Tahir Pervan – “Nad jamom” - Pogovor za kanadsko izdanje

Tahir Pervan – “Nad  jamom”

Pogovor za kanadsko izdanje

 

Sve što se pamti – zaboravi se, a sve što je zapisano – ostaje!

(Mula Mustafa Bašeskija)

 

Profesor Emir Ramić

 

Kada mi je moj drug iz studenskih dana, gospodin Zijad Burgić poslao knjigu gospodina Tahira Pervana, takoÄ‘e moga druga iz studenskih dana, prvo što mi je palo na pamet jeste ogromna snaga ljudskosti koja izvire iz Pervanove duše. Moje misli su se vratile unazad u sarajevske, studenske dane. Kao djete iz radničke porodice u kojoj je otac sam radio i hranio pet članova porodice, u potrazi za znanjem odlučio sam otići iz rodnog Prijedora u Sarajevo. Upisao sam fakultet. Jedina mogićnost da studiram bila je da dobijem studenski dom. Nisam imao nikakve političke veze i naravno nisam dobio dom. Ali glad za znanjem bila je veća od patnjih na ulicama Sarajeva. Prve dvije moje sarajevske studenske noći proveo sam na autobuskoj i željezničkoj stanici. Nisam spavao. Razmišljao sam: “imali li još ljudi na ovom svijetu koji hoće pomoći”? Nisam znao odgovor. Onako bunovan došao sam treći dan na fakultet. Do mene je sjedio jedan miran student. Upitao me je zašto sam tako iscrpljen. Spavao sam na sarajevskim stanicama rekao sam. Nisam dobio sobu u studenskom domu. A želim učiti. Ideš ti sa mnom. Ja imam sobu u Nedžaričima i bićes moj cimer sve dok se ne snaÄ‘eš. Bile su to rijeći koje će uticati na moju budućnost. Rijeći jednog skromnog covjeka, rijeći Pervan Tahira. Pervan je tada pokazao osobenost svoje duše. Sve drugo poslije što će Pervan  raditi dolazi od te osobenosti.

 

Cijelu Bosnu i Hercegovinu njemačko-italijanski fašistički okupator uključuje u fašističku tvorevinu tzv. Nezavisnu Državu Hrvatsku, i to bez saglasnosti graÄ‘ana Bosne i Hercegovine. Na Ravnoj Gori u Srbiji, 30. juna 1941. godine, usvaja se četnički program o stvaranju “velike Srbije” unutar Jugoslavije. Tim programom, te kasnijim dopunama i instrukcijama bilo je predviÄ‘eno uništavanje Bosnjaka u Bosni i Hercegovini. U tu “veliku Srbiju” trebalo je, prema tom programu, uključiti cijelu Bosnu i Hercegovinu, svu Dalmaciju do Zadra, dio Hrvatske, Crnu Goru i Makedoniju. Lahkovjernost, neopreznost i nesposobnost Bošnjaka da mrze pripadnike druge vjeroispovijesti, a posebno svoje komšije, nažalost, skupo su plaćeni. Upravo ta šarolikost narodnih, vjerskih i drugih običaja je vijekovima  njima davala posebnu punoću i ljepotu življenja. Sve je to smetalo nekim bolesnicima – plemenskim – poglavicama da ostvare etnički – vjerski čiste svoje “velike” države preko mrtvih Bošnjaka, ali uz prethodno omamljivanje svojih masa bojnim pokličima o njihovoj ugroženosti. Kao da su zaboravili da je civilizovan svijet već odavno ušao u eru elektronike i vasionskih letova i da je vrijeme plemenskih ratova, bar što se tiče Evrope, davno prošlo! Prije bi se reklo da je cilj tih bolesnih primitivaca da se, kao velike voÄ‘e, oni lično ušuljaju, makar i kao negativci, meÄ‘u velikane svojih naroda. Poznato je pod kakvim predznakom su “ušli” u historiju civilizacije Džingis-kani, Vandali, Huni, Hitleri, Draže Mihajlovići, Pavelići i drugi “velikani” sa smetljišta historije.

 

