Senadin Lavic

Recenzija

Institut za istraživanje genocida Kanada: „Udžbenik o Srebrenici“ -  u povodu 30. godišnjice Genocida u Srebrenici, Prvo izdanje: 2025.

Izdanje „Udžbenika o Srebrenici“, u realizaciji Instituta za istraživanje genocida Kanada, izuzetan je primjer primjene savremenih obrazovnih metoda u kulturi sje?anja. Prenošenje znanja više ne može robovati zastarjelim metodama, gdje se smatralo da je obilje nabacanih ?injenica mjera kvaliteta. U vremenu kada ?ak i muzeji koriste inovativne interaktivne tehnologije, prire?uju virtuelne izložbe, u ponudu uvrštavaju aplikacije proširene stvarnosti Augmented reality (AR) – sve kako bi muzealije u?inili atraktivnijim – ne može biti nebitno kakvu ?emo formu podataka o Genocidu u Srebrenici ponuditi u?eniku, studentu, ?itatelju, nekome ko bi htio da uzme znanje, ali, na jeziku svoga vremena. Nisu ovo stara vremena kada je ?itatelj / konzument išao ka znanju, ovu su vremena kada znanje mora na?i puteve do potencijalnog recipijenta, koji je, uz to, postao izbirljiv, jer oko njega je nepregledna ponuda informacija. Kako zaokupiti ne?iju pažnju, zadobiti povjerenje, uvu?i ga u pri?u o željenoj temi? Conditio sine qua non za bilo kakav komunikacijski kanal je jezik na kome se razumijemo, a to je uvjet koji ne diktiraju prenosioci znanja, oni koji u svojim seharama imaju tovare ?injenica; to je uvjet koji uspostavljaju potencijalni korisnici znanja, ?iji je receptorski refleks oblikovan savremenim, stalno izmjenjivim, tehnoestetskim novumima. Direktno re?eno: Onaj ko ho?e da prenese znanje, mora dobro odmjeriti na koji ?e na?in, kojim jezikom, u kojoj ?e formi to uraditi. Zaboravimo na opširne, debele knjige, koje na stotine strana, bez prestanka, bez pauze i predaha, saljevaju, preljevaju, znanje! Savremeni konzument traži: kratko, s pauzom, naslovom, iznena?enjem, dinamikom, dramom... Da bi ušao u ku?u znanja, on ho?e da vidi ono što svakodnevo gleda na savremenim medijima: kratko, dinami?no, u dahu...

Ovaj momenat, koji još nije u praksi kod mnogih obrazovnih instanci, prepoznao je Institut za istraživanje genocida Kanada, sa svojim osniva?em akademikom Emirom Rami?em, kada je krenuo u hvale vrijedan projekat realizacije prvog udžbenika o Genocidu u Srebrenici. Vjerovatno ?e biti jedan broj onih koji ?e se na?i u blagom šoku, pa se upitati: „A zašto je ova knjiga napisana baš ovako?  Pa, nismo dosada vi?ali ovakve udžbenike? Zar u udžbenicima nisu lekcije napravljene od duga?kih tekstova, sa naslovima? Otkud da odre?ena poglavlja u ovom udžbeniku budu usitnjena na mnoštvo kra?ih tekstova sa naslovima? Itd.“ Stoga je izdava?ki poduhvat akademika Rami?a i Instituta za istraživanje genocida Kanada obilježen i blagim rizikom, da mnogi, svikli na stare udžbeni?ke forme, ne?e razumjeti kako to da „Udžbenik o Srebrenici“ bude pisan onako kako bezmalo ni jedan udžbenik iz domena kulture sje?anja nije pisan?

Ljudi zamišljaju da ovakve teme moraju nositi strogo oficijelnu, staromodnu formu, kao da je nebitno do koliko ?e korisnika do?i to znanje. U vremenima „kraja povijesti“ doga?a se jedan doskora malo vjerovatan proces, da znanje dobija raznolike medijalne forme, nastoje?i osvojiti pažnju potencijalnog u?enika ili ?itatelja. Prenošenje znanja o Genocdu u Srebrenici treba razumjeti kao dinami?an i kreativan postupak, kako bi se iznašle što atraktivnije forme da taj paket informacija budi znatiželju, a ne da bude „pod moranje“ uspostavljen u nekoj obrazovnoj ustanovi. Napose, koliko je filmova o Holokaustu, i drugih umjetni?kih formi, pobudilo interesovanje za daljim saznavanjem? To je ta formula!  

Primjerice, Picassova „Guernica“, naslikana 1937. godine, u spomen na nacisti?ko bombardovanje baskijskog gradi?a, danas je izložena u madriskom muzeju „Kraljica Sofija“, a prije nego što se stane pred djelo grandioznih dimenzija, visoko tri i po i duga?ko osam metara – prolazi se kroz paviljone koji vas serijom dokumenata uvode u kontekst u kome se zbila Guernica. Zašto spominjemo ovaj dio o ulaznim podacima za Geurenicu? Upravo zbog ?injenice da je istovjetan modalitet primijenio i akademik Rami? sa svojim timom u kreiranju „Udžbenika o Srebrenici“, u kome se centralna tema, Srebrenice pod opsadom i Genocida u Srebrenici, okružuje podacima o historijskom kontekstu, odnodno, o historijskim posljedicama.  

Praksa da se historijske teme nastoje kreativnom dovitljivoš?u u?initi zanimljivim odve? je poznata, i prihva?ena, pa je imperativ takva iskustva prenijeti i na edukativne strategije u pogledu Genocida u Srebrenici. Dovoljno je zagledati se u sve one kreativne modele koje u dokumentiranju i predstavljanju Holokausta koristi Muzej Yad Vashem, pa razumjeti koliko smo daleko, i koliko smo u obavezi, da pojam Genocida u Srebrenici raširimo kroz razli?ite predstavlja?ke i edukativne forme. U odnosu na sve što ?e narednih godina trebati raditi i graditi u projektu kulture sje?anja na Genocid u Srebrenici, kao temeljni iskorak ?ini se formiranje jednog korpusa ?injenica koji bi predstavljao osnovni paket znanja, neku vrstu udžbenika, dostatnog da i ?itaocima-namjernicima, ali i u?eni?koj / studentskoj populaciji, pruži odgovore na pitanja – šta bi se sve trebalo znati o Genocidu u Srebrenici? Upravo to se i dogodilo kroz objavljivanje ove knjige, koja ima dimenziju više u svojoj misiji – a to je da je pisana i ure?ivana u najsavremenijim editorskim tehnikama, po ukusu savremenog ?itatelja.

U odnosu na preporuku koja proizilazi iz Rezolucije o genocidu u Srebrenici, koju je Generalna skupština UN-a usvojila 23. maja 2024. godine – o „odgovaraju?oj edukaciji i aktivnosti podizanja svijesti javnosti“ – ovaj izdava?ki projekt Rami?evog Instituta se doima kao prvorazredni doga?aj u programu obilježavanje 30. godišnjice Genocida u Srebrenici. „Udžbenik o Srebrenici“, ure?en na savremen na?in, gotovo kadriran kao dokumentarni film, dinami?no i jezgrovito, upravo je onaj iskorak koji nam je bio potreban kako bismo krenuli na nepregledno putovanje trajnog svjedo?enja, dokumentiranja i predstavljanja ?injenica - ali i osje?aja - o Genocidu u Srebrenici.

Senadin Lavic