Me?unarodni oružani sukob (MOS) i udruženi zlo?ina?ki poduhvat (UZP).

Me?unarodni oružani sukob (MOS) i udruženi zlo?ina?ki poduhvat (UZP).

 

Upravo u ova dva pravna instituta leži suština historijske i pravne distinkcije koja rukovodstvo Republike Bosne i Hercegovine i Armiju BiH fundamentalno odvaja od politi?kih i vojnih vrhova iz Beograda, Pala i Gruda.

 

Razlika izme?u državnog projekta i komandnog propusta

 

Da bi se razumjela težina haških presuda, potrebno je ogoliti razliku izme?u udruženog zlo?ina?kog poduhvata i komandne odgovornosti.

Haški tribunal je razvio institut UZP-a ne kao obi?no krivi?no djelo, ve? kao klju?ni alat za dokazivanje sistemskog, institucionalnog zlo?ina. UZP podrazumijeva postojanje jasnog, koordinisanog plana kreiranog na samom vrhu vlasti, s ciljem trajnog i nasilnog uklanjanja ?itavih naroda s odre?enih teritorija.

Kada sud presudi UZP, on ne sudi izolovanom pojedincu; on sudi državnom i ideološkom projektu koji je upotrijebio sve resurse - vojsku, policiju i logistiku - za izvršenje tog plana.

S druge strane, komandna odgovornost fokusira se na propust u kontroli. Nadre?eni se ne osu?uje zato što je zlo?in želio ili planirao kao dio svoje politike, ve? zato što je za njega saznao, a nije u?inio ništa da ga sprije?i ili kazni po?inioce.

Pravna i historijska ?injenica, koja se nikakvim politi?kim manevrima ne može izbrisati, jeste da rukovodstvo RBiH i Armije BiH pred me?unarodnim sudovima nikada nije presu?eno za UZP ili genocid.

Njihova krivi?na odgovornost, u slu?ajevima gdje je dokazana, ostala je isklju?ivo na nivou komandne odgovornosti - na zakazivanju vojne hijerarhije da kontroliše pojedina?ne jedinice ili grupe na terenu.

Nasuprot tome, UZP i genocid bili su sama srž presuda politi?kim i vojnim vrhovima Republike srpske i Herceg-Bosne.

 

Pe?at me?unarodnog sukoba

 

Druga velika istina haškog naslije?a jeste definicija karaktera samog rata. Godinama se pokušava nametnuti narativ o "nesretnom gra?anskom sukobu" u kojem su se tri unutrašnje strane podjednako borile za teritorij.

Sud u Hagu je i ovu tezu pravno demontirao. U nizu klju?nih presuda, Tribunal je nedvosmisleno utvrdio da je rat u Bosni i Hercegovini imao karakter me?unarodnog oružanog sukoba.

Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) s jedne, te Republika Hrvatska s druge strane ostvarivale su "cjelokupnu kontrolu" (overall control) nad Vojskom Republike srpske i Hrvatskim vije?em obrane (HVO). To zna?i da VRs i HVO pravno nisu tretirani kao autohtoni pobunjeni?ki pokreti, ve? kao produžene ruke Beograda i Zagreba u realizaciji njihovih prekograni?nih geopoliti?kih projekata.

Rukovodstvo u Sarajevu je, nasuprot tome, branilo me?unarodno priznatu državu, nalaze?i se u poziciji žrtve agresije i dvostrukog me?unarodnog oružanog sukoba.

 

Slu?aj Kosova: Pravna dinamika Specijalnog suda

 

Pravna arhitektura odgovornosti na Balkanu dobila je novu dimenziju pred Specijalizovanim vije?ima Kosova u Hagu. Današnja prvostepena i nepravosnažna presuda kojom je bivši predsjednik Kosova Hashim Thaçi (zajedno s Jakupom Krasniqijem) osu?en na 25 godina zatvora unosi važne pravne nijanse.

Sudsko vije?e je u ovom koraku proglasilo Thaçija krivim za ratne zlo?ine, uklju?uju?i ilegalna zato?enja, mu?enja i ubistva politi?kih protivnika i civila, vezuju?i njegovu krivicu za koncept udruženog zlo?ina?kog poduhvata unutar struktura OVK.

Me?utim, ovdje su klju?ne dvije pravne ograde.

Prva je proceduralna: rije? je o prvostepenoj odluci na koju odbrana ima pravo žalbe, što zna?i da kona?ni pravni ishod ovog procesa tek predstoji i ne smije se prejudicirati.

Druga je supstancijalna: sam sud je eksplicitno naglasio da se u ovom postupku utvr?uje individualna krivi?na odgovornost optuženih, a ne legitimnost cjelokupne oslobodila?ke borbe OVK.

Za razliku od sukoba u BiH, optužnica protiv kosovskog vrha opisuje kontekst neme?unarodnog oružanog sukoba, što dodatno diferencira pravnu prirodu i geopoliti?ki kontekst ovog slu?aja u odnosu na dokazanu prekograni?nu agresiju u Bosni i Hercegovini.

Priznanje žrtava bez pristajanja na izjedna?avanje

Insistiranje na ovim pravnim ?injenicama ne zna?i amnestiju ili zatvaranje o?iju pred zlo?inima koje su po?inili pojedinci ili jedinice unutar Armije BiH ili bilo koje druge formacije.

Svaka nevina žrtva, bez obzira na ime i nacionalnost, zaslužuje pravdu, a doma?i sudski procesi za logore poput Silosa ili ?elebi?a opomena su da se zakoni ratovanja moraju poštovati. Priznavanje tih zlo?ina je moralna obaveza svakog civilizovanog društva.

Me?utim, praviti znak jednakosti izme?u izolovanih zlo?ina proizašlih iz haosa odbrane i gubitka komandne kontrole, s jedne strane, i sistemskog, genocidnog projekta etni?kog ?iš?enja podržanog od strane susjednih država, s druge strane - predstavlja pravno sljepilo i historijsku nepravdu.

Poenta cijele pri?e o me?unarodnom pravu nije u negiranju pojedina?nih krivica, ve? u prihvatanju kona?ne istine o karakteru sukoba.

Rukovodstvo RBiH je ostalo pravno ?isto od najtežeg oblika udruživanja - od državnog plana za uništenje drugoga. I to je historijska lekcija koju nikakvi kasniji politi?ki narativi ne mogu promijeniti.