Genocid od prije 600 godina nad pomirljivim bogumilima u Bosni od Bizantije sa istoka i Rimskog carstva preko MaÄ‘arske sa zapada, ponovio se koncem 20. stoljeća, ali civilizovanog stoljeća, nad Bošnjacima Bosne i Hercegovine. Bogumili su zbog tog genocida našli spas u primanju vjere osmanlijskog turskog osvajača, koji im je tada garantovao opstanak. Taj isti osvajač islamske vjeroispovijesti je kroz 500 godina okupacije Srbije i Bosne i Hercegovine sačuvao zatečene pravoslavne manastire i druge pravoslavne svetinje. “Naši” osvajači su za samo dva do tri mjeseca, jedni 1992. drugi 1993. pred ulazak svijeta u 21. stoljeće, gdje su došli i gdje god su mogli, uništili sve Božije objekte – džamije, mektebe i druga islamska svetišta, i to ne samo religiozne vrijednosti nego i vrijednosti iz riznice arhitektonsko-graÄ‘evinskog kulturnog naslijeÄ‘a. O čijem se fundamentalizmu ovdje radi?Holokaust br. 1 iz novijeg doba izvršen je nad evropskim Jevrejima od hitlerovske Njemačke u II svjetskom ratu 1939–1945., a holokaust br. 2 izvršen je ubijanjem i raseljavanjem Muslimana Bosne i Hercegovine, i to u srcu Evrope, od 1992. do 1995. godine. Ovaj čin naših fašista je, kao i holokaust br. 1, izvršen uz dozvolu velikih evropskih sila. Nekim krugovima u Evropi smeta što u njihovoj “evropskoj avliji” postoji jedna organizirana državna zajednica u kojoj pored većinskog hrišÄ‡anskog naroda živi i narod islamske vjeroispovijesti. Da možda nije riječ o novoj inkviziciji? Taj, svjesni ili nesvjesni, nehat Evrope u toku fizičkog uništavanja (genocida) Bosnjaka jeste fašističkim agresorima davao slobodu i krila da čine najmonstruoznije zločine kakvi nisu u historiji nikad zabilježeni, kako po načinu vršenja zločina i iživljavanja nad žrtvama genocida, tako i po obimu zločina! Vrhunac tog “navijanja” Zapada za Miloševićevu Srbiju ispoljio se koncem 1995., u američkom gradu Daytonu, kada su velike sile Zapada, uključujući i Rusiju i SAD, pod prijetnjom nametnuli državi Bosni i Hercegovini, žrtvi agresije, tzv. Sporazum kojim je legalizovana agresija i njene ogromne i nepopravljive posljedice, dajući napadaču etnički očišÄ‡enu polovinu teritorije Bosne i Hercegovine u znaku tzv. Republike Srpske. U toku srpsko-crnogorske i hrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992–1995) na razne načine ubijeno je oko 200.000 Bošnjaka-Muslimana (smetali su podjeli Bosne i Hercegovine), a iz svojih kuća je protjerano uz pljačku imovine više od milion Bošnjaka (u tome oko 250.000 nepovratno u 111 zemalja svijeta). Porušeno je i spaljeno više od 800 džamija, nekoliko biblioteka (da se zatare svaki trag o postojanju muslimana na ovim prostorima), uništeni i opljačkani privredni objekti, stanovi i kuće, prosvjetni i zdravstveni objekti na prostorima gdje god su stigle okupatorske horde napadača i ubica.

 

Slična stradanja Bošnjaka u Bosni i Hercegovini su se desila za vrijeme Drugog svjetskog rata (1941–1945) progonima i pokoljima koje su vršili srpsko-crnogorski četnici Draže Mihajlovića, i to uz saglasnost hrvatsko-ustaške vlasti tzv. NDH. Pokoljima iz Drugog svjetskog rata i kasnijim raseljavanjima  Bosna i Hercegovina je obezglavljena – ostala je bez bošnjačkih gradskih ljudi – bošnjačkih elite grada.  Prazninu su poslije 1945. popunile doseljene seljačke mase pretežno srpsko-crnogorske, koje su dale većinu ratnih zločinaca kojima je suÄ‘eno u Haagu. Prema istraživanjima historičara prof. Bogoljuba Kočovića (London) i nezavisno od njega prof. Vladimira Žerjavića (Zagreb), za vrijeme Drugog svjetskog rata (1941–1945) na prostoru bivše Jugoslavije najviše je stradao bošnjački narod sa 8,1% svoje populacije, zatim srpski narod zajedno sa Crnogorcima 7,4 % te hrvatski narod oko 3,5%. O stravičnom stradanju Jevreja i Roma (oko 90 %) u javnosti je poznato.

 

Pervan Tahir zapisom potresnih svjedočenja Hadžere Ćatović bogati bošnjačko kolektivno pamćenje koje sve više zauzima svoje mjesto u kolektivnoj svijesti bosanskohercegovačkog naroda. Svjedočenje Hadžere Ćatović, zapisano u knjizi “Nad jamom” je dokaz stalnih, kontinuiranih genocidnih prijetnji prema Bošnjacima, muslimanima i islamu u Bosni i Hercegovini. Istovremeno to svjedočenje je svojevrsna Pervanova pobuna protiv minimiziranja tog i sličnih zločina, protiv negiranja zla koje se okomilo na Bošnjake. Jer, upravo minimiziranje tog zločina je pomoglo da isto zlo opet trijumfuje nad istim žrtvama, Bošnjacima. ÄŒetiri decenije poslije.

 

Zato preporučujem knjigu “Nad jamom” ne samo u Kanadi i Sjevernoj Americi, već i u čitavoj bosanskohercegovačkoj dijaspori. Pervan Tahir  brani nezaborav zla perom. Njegov zapis zla nad Bošnjacima ostaje vječno svjedočiti generacijama koje dolaze. Posebno to svjedočenje treba dijaspori koja sve više zaboravlja zločin.

 

Profesor Emir Ramić

Hamilton, Ontario, Kanada

30. 11. 2010

 

Osmrtnice