu knjigu. I ja se poslije čitanja knjige kao i Burgić pitam, zar tu borbu svi ne prolazimu, zar je svi ne iskusismo, samo što se Burgičev um usudi napisati tu borbu, usudi napisati filozofiju ljudske iskorijenosti svih vrsta, one ljudske, zavičajne, domovinske kao pokretača ljudske opstojnosti.

 

Burgićeva poezija svjedoči dramu čovjeka koji se stalno pita, pita se o svemu osim o nepitanju. No, prije svega pita se o svom egzilu u Kanadi, i sljedstveno tome, pita se i o svome osjećaju iskorijenjenosti u svijetu kojem ne pripada a u kojem mora živjeti. Taj osjećaj iskorijenjenosti ne dotiče se tek ekspresivno patriotskih, ili zavičajno –nostalgičnih stihova, on se dotiče i najintimnijih, onih tzv. ljubavnih stihova, koji su po definiciji, svjedoci ljudske uključenosti u svijet .

 

Mutne rijeke – Novljani

Mutne rijeke, čiji su autori-svjedoci agresije i genocida u Bosanskom Novom ne samo Bošnjaci nego i druge nacije nema namjeru narušiti etničke odnose u Bosanskom Novom – ali to nikako nesmije stajati na putu istine i pravde. Naprotiv, Knjiga Mutne rijeke doprinosi istini da se pokaže da nisu svi ljudi loši nego da je i u najtežim vremenima bilo ljudi koji su pomagali jedni drugima bez obzira ko je koje vjere ili nacije. Autori ne pozivaju na osvetu nego ukazuju budućim generacijama šta se može desiti ako se mir ne bude iskreno i ljubomorno čuvao kao kap vode na dlanu, što je u interesu svih naroda i pojedinca bilo koje vjere i nacije. Knjiga Mutne rijeke ima pouku i poruku koja bi se mogla kratko iskazati u sljedećem

šna riječ

Borazvijati kulturu pamJer se upamti samo ono što se zapiše, a što se ne zapiše - sigurno pada u zaborav. Vrlo je opasna i lažna teza koju neki uporno ponavljaju da "zadnju agresiju i genocid treba zaboraviti" jer su "sve tri strane krive podjednako" .  Genocid nije nikakva ratna posljedica, genocid je cilj, a sredstvo za realizaciju tog cilja je rat. Prvi put se kod Bošnjaka desila promjena. Prvi put su Bošnjaci rekli ne ulozi žrtve. Prvi put su odlučili da neće čekati da ih pokolju i da neće generacijma pričati kako su sa zavežljajem trčali preko rijeke bez igdje ičega i da je vrijeme za barem jednu generaciju koja neće imati nekog u porordici koga zločinac nije zaklao. Bošnjaci više nemaju pravo tražiti da budu zaklani u sljedečem turnusu genocida. Bošnjaci više ne smiju svoju dijecu odgojati kao sigurnu žrtvu sljedećeg genocida. Bošnjaci više neće živjeti na zadanu matricu, matricu buduće žrtve. Bošnjaci trebaju prestati držati scenario žrtve. Nema boljeg oružja od istine kojim Bošnjaci u domovini i u dijaspori mogu sačuvati svoj identitet i boriti se za svoja ljudska i etnička prava u dijaspori i domovini.

Osmrtnicama ba