Umjetnost put do istine skraćuje

Umjetnost put do istine skraćuje

Recenzija

Knjiga poezije pjesnikinje Drite Kadić

Najveći dio pjesama pjesnikinje Drite Kadić  pripada kategoriji izravnih poruka. Autorica, naime, sadržaje svoje svijesti ne provlači kroz retortu pjesničkog jezika, nego ide na prvu loptu: obavještava nas o predmetima, ljudima i dogaÄ‘ajima sasvim izravno želeći ostaviti dojam da nam saopštava sažetke svojoga života. Pri tome je za čitatelje svejedno je li u pitanju doslovna faktografska istina ili mašta.

Postoji više poruka iz ove zbirke poezike.

Prva grupa poruka sadrži životnu filozofiju izvan svagdašnjih  banalnih razmišljanja. Do neke manje uočljive dubinske istine, može se dakako doći znanstvenim metodama, ali (tu vjerujemo Hegelu) može i umjetnošÄ‡u. Pjesnikinja je kadra pronaći nov izraz koji sve kaže o nečemu što nam je dotad bilo kao u magli. Ti nas izrazi mogu upozoriti da postoji život bez života, a mogu nas i potaknuti da da se trgnemo i počnemo i sami osvajati svijet, to znači: živjeti.

Druga grupa poruka su u kategoriji izravnih poruka koje sadrže opća mjesta.

Trećoj bi grupi pripadale pjesme koje su samo skice, koje su samo nacrti za pjesmu. Naslućuje se jako važna i interesantna pozadina, možda dokaz da se u odnosima ne može ostvariti ni poštovanje ni samopoštovanje. MeÄ‘utim, to što imamo na papiru to je samo za pjesnika, koji mora sažetak nadograditi, izvaditi iz apstrakcije, pronaći aluzije.

Pjesnikinja  nam dariva svoju prvu zbirku. Kažem dariva, jer kako drugačije nazvati ovo što nam nudi, a što je rezultat njene doživljenosti koju je uz napore, zahvaljujući svom prirodnom talentu, uspješno pretvorila u riječi, stihove i pjesme.

Pjesme ove zbirke odišu nepatvorenom osjećajnošÄ‡u i doživljenošÄ‡u, kao i htijenju da kaže i ono što se počesto prešućuje i zatajuje, a to je ono svoje, a sve u želji istinskog druženja s čitaocem kojem se povjerava bez sustezanja. A što je onda to do li darivanje sebe kroz pjesme, u nastojanju da bude shvaćena i prihvaćena, i da čitalac, putem nje i njenih pjesama, shvati sebe, svoje porive i nagone, svoje poglede i sudove, svoj život i življenje.

U htijenju da kaže sve što želi reći, ne stavlja si nikakve ograde glede stihova, kitica, pjesama, piše slobodnim stihovima bez rima i kalupa. Pjeva onako kako taj čas osjeća, koristeći toliko riječi koliko joj je neophodno potrebno da izrazi ono što misli, osjeća i želi prikazati i oslikati. Kod nje nema imitatorstva. Ide svojim putem i sama prti svoju stazu. To joj je velika vrlina, jer time iskazuje svoju osebujnost i originalnost pišući svojim vlastitim rukopisom koji će s vremenom postati njoj svojstven i kao takav prepoznatljiv.

U njenom pjesmotvoru ima dosta svakodnevnosti, ali ona to svojim talentom pretvara u pjesme kojima uspijeva priskrbiti aureol umješnosti pa i umjetnosti.

Začudno je kako njene pjesme žive u vidu razgovora, pričanja, ispovijedi, prosudbe i suda, predviđanja, prepričavanja, opisivanja i slikanja, iskazivanja sjećaja i osjećanja. I kako uspijeva čitaoca uvući u svoj svijet u kom će često i sam sebe vidjeti i prepoznati. Upravo ta identifikacija označava onu čarobnu privlačnost kojom osvaja čitaoce.

Pjesnikinja ne oblači lažno ruho i ne prikazuje se drugačijom, nego li sama sebe vidi i osjeća. Dakako da to slobodno iskazivanje svoje vlastitosti, samo po sebi ne bi bilo dostatno za pohvalu vrijednosti pjesama kao pjesničkih tvorevina. Vrijednost je u načinu pjevanja, pijevnosti stihova ili pjesme, i nadrastanju tvorbe od zanatske u umjetničku. Pjesme bez obzira na različitost stihova, ili možda baš zbog toga, imaju svoj prirodni tijek koji oko prati i čita, a uho sluša. Pjesme nisu opterećene lažnom literarnom kićenošÄ‡u što im daje posebnu draž. Upravo je u toj jednostavnosti njihova privlačnost i prihvatljivost.

Uz preporuku za štampanje ove zbirke pjesama, uz preporuku da istu treba čitati i pamtiti, želimo pjesnikinji dug i plodan život uz pozdrave njenoj prvoj i sigurno ne posljednjoj zbirci pjesama.

Profesor Emir Ramić

Hamilton, Ontario, Kanada

18. decembar 2